Foto: Tony Cetinski/Facebook
Osamnaestog maja 1978. godine, program Radio Sarajeva je po prvi put u historiji bio prekinut da bi se objavila radosna vijest. Do tada se program prekidao kako bi se saopćila vijest o nekoj nesreći ili prirodnoj katastrofi, ali tog dana je u program vanredno uključen reporter Nikola Bilić kako bi iz Atine prenio vijest da je Međunarodni olimpijski komitet odlučio organizaciju 14. Zimskih olimpijskih igara (ZOI) dodijeliti Sarajevu.
Ovo je ujedno označilo i početak opsežnih priprema za organizaciju Olimpijade što je tražilo zahvate u svaki segment života i rada u Šeheru. Naročito su zanimljiva svjedočanstva medijskih radnika koji su opisivali rad na postavljanju novih standarda u izvještavanju, gdje se možda i najbolje shvata ozbiljnost kojoj se moralo pristupiti pripremama za taj događaj.
U tekstu kojeg je za sarajevski Mediacentar napisao povodom tridesete godišnjice Igara, televizijski redatelj Slaviša Saša Mašić se prisjeća kako je, čim je 1979. odabran u uži tim organizacije, poslan da uči engleski jezik kako bi spremno dočekao saradnju sa američkim ABC-om. Radio Sarajevo je svoje kadrove slalo na višemjesečne kurseve njemačkog u Goethe Institut u Minhen, a domaći sportski komentatori su upućeni da na međunarodnim sportskim takmičenjima slušaju strane kolege kako bi kopirali njihov stil i prijenose iz Sarajeva uradili na moderan način.
Na takve detalje se obraćala pažnja kako bi ostalo što manje mjesta za našu tradicionalnu sklonost fušeraju i improvizaciji, te kako bi naša Olimpijada bila primjer profesionalizma i nešto što će služiti drugima za uzor. Drugim riječima, ljudi su dali sve od sebe kako bi što manje ličili na one koji će četrdeset kasnije obilježavati postignuće njihove generacije.
Kad moguće postane nemoguće
Da, prije četrdeset godina je bilo moguće uvezati sve nadležne lokalne, republičke, savezne i međunarodne organizacije i institucije te organizirati najveći sportski događaj te zime, jednako onako kako danas nije moguće postići da jedan grad i kanton, njihova javna preduzeća i turistička zajednica naprave smislen i koherentan program obilježavanja jubileja tog događaja. Upravo je Saša Mašić u navedenom tekstu dao objašnjenje uzroka takvog stanja kad je govorio o najvećem izazovu organizacije Igara: „Znati je bilo teže nego uraditi.“
Očito je da ljudi koji su danas na pozicijama moći u Sarajevu i Bosni i Hercegovini ne znaju mnogo. I kad se kaže „danas“ ne misli se na trenutnu vlast i osobe koje je utjelovljuju nego i na one prije nje, te vrlo vjerovatno i na one koji će doći poslije – na cijeli taj društveno-politički svijet bez svijesti o značaju prošlosti prije njih i bez vizije budućnosti koja seže dalje od idućih izbora.
Ukratko, moć je u rukama onih koji ne znaju ni obilježiti ono što su njihovi prethodnici prije četrdeset godine uspjeli ostvariti. Oni su svjesni te moći, ali nisu odgovornosti koju ona nosi pa se tako odgovornost za izgledni fijasko sa organizacijom obilježavanja četrdesete godišnjice ZOI 1984. prebacuje sa jednu adresu na druge – kanton na grad, grad na turističku zajednicu, turistička zajednica na objektivne okolnosti, i tako ukrug.
A fijasko je izgledan i bilo bi neopravdano o tome govoriti samo kroz prizmu (ne)prikladnog koncerta Tonyja Cetinskog koji je u javnosti dočekan ne na nož, nego na setove noževa. Svaki izgovor za lošu organizaciju četrdesete godišnjice Olimpijade pada pred činjenicom da manje od mjesec dana do te godišnjice u gradu i oko njega nema ničega što bi izgledalo kao podsjećanje na ovaj jubilej.
Teže je znati nego uraditi
Sramota je još veća ako znamo da je i glavni argument za angažiranje sarajevskih bendova iz osamdesetih u novogodišnjoj noći bilo oživljavanje duha Olimpijade i podsjećanje na „soundtrack“ te decenije. Svjedoci smo kako u novogodišnjoj noći nije bilo ničega što bi podgrijalo sjećanje na te slavne godine, ako ne računamo prizemni humor sa Titom sa kojim se nismo baš proslavili u regionalnim medijima.
Ono što je trebalo biti jedna smisleno zaokružena cjelina obilježavanja četrdesetogodišnjice Igara pretvorilo se u niz loše osmišljenih, gore realiziranih i još gore iskomuniciranih događaja. Sam Tony Cetinski je tu samo kolateralna žrtva a fokus na njemu još i dobro dođe organizatorima da javnost ne obrati pažnju na njihova objašnjenja kako „program još nije finalan“ i kako slijede „brojni sportski i zabavni događaji“.
Program koji se može naći na internetskoj stranici Grada Sarajeva uistinu nije nesadržajan, ali je definitivno loše iskomuniciran, a kako smo imali priliku čuti, nije niti finalan. Zbog toga se mora postaviti pitanje – šta su to sve vrijeme radile institucije i organizacije zadužene za organizaciju obilježavanja godišnjice ZOI?
Iz nemuštih objašnjenja nadležnih može se zaključiti kako je Turistička zajednica KS sama počela sa pripremama, a da je organizacioni odbor imenovan tek prije šest mjeseci. Uz procedure koje valja ispoštovati jasno je da je šest mjeseci premalo vremena za ozbiljnu organizaciju bilo kakve ambiciozne manifestacije i rezultate takvog pristupa i loše koordinacije možemo vidjeti iz izjava kako su „neki pjevači koje smo željeli, poput Čole, bili nedostupni na taj datum.“ Ozbiljni muzičari su rasprodani po godinu ili dvije unaprijed, ali to treba znati i blagovremeno s tim računati, gdje dolazimo do lekcije „teže je znati nego uraditi“ koju današnje strukture nisu naučile od svojih uspješnijih prethodnika.
Spektakl uspješnih zahtijeva viziju hrabrih
Sve ovo skupa izgleda kao da je četrdesetogodišnjica ZOI iznenadila organizatore obilježavanja, kao kad snijeg u decembru iznenadi cestare. No, ako se i može desiti da nas iznenadi obilan snijeg, za četrdesetu godišnjicu Olimpijskih igara se znalo godinama unaprijed, čak već onog dana kada se Juan Antonio Samaranch oprostio od Sarajeva. Samo je bilo potrebno sa pripremama krenuti na vrijeme, uz dobru koordinaciju i spremnost da se u „sarajevsku priču“ uključi energija jedne šire kritične mase umjesto da se napori, kao i obično, usmjere u pravcu raspodjele novca uvijek u istom krugu.
Uostalom niko to bolje nije opisao od Zorana Udovičića u tekstu od prije deset godina koji je sjajno naslovljen Od vizije hrabrih do spektakla uspješnih: „Da, Olimpijada je uspješno izvedena u Sarajevu, ali ne zato što je Sarajevo tada imalo neku nadnaravnu moć, bogatstvo i snagu, nesvakidašnje znanje i stručnost, iskustvo, rutinu, već zato što je Sarajevo imalo kritičnu masu vizionarstva, hrabrosti, entuzijazma, malih ali obećavajućih resursa u svim domenima organizovanja ovakvog događaja. Ta kritična masa je bila u stanju da oko sebe okupi svo potrebno znanje, sve sposobnosti, sve iskustvo i sav entuzijazam stručnjaka i sportskih radnika ondašnje Jugoslavije i da sa njima realizuje poduhvat snova.“
Za spektakl uspješnih potrebna je vizija hrabrih i u tome je i odgovor na pitanje da li će Sarajevo ili bilo koji drugi grad u regiji ikad više ugostiti olimpijske igre. To će se desiti onda kada hrabri vizionari stvore kritičnu masu koja će okupiti sva raspoloživa znanja, iskustva, sposobnosti koja su neophodna da se, za početak, uspije propisno obilježiti ono o čemu se u trenutnim okolnostima ne može ni sanjati.
