Ovih dana kada se sjećamo. Skromno, da skromnije biti ne može, epske borbe Titovih partizana da nadljudskom snagom koja nije sa ovoga svijeta, probiju fašistički obruč na Sutjesci, mitskoj rijeci koja je odavno prestala da kroz naše kosti grmi.
Osamdeset godina poslije, mi, građani antipartizanskog svijeta, možemo, iz naše traumatizirane stvarnosti, gotovo svakodnevno pokupiti ostatke fašističke ideologije koja je natopila Zelengoru krvlju hiljada antifašista, uvjerenih da bratstvo među našim narodima ima svoje puno povijesno opravdanje. To opravdanje trajalo je četrdeset pet godina u zemlji bez rata. A ima li išta vrijednije od odsustva rata, ima li išta bolje od mira. Mira koji dugo traje.
Nažalost, osam decenija od sutješke kalvarije, Bosna je ponovo izložena fašističkim opservacijama, možda je najjednostavnije reći, od potomaka onih kojima su ustaše, četnici, handžarlije, nedićevci, ljotićevci i druga reakcionarna mraka, uvijek bila srcu bliža od „bezbožničke“ gerile sa zvijezdom petokrakom na čelu, zaboravljenim i ugašenim simbolom svjetlosti. Nema dana da nas neodesničarska bratija ne podsjeti u kakvom blatu živimo, kakav se kapilarni fašizam prostro po našoj brdovitoj zemlji, kako nam se i od domaćih i međunarodnih aktera želi prodati rog pod svijeću tako što nas se želi uvjeriti da su tek individualni akteri, tek zapuštene antropološke pojave sklone afirmaciji fašizma i njegovih derivata, a da toga nema među političkim organizacijama i romantičarskim nacionalističkim ideologijama. Eh, kad bi bilo tako, gdje bi nam bio kraj u proizvodnji dobrog društva, onog koji nam svaki dan, u svakom pogledu sve više izmiče.
Zato je neizmjerno važno ostaviti debatu o fašizmu kao ideologiji našeg doba otvorenom, da se ne naviknemo na neofašističke prakse kao legitimiziranu, normalnu, dozvoljenu i poželjnu stvarnost. Protiv te navike možemo se boriti novom, nesektaškom afirmacijom antifašizma.
Otvaranje debate
Antifašizam i kao pojam i kao sadržaj vrijednosno ne bi trebao biti diskutabilan. No, on je politički doveden u pitanje velikim povratkom reakcionarnih desničarskih ideologija u političko i socijalno polje suvremenih demokracija, uključujući i liberalne demokracije, za koje smo pogrešno, krajem dvadesetog stoljeća, povjerovali da su konačno imune na viruse neofašizma, protofašizma i postfašizma, kao inovacijskih formula historijski odigranog i poraženog fašizma, koji u dvadeset i prvom stoljeću, sa novim maskama na licu, odbija poraz i pretenduje da ponovo uđe u polje političkog. Šta da uđe, već je ušao. Negdje sprijeda, negdje sazada, da se poslužimo mitskim korona vokabularom Ante Kvesića.
Stoga je važno da otvorimo teorijsku raspravu o fašizmu, kako bi ga definirali u novom dobu, bez upadanja u zamku apriorne fašizacije svega što nam se ne sviđa, ali isto tako, bez pristajanja na relativizaciju očiglednih fašističkih praksi u novom ruhu. Istovremeno, uz teorijsku argumentaciju, imajući u vidu dinamiku fašističkog nasljeđa u našem dobu, primorani smo da teorijske rasprave bogatimo snažnom antifašističkom aktivističkom dimenzijom. Upravo je mirenje teorijskog i aktivističkog, ili još preciznije, proizvodnja teorije u samom Događaju koji se organizira kao vid protesta protiv novih mješina starog fašizma, uvjet za emancipaciju naših društava i izgradnju boljeg svijeta. Primjera radi, kada bi se na recentnim beogradskim demonstracijama protiv institucionaliziranog nasilja, rodila ideja pretvorena u zahtjev prema Vučićevom režimu – da se na deponiju povijesnog smeća izruči zakon o rehabilitaciji četničkog pokreta kao antifašističkog, tek bi takva gesta označila prodor u srce mraka srbijanskog režima, prodor u srce nasilja jednog poganog i bezobraznog režima koji je u srpski obrazovni sustav, dakle u budućnost Srbije ugradio koljače, ugradio ubice kao samarićansku vertikalu Srbije. I dao im penzije. Penzije za svaku zaklanu muslimansku glavu u Istočnoj Bosni. Za ubistvo doktora Mladena Stojanovića. Za ubistvo majke velikog glumca Miše Janketića. Za mnoge znane i neznane. Fuj, fuj, fuj!
Teorija više nije luksuz odgođene budućnosti, distancirajuća interpretacija sa sigurne vremenske udaljenosti. Teorija je djelatni subjekt antifašističke pobune, antifašistička pobuna aktualna je empirija proizvodnje nove teorije. Tu se nema šta odlagati, jer nemamo luksuz govoriti o fašizmu kao završenoj historiji, kada se ta ideologija predstavlja svijetu kao aktualna društvena svijest, kao nešto što jeste u Sada. Zato je uvjet odbrane antifašizma kao društvene vrijednosti sinergijska veza između teorije i aktivističkog angažmana. Pisati, govoriti, demonstrirati, tražiti, zahtijevati, obilježavati…
„Oni to ne smiju ponovo da urade“
U odbranu antifašističke argumentacije kao vrijednosnog imaginarija slobodnih društava, citirat ću velikog italijanskog književnika, teoretičara i mislioca Umberta Eca koji je planetarno poznat upravo po svojim tačkama prepoznavanja fašizma. U tekstu Ur-fascism, prvobitno objavljenom 22. juna 1995. u New York Review of Books, Eco piše: „U maju smo čuli da je rat završen. Osjećaj mira je za mene bio veoma neobičan, govorili su mi da je za mladog Italijana permanentno ratovanje normalno stanje, narednih mjeseci sam otkrio da je pokret otpora evropski fenomen a ne samo lokalni, naučio sam nove uzbudljive riječi, kao što su mreža, tajna armija, crvena kapela, varšavski geto, vidio sam prve fotografije holokausta, i na taj način shvatio njegovo značenje, prije nego što sam saznao za samu riječ, shvatio sam od čega su nas oslobodili, u mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju, da li je pokret otpora imao značajan vojni uticaj na tok rata, mojoj generaciji je to pitanje nebitno, mi smo odmah shvatili moralni i psihološki uticaj otpora.
Za nas je bilo pitanje časti to što smo znali da mi Evropljani, nismo samo pasivno čekali da nas oslobode, a mladim Amerikancima koji su sopstvenom krvlju platili našu slobodu, značilo je da znaju da su iza linija vatre stajali Evropljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug. U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji tvrde da je mit o otporu bio komunistička laž, istina je da su komunisti eksploatisali otpor, kao da je bio njihovo lično vlasništvo jer su u njemu igrali glavnu ulogu, ali ja se sjećam Partizana, sa maramama različitih boja. U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji kažu da je oslobodilački rat bio tragični period podjela, i da sve što nam treba jeste nacionalno pomirenje, sjećanje na te užasne godine treba potisnuti, ukoliko pomirenje podrazumijeva saosjećanje, poštovanje za sve one koji su vojevali sopstvene bitke sa najboljim namjerama, oprostiti ne znači zaboraviti, u stanju sam čak i da priznam da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu da kažem okej, vrati se i uradi to ponovo, mi smo tu da bismo se sjećali i svečano izjavili da oni to ne smiju ponovo da urade.“
E moj Umberto, Oni smiju, Oni žele ponovo to da urade, Oni se ne stide svog zločina, kazna ih ne vraća u registar ljudskosti, Oni bi sve ponovili, čak dobronamjerni, nacionalno ostrašćeni desničari, hoće da karitativno objasne njihovo zlo, ulaze u psihu npr. arhitekte ahmićkog zločina s uvjerenjem da su na strani istine kada potenciraju da se ponavljanje odnosi na odsluženje kazne a ne na sramotni zločin iz osude; zaboravlja se da Politička Organizacija iz koje dolazi Onaj koji bi sve ponovio nije se udostojila ništa da kaže izuzev da je kazna odslužena i da treba uslijediti rehabilitacija, to je ta afirmacija individualizma i personalizma kada se radi o neodbranjivom (Tuđmanu ne pakovati!) a nema afirmacije individualizma i personalizma kada se na terenu iracionalne dominacije kolektivnih prava, onda se monolitno Mi ističe kao početak i kraj Bosne i Hercegovine, jer kada smo u Mi, nema grijeha naše sopstvene ideologije, onda je zločinačko nasilje strogo individualno, kakve to veze ima s nama, nije u tome izuzetak samo HDZ u ovom lašvanskom slučaju, na svim stranama princip je isti, ostalo su nijanse, zato nam treba promjena paradigme pa da se neko pobuni u Političkim Organizacijama, pa da zauzme drugi smjer, pa da ne opravdava zločine metaforom hijene – a šta su oni nama radili, pa da se naprosto čimbenici i činioci empatijski uvuku u kožu Drugog, da naprave proboj ka Drugom, da priznaju da je iz njihove ideologije generirano zlo, jer samo se tako možemo naći na drugoj obali, na koju ne možemo stići vječnim odbijanjem političkog priznanja – krivi smo. Ovako kako je sad, Organizacija šuti, javno šuti kao zalivena betonom a tajno…
Ponašanje fašizma u demokraciji
Kako drugačije imenovati istrebljenje ljudi i ideološku afirmaciju tog istrebljenja nego aktualnim neofašizmom. Afirmirati danas antifašizam znači govoriti o sistemu vrijednosti koji je neka vrsta reakcije na fašizam dvadeset prvog stoljeća. Rasprava o antifašizmu danas daleko nadilazi i daleko izlazi iz nekog vrlo konkretnog, reguliranog govora o fašizmu kao historijskom procesu dvadesetog stoljeća, već je antifašizam u našem vremenu postao univerzalni pojam kao odgovor na razne manifestacije zla a koje nužno i ne moraju dostići intenzitet neke neofašističke prezentacije i interpretacije. E sad – da li smo mi takvim pristupom i u medijima i općenito u javnom govoru, pojeftinili fašizam? Vrlo moguće da jesmo, pa da je to pojeftinjenje pojma dovelo do ove dugotrajne provale neodesničarskih ideologija u razvijenom, demokratskom svijetu? Ipak, nije za odbaciti ni ideja da je fašizam postao neka vrsta konačne metafore, skraćeno poređenje za sve vrste nepravdi s kojima se ljudi suočavaju u svom životu punom egzistencijalne patnje. U svakom slučaju, antifašizam je vrijednost koja je postala opće dobro.
Problem je što je to postao i fašizam odjeven u inačice desničarskog populizma, postfašizma, neofašizma, antifeminizma, vulgarnog patrijarhata… Veliki njemački filozof Theodor Adorno još je 1959. godine zapazio da je „opstanak nacizma u demokratiji“, opasniji od istrajavanja „fašističkih tendencija usmjerenih protiv demokratije“. Kada pod oblandom demokratije doživljavamo agresivni razvoj fašističkih vrijednosti, ali koje su toliko normalizirane kroz javni diskurs, kroz javni govor, kroz političke stranke, da značajan broj građanstva uopće ne primjećuje ništa problematično sa tim pomahnitalim vrijednostima, prisustvujemo trijumfu fašizma kroz normalizaciju njegovog diskursa. Naprimjer, kada u nekim demokratijama u parlament uđu stranke koje baštine fašističke vrijednosti, koje otvoreno govore o tome da je bijeli suprematizam u redu, koje su trajno islamofobične, a lukavo i kurentno skrivaju svoj generalni antisemitizam, to znači da su fašističke ideologije dobile pravo glasa, one su tu, u našim skupštinama, neofašističke stranke više nisu tendencija usmjerena protiv demokracije, one su u demokraciji, regenerišu se u višestranačju kao uobičajene parlamentarne stranke, čak se bez ozbiljnog protivljenja pojavljuju kao bitna podrška političkim strankama konzervativnog spektra u formiranju vlasti. Negdje čak i formiraju vlast, neprepoznate kao opasna budućnost. Takve stranke dolaze po našu demokraciju. One jesu naša demokracija, od liberalne Švedske, preko Francuske, Mađarske, Srbije, Bosne…
Kada se suočavamo sa političkim strankama koje otvoreno negiraju masovna ubistva naroda, masovne zločine, uključujući i genocid, i takva stravična negacija se normalizira kroz javni diskurs, je li to tendencija ka fašizmu ili sam fašizam ako se radi o parlamentarnim strankama? Čije, uz sve to, političke stavove, na tragu političke korektnosti, treba uvažiti? Ova pitanja ne da su ludilo, ona su već iza ludila a normalizirana su kao najbenigije – dobar dan, kolega parlamentarac, kako ste?
Ta frustrirajuća neotpornost demokracije na trijumf najgorih se mora mijenjati: kroz obrazovanje, kroz javne debate, kroz nove rasprave o zakonima, sav taj stvaralački aktivitet treba biti međusobno povezan, a da vrh ledenog brijega bude nova, transformirana stvarnost u kojoj političari kao donositelji odluka usvajaju nove zakone u čijim je temeljima antifašizam, pravna država, sloboda pojedinca i socijalna pravda, uz set svih drugih vrijednosti koje nas izbavljuju iz nametnutog carstva nacionalističke nužnosti. Prethodne vrijednosti naprosto su pitanje ljudske čestitosti pa političare koji na njih ne pristaju, koji ih ignorišu i ironiziraju, treba, što bi kazao čika Nazor „dohvatiti ruka čovječja“. Ili, riječima profesora Jove Bakića, Vučićeve noćne more, ako nećete da budete čestiti, već danas trebate biti najureni.
Antifašizam na dejtonskoj klinici
U današnjem vremenu, razvoj antifašističkih vrijednosti fundamentalno je vezan za pitanje kako da prevaziđemo duboke linije podjela koje su iskopane u našem društvu, pri čemu je antifašizam podrazumijevajuće vlasništvo lijevih ideologija, a na drugoj strani spektra su ideologije kojima antifašističko naslijeđe Brozovih partizana znači manje od ništa, manje od nule. Pitanje je – da li tu podjelu treba dublje kopati ili rupu treba zatrpavati, kako bi u našem duboko podijeljenom društvu što više ljudi različitih ideoloških orijentacija, prihvatili antifašizam kao vrijednost koja nije samo crvene boje, nego je uokvirujuća vrijednost bratstva među ljudima, jednakosti, etnonacionalne tolerancije, empatije, obnove veza među zavađenim ljudima a koje niko nije zavadio… Rupu treba zatrpavati a lopata bi se prvo trebala naći u rukama onih koji imaju neponovljiv talenat da ne vide zločin svog plemena, svoje ideologije, svoje političke organizacije. Puna ih je Bosna, eno ih sjede u raznim parlamentima i akademijama dejtonske klinike. Hajde da vidimo: mogu li zajedno o antifašizmu kao zajedničkoj ali nesektaškoj vrijednosti debatirati neki mladi čovjek iz SDP- a ili Naše stranke s jedne strane i neko ko je pripadnik SDA-a, SDS-a, HDZ-a, SNSD-a s druge strane? Je li moguć „preklapajući konsenzus“ o tome šta je antifašizam kao vrijednost oslobođena ideološkog redukcionizma?
Naše društvo je zaista suočeno sa političkim trijumfom ideologija koje se ne stide javno priznati da baštine ideje pokretâ koji su poraženi u Drugom svjetskom ratu, kao sluge okupatora. Debata o antifašizmu i razvoju antifašističkih vrijednosti podrazumijeva razgovor neistomišljenika, ali taj razgovor ne može da se razvodni do tačke pucanja. Tačka pucanja je u grudima bosanskih Srba ubijenih od strane ustaškog režima; tačka pucanja su drinski leševi bosanskih muslimana u koljačkoj režiji četničkog pokreta; tačka pucanja su Hrvati antifašisti ubijeni od strane i četničkog i ustaškog režima…. Nećemo širiti tačku pucanja na posljednji rat protiv Bosne i Hercegovine, kako bi zadržali minimalne uvjete za mogućnost konsenzusa. Ako ni pod takvim konzervativnim uvjetima, konsenzus nije moguć, to znači da smo kao društvo nesposobni za transfer kulture poricanja u odgovornu kulturu sjećanja. To, uzročno-posljedično, znači da smo nesposobni za antifašizam i da smo kao društvo/društva bolesni. Nakon takve dijagnoze jedino preostaje liječenje.
Američki predsjednik Franklin Roosevelt svojevremeno je, daleke 1938. poručio: „Usuđujem se kazati da, ako američka demokratija prestane ići unaprijed kao živa sila, danonoćno tražeći miroljubive načine da poboljša okolnosti za naše građane, onda će fašizam u našoj zemlji rasti i jačati“. Navedeno može da se protegne na sva društva pa i na društvo u Bosni i Hercegovini. Ako naša demokratija zastane, ako ostane samo na nivou etničke reprezentacije i dominantne monoetničke demokratije, bit će vrlo teško graditi jedan novi, pozitivan mir zasnovan na slobodi i pravdi, a retrogradne vrijednosti će trijumfirati. Od takvog razvoja niko neće imati sreće, osim povlaštenih nacionalističkih pseudoelita. Mnoge među njima mogli bi, bez vrijednosnog zazora, nazvati protofašistima ili neofašistima, mada će oni, očekivano odbiti takvu etikeciju.
Bilo kako bilo, naše dvadeset i prvo stoljeće svjedoči da „fašizam nije bio zagrada u dvadesetom vijeku. I nadati se da to nije bio ni antifašizam.“ Za početak, za dalji razvoj tvrdnje da je antifašizam još uvijek živ, obnovimo zarasle staze prema partizanskim spomenicima na Zelengori. Ne govorim bez uvida. Bio. Vidio. Tugovao.
