Šta te drži budnu noć? Kod mene, ovih dana, koliko god misli u mojoj glavi bile uporne, moram priznati da zapravo nisu zastrašujuće. To je u suprotnosti s mojim mlađim danima kada sam, živeći u SAD-u, osjećala tjeskobu zbog toga što nemam dovoljno novca, što neću moći izaći na kraj, znajući da nema sigurnosne mreže – što je punilo moje noći strahom i stomačnom tjeskobom. Odbijala sam medicinski tretman jer ga nisam mogla platiti, kupovala sam namirnice s kalkulatorom, provjeravajući svaku stavku u skladu sa mizernim budžetom, i žonglirala s neplaćenim računima i svim prijetećim opomenama. Teško je opisati koliko je blagoslovljen osjećaj finansijske sigurnosti onima koji nikada nisu osjetili nesigurnost – a isto tako teško je i zadržati sjećanje na taj užas, jer je izlazak iz te bijede naprosto blažen.
Nisu samo moji osećaji i iskustva koja mi govore koliko je za mentalno zdravlje i blagostanje važno osećati se finansijski sigurnim. Na Univerzitetu u Yorku vodim Istraživačku grupu za troškove života koja je, koristeći i kvantitativne i kvalitativne metode, nebrojeno puta pokazala razorne psihološke posljedice siromaštva. Statistike su neumoljive – čak i kratkoročne promjene u finansijskom stanju ogledaju se u promjenama nivoa anksioznosti i depresije. Priče su srceparajuće: „Smrzavam se, gladujem, nema pauze, nema predaha, to iscrpljuje tijelo… tako me je strah onoga što dolazi…“
A sada, navodno progresivna Laburistička vlada u Velikoj Britaniji, izabrana je s obećanjem da će okončati „politiku flastera“ i riješiti dugoročne izazove zemlje, poseže za strategijom s desnice, smanjiti naknade za invaliditet jer, kažu, previše ljudi izbjegavaju rad i „nema ambicije“, a previše ih se dijagnosticira s mentalnim bolestima i potom „otpisuje“. Implicitna poruka je da zemlju opterećuje masa ljudi koji zapravo nisu mentalno bolesni, ali „žive na račun države“ umjesto da rade.
Umjesto rezova – ulaganje u prevenciju
Nema veze što korisnicima naknada zbog mentalnih bolesti već sada češće bude odbijena pomoć nego osobama sa fizičkim invaliditetom i što se u 7 od 10 slučajeva ispostavi da je odluka bila pogrešna. Nema veze što je sam proces prijave za socijalnu pomoć ponižavajući i stigmatizirajući – suprotan svemu što bi moglo pomoći nekome da se oporavi i vrati na posao. Nema veze ni s time koliko je iscrpljujuće raditi slabo plaćene, nesigurne poslove s nultim radnim satima ili ono što je pokojni David Graeber nazvao „besmislenim poslovima“. Zanemarimo sve to, i suosjećanje, i pravdu, i etiku – u ekonomskom smislu, ovakva politika je jednostavno glupa.
Ulaganje u prevenciju mentalnih poremećaja – posebno u prevenciji depresije i anksioznosti koje muče sve veći broj ljudi i zarobljavaju ih u siromaštvu i ovisnosti o pomoći – štedi mnogo više nego što košta. Samo mentalni poremećaji razvijeni kod djece na sjeveru Engleske nakon pandemije COVID-19, prema izvještaju organizacije Health Equity North, procijenjeni su na 13,2 milijarde funti izgubljene produktivnosti tokom njihovog života.
Univerzalni osnovni prihod mogao bi spriječiti ili odgoditi razvoj anksioznosti i depresije kod mladih ljudi i tako uštedjeti 4,2 milijarde funti u periodu od 20 godina.
Ulaganja u prevenciju također su smanjila troškove hospitalizacije, lijekova, terapije, dugotrajne njege, kao i fizičkih bolesti koje se pogoršavaju kada je mentalno zdravlje loše (kao što su srčane bolesti, gojaznost, dijabetes, hronični bolovi). Smanjili bi se i troškovi beskućništva, ovisnosti, intervencija socijalnih službi, pa čak i troškovi pravosudnog sistema (više od polovine zatvorenika ima mentalne smetnje). Osim što bi se uštedjelo zbog manje radne nesposobnosti, smanjila bi se i bolovanja i loš učinak zaposlenih koji dolaze na posao iako su bolesni.
Šta bi prevencija zapravo podrazumijevala?
Kolegica dr Katie Pybus jasno izlaže u svojoj novoj knjizi Pošteniji sistem socijalne zaštite za bolje mentalno zdravlje. Ona naglašava da se politike ne mogu donositi na osnovu anegdota – potrebni su kvalitetni dokazi. Poziva na sistemski pristup u kojem su smanjenje siromaštva i promocija mentalnog zdravlja temeljne komponente. To bi uključivalo uključivanje ljudi sa iskustvom bolesti i socijalne pomoći u kreiranju politike, pristupanje mentalnim problemima sa aspekta traume (pokušavajući razumjeti uzroke), te primjenu dokazanih modela kao onoga iz Trsta iz 1970-ih koji kombinuje kvalitetno stanovanje, podršku u prihodima i slobodne aktivnosti. Korištenje pristupa „Mentalno zdravlje u svim politikama“ i provođenje Socioekonomske obaveze iz Zakona o jednakosti iz 2010. godine dodatno bi pomogli.
Igra na duge staze
Suštinski, ono što ljudima treba da bude siguran prihod kako bi se smanjila psihološka šteta izazvana siromaštvom i nesigurnošću. Moramo početi planirati Univerzalni osnovni prihod koji bi svakome omogućio da dostigne minimalni standardni prihod. Modeli pokazuju da bi, prošireno na sve odrasle, godišnje uštede za zdravstvene i socijalne službe iznosile između 126 miliona i preko milijardi funti.
Zašto onda britanska vlada ne gleda dokaze i ne donosi isplative politike koje nauka i društvena istraživanja predlažu? Da se radi o desnoj vladi, možda bih očekivala ovakvu okrutnu glupost, ali poražavajuće je gledati takvu zaslijepljenost od navodno socijaldemokratske stranke. Dajem im kredit da nisu neupućeni – pa zašto onda ignorišu dokaze?
Jedan od razloga je vjerovatno vrijeme koje je potrebno da bi se rezultati prevencije osjetili. Prevencija je igra na duge staze. Dobrobiti mjere koje ciljaju socijalne uzroke lošeg mentalnog zdravlja i nezaposlenosti neće se odmah pretočiti u uštede i bolju produktivnost. To ne odgovara ritmu vlade koja mora na izbore za četiri godine. Lakše bi bilo učiniti ispravnu stvar kada bi vlada imala hrabrosti da otvoreno kaže kako će finansirati korisna ulaganja u javne usluge i egzistenciju ljudi. Jedan ministar je branio rezove na pomoć za invaliditet riječima: „Ne možete se oporezivanjem i zaduživanjem izvući iz potrebe za reformom države.“ Pa, zapravo – možete. Dvoprocentni porez na 0,04 % populacije koji posjeduju više od 10 miliona funti vrijednosti donio bi 24 milijarde funti godišnje. Problem riješen.
Trenutno 3,6 miliona ljudi prima naknade koje su sada na meti vlade. Biće nesanice, biće porasta simptoma i spirale stresa, biće samoubistava. Biće i cijena koju ćemo svi platiti.
