Foto: Arhiv
Tradicija je u nas Hrvata eliminirati, ili barem podušiti pod sobom, sve ono što predstavlja čistu inteligenciju i učenu pamet, težnju za općim dobrom i vrednotama bezgraničnoga humanizma. Netko je negdje bio duhovito konstatirao kako, da nisu Francuzi izmislili i konstruirali giljotinu, toga bi se jamačno u jednom času bio sjetio netko u Splitu. Metodom indukcije, naravno, posljednja izrečenost može se primijeniti i na cijelu Hrvatsku, a i šire na štokavskom tlu, jerbo, čim tkogod među nama iskoči iz prosjeka pameću ili dobrošću, izvrsnošću ili sposobnošću, naći će se neki što će srpom odsjeći ili čekićem zatući glavu koja pametno misli i dobro govori. Takvu je jednu glavu na ramenima nosio i – Predrag Matvejević.
Učen, da učeniji nije mogao biti; širok, da se širim možda mogao protegnuti samo ekvator; dobrostiv, da je od njega u humanističkom panteonu bolji samo onaj bog kojega na tamošnjem duhovnom džuboksu odabere slučajni namjernik što je baš tu zašao u hodu na putu po svijetu… Predrag Matvejević pokazao je svojim životom – i potvrdio je to vlastitim profesionalizmom i aktivizmom – kako je vazda nesebično htio biti na strani slabijega i ugnjetavanoga, obespravljenoga i prezrenoga čeljadeta, a da za to nije tražio unosna društvena priznanja ili ušljive političke punte. Dugogodišnjom profesurom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu to je smjerno i ukazivao, istodobno kao nemiran duh vodeći gvere s naoko i doslovno nepobjedivim vjetrenjačama, ali u isti mah i iskreno i naivno vjerujući u jakost riječi, svetost poštenja i nepovredivost pravde. Sve to, pak, nije mu pomoglo da u društvu koje se hvasta svojim umjetnim kršćanstvom ter farizejskim katolištvom i pravoslavljem bude priznat i cijenjen. Umjesto toga, etiketiran je naljepnicom državnoga neprijatelja što mu je pridjenuta dobrano uvježbanom gestom tipa “pljuni pa prilijepi”, ne bi li ga se, pored oblijevanja vrućim katranom i zasipanjem očerupanim perjem, još usput dodatno i ponizilo.
Krleža nije puno davao intervjue. Nije ni trebao, jer je imao neograničene tribine da iznosi svoja stanovišta. Ni 70-ih, kada masovni mediji strelovito ubrzaju komunikaciju, neće mu biti stalo svoj lik i djelo eksploatirati posredstvom tehnoloških noviteta
Sve to pada mi na pamet u času kad se navršava pet desetljeća i pet godina povrh toga da je Predrag Matvejević bio objelodanio svoje prvo izdanje knjige “Razgovori s Miroslavom Krležom” (1969.). Paralelno, dok on vrši ćakulanje s velikim piscem i vrca ga do u tekst, Veljko Bulajić dovršava snimanje i montira film “Bitka na Neretvi”. Naelektrizirano je to doba kad revolucionarni nerv misleće omladine dodaje kvasac u tijesto društva s namjerom da ono uskisne i proključa, a također mladi profesor Matvejević u francuskom tisku već počinje osvajati prostor i ostvarivati ambiciju internacionalnoga intelektualnog dometa. Prvi put na relevantno viđen i mudro vođen način Miroslav Krleža biva prezentiran galističkom čitateljstvu, prostoru već dobrano impregniranom pažnjom prema velikim i važnim stvaraocima germanske i romanske provenijencije, kojima je u ovoj prilici – mimo već etablirane slavenske niše s dostojnim literarnim deputatima ruskih predstavnikâ – bila pridodana i snažna komponenta književnoga stvaralaštva iz ponešto prostranijeg areala srca južnog slavenstva: da ne kažem nešto klaustrofobičnije klijetke balkanskog jugoslavenstva.
Budući da je Matvejević bio profesor francuske književnosti, te da je odlično vladao francuskim jezikom što je okrunio i doktoratom na pariškoj Sorbonni 1967., tog je istoga kalendara bio počeo surađivati s kultnim listom Le Monde. Upravo na tom vidljivom mjestu europske kulture Matvejević je godinu kasnije objavio vrlo afirmativan tekst o Krleži kao “živom klasiku”, što je postalo važnim signalom koji će govornicima i čitateljima velikoga frankofonog područja usmjeriti reflektor pomnje na našega najvećeg pisca. Zadovoljan, Krleža je pristao Matvejeviću dati i intervju za spomenuti list, nakon čega će uslijediti još nekoliko njih i za ine utjecajne tiskovine u Francuskoj.
Postavši njegovim konfidentom, prema kojemu je tada već časna starina Krleža osjećao duboko poštovanje i uvažavanje, Matvejeviću je pošlo za rukom nagovoriti barda i na seriju razgovora u kojima će biti zahvaćen vrlo širok spektar tema. Tako je i nastala knjiga “Razgovori s Miroslavom Krležom”, objavljena u Zagrebu prije pola vijeka i pola dekade. Višekratno je nadopunjavanja i pretiskavana: čak četiri puta još za Krležina života te isto toliko puta i pošto je pisac već bio upokojen.
Miroslav Krleža nije puno davao intervjue. Nije ni trebao, jer je imao neograničene i slobode i tribine da na najvidljivijim i najeksponiranijim mjestima u bivšoj državi, u raznim literarnim formama, iznosi svoja stanovišta što su u sebi uvijek nosila i duhovnu municiju vrlo utjecajnu za formiranje trendova i ukusa u društvu. Vrijeme nastanka Matvejevićevih “Razgovora” vrijeme je u kojem se tek začinju sredstva masovnih medija koja će strelovito ubrzati i raspaliti komunikaciju među udaljenim ljudima. Pa i kad se to zgodi, poglavito tijekom 70-ih godina, Krleži neće biti stalo svoj lik i djelo eksploatirati posredstvom sve više razvedenih masmedijskih tehnoloških noviteta.
No, koliko je bila značajna knjiga Matvejevićih intervjua s njim, i dandanas svjedoči nepresahnuti interes za njom, potvrđen u čak desetak ponovljenih i proširivanih izdanja (recentno, pod naslovom “Razgovori s Krležom”, bez piščeva imena). S druge pak strane služi i kao neporecivi kompliment samome Matvejeviću, s obzirom na to da je baš njega – četiri desetljeća od sebe mlađega kolegu – među cijelom množinom svih onih što su mogli konkurirati za taj pothvat bio odabrao za svojega ispovjednika te vrste. Zapravo, da se nije pojavio sâm Matvejević, sasvim sigurno Krleža ne bi tražio nekoga kome bi u amanet ostavio sve one misli i komentare što ih nije utkao, ili je to učinio drugačije, u svoje dnevničke zapise i ine članke srodnoga tipa.
Matvejevićev doprinos općoj krležijani nemjerljiv je ne samo zbog toga što je svakako među najvećim zaslužnicima za vidljiviju percepciju Krleže u svijetu, nego i zato što je u ovoj prilici iz Krleže izvukao i neke intimnije i senzualnije aspekte njegove ličnosti koji su insuficijentni u vlastitom mu gigantskome opusu. Svakako se iz te optike drugačije gleda i na Krležine stavove o suvremenicima ili prethodnicima u književnoj lijehi, koje je prethodno iznosio u svojim studijama ili esejima. A apodiktičnost svega donesenoga leži u očeličenom faktu kako je sâm Krleža svaku rečenicu što u “Razgovorima” izlazi iz njegovih usta, osobno bio blagoslovio konačnom autorizacijom.
Kad je zaratilo i kad se Jugoslavija stala u krvi raspadati, oštroumnom i polemički nabijenom Matvejeviću u Zagrebu je postalo tijesno. Vjerovao je u mogućnost razilaženja među narodima po modelu kako je to učinjeno sjevernije po Europi i uznastojao je čak i kao svojevrsni rebel u pokušaju postizanja demokratizacije jugoslavenskog postkomunističkog društva. Nekoliko hitaca u poštanski mu sandučić bio je jedan od alarma što su mu sugerirali da je najbolje otići. I otišao je u Pariz, gdje se i bio formirao, biti profesorom na Sorbonni. Kasnije će preseliti u Rim, i biti profesorom na univerzitetu La Sapienza. Protjerali su ga iz Zagreba “domoljubi” zaodjenuti u dušmane, lažni proroci i krivotvoritelji povijesti, ali Matvejević nije pristao biti disidentom. Nije se odrekao svoje hrvatske putovnice i nije zatražio azil, premda je govorio kako je živio “između azila i egzila”, što je udjenuo i u ime jedne svoje talijanske knjige. Osjećao se vazda između čekića i nakovnja, zarad čega će ga neuki i budalasti neistomišljenici titulirati apatridom iliti bezdomovincem. Ama, ne može kozmopolit biti apatrid!
Predrag Matvejević preminuo je u Zagrebu 2. veljače 2017. Neće biti slučajno da je ovaj rođeni Mostarac utihnuo ovdje na Zemlji istoga nadnevka u kalendaru, 2. veljače, baš kad i veliki mostarski pjesnik srpske krvi – Aleksa Šantić. Da je poživio još samo sedam godina, Predrag Matvejević otišao bi nekidan na vrutku ove veljače, točno na 100. godišnjicu preminuća svojega zemljaka i pobratima u duhu.
