Foto: Tacno.net, kreirano uz pomoć AI
Djeca Gaze – Ne smijemo odustati od čovječnosti
Godinu na izmaku obilježio je stravičan rat, terorizam protiv civila u Palestini, a čovječanstvo je svoj poraz doživjelo gledajući kako na hiljade djece biva brutalno ubijeno u Gazi. Kada vojnik ratuje protiv vojnika, to je rat, ali kada neko raketama, granatama, bombama, projektilima, avionima, tenkovima, dronovima itd. ubija civile, posebno djecu i žene, to je terorizam, kako je to okarakterisao i papa Franjo. U izraelskoj agresiji na Gazu ubijeno je na hiljade djece, a posljedice su stravične i za preživjele koji su izgubili roditelja, brata, sestru… Slike mrtve, izmasakrirane djece brutalne su i mrlja koju čovječanstvo neće moći saprati s vlastitog lica. I novinari koji su istinito izvještavali iz Gaze pravi su heroji, poput Motaza Azaiza kojeg su brojni mediji, uključujući i one sa Zapada, proglasili za ličnost godine. Oni su širili svjedočanstvo da za ovaj barbarski rat protiv djece nema opravdanja, svi su izgovori besmisleni i rezervisani za najmračnije umove. I bez obzira na to što oni ”najjači” ne žele vidjeti tu bol i patnju koji moraju biti zaustavljeni, niko nema pravo pomiriti se sa žrtvom koju podnose djeca Gaze. Ako je čovječanstvo njihovim barbarskim ubijanjem već poraženo, mirno gledanje na daljnji teror nad civilima u Palestini, posebno nad djecom, značilo bi i da odustajemo od čovječnosti. Mi koji smo u Bosni i Hercegovini preživjeli pakao devedesetih, imamo posebnu obavezu biti na strani žrtve, činiti sve da to zaustavimo i stalno ukazivati da teror mora prestati.
Foto: Getty
Papa Franjo – Sama Dobrota!
Kad pomislimo da sve ide dođavola, jedan nam čovjek, ipak, daje nadu da nije sve izgubljeno. Argentinac koji je osvojio svjetsko prvenstvo u humanizmu i porukama koje mire svijet, stoluje u Vatikanu i njegove su riječi za čovječanstvo poput obloga na bolesnom tijelu – ljekovite. Komentarisao je sukob u Palestini: ”Neki kažu za ovo da je terorizam i rat. Jeste. Ovo je rat, ovo je terorizam”. On je kritizirao licemjerje vjernika poručivši onima koji ne žele istinski živjeti vjeru da radije žive kao ateisti. Zvuči nevjerovatno da je najveći katolički autoritet podržao blagoslov istospolnih parova, komentarišući kako ne treba gubiti vrijeme u moralnim analizama… Jorge Mario Bergoglio rođen je u Floresu, trgovačkom kvartu Buenos Airesa. Ali kad čujem njegove poruke, primjerne vremenu, kontekstu i uvijek u duhu dobroga, sjetim se onog svećenika iz kultne serije ”Prosjaci i sinovi”. Kao da je papa Franjo rastao na dinarskom kršu, pa poput don Pavla iz spomenute serije zna kada treba biti duhovit ili groteskan, a kada mudar i sirov, ili priprost i profinjen, i neko ko zna prepoznati duh savremenosti. Jer samo don Pavao mogao je razumjeti kako tajno ”vjenčati” trudnu Zlatku (Vrtirepku) s pokojnikom iz sela (što ni prema crkvenom niti prema građanskom pravu nije moguće), kako bi kao ”udovica” izbjegla sramotu vanbračnog materinstva. Don Pavao tada vodi ”pregovore” sa samim Bogom te ga na kraju ”hvata” na dobrotu, pa dijalog završava ovako: ”A ja (don Pavao) na to ću Tebi (Bogu) – A na što ću Te drugo loviti, kad si Ti sama dobrota?!” Pa to je i papa Franjo – sama Dobrota.
Foto: Filippo MONTEFORTE/AFP
Džanan Musa – Japod osvaja Evropu
Dječak iz vode, one Unine, postao je prvak Evrope u košarci. I to u dresu slavnog Reala iz Madrida, koji je nekada nosio veliki Mirza Delibašić. Džanan Musa dolazi iz kraja gdje su nekada živjeli slavni Japodi, narod za koji historičari još nisu utvrdili da li su bili Iliri, Kelti ili i jedni i drugi. Stigao je iz Bišća i osvojio Evropu. Imao je Musa uspona i padova u karijeri, još od one čuvene bosanskohercegovačke generacije koja je u Litvaniji postala šampion Starog kontinenta 2015. godine, kada mu je i veliki Arvidas Sabonis uručio pehar. Igrao je naš reprezentativac u regionalnoj ABA ligi, u NBA-u, gdje mu je falilo svega, pa od Turske i Španije, gdje je ponovo pronašao svoju ”vodu”. Preokret se desio kada je zaigrao za Breogan, klub čiji naziv upućuje na legendarnog galicijskog kralja. Ali Japod s Une kralj Evrope postao je ove, 2023. godine, ipak, s kraljevima iz Madrida. Musa je imao sjajne statistike protekle sezone, izabran je u najbolju petorku Eurolige, a na Final Fouru ipak su ključnu ulogu odigrali Edy Tavares i veterani Reala. U ovoj sezoni trener Jesus “Chus” Mateo skoro svakom igraču daje da igra između 15 i 20 minuta i tako lomi sve protivnike i u toj postavci Musa pliva poput ribe u Uni. I nije slučajno što su Peter Radovich i Žarko Ivković prije neku godinu snimili film pod nazivom ”Something in the water” (“Nešto u vodi”), u kojem glavne uloge imaju baš naš Džanan Musa i Slovenac Luka Dončić. Ako nastavi da radi i ostane bistre glave, Japod s Une uzet će još mnoge medalje. Ima nešto u toj vodi.
Foto: Real Madrid Basket
Javier Milei – zemlja srebrena pod perikom
Živimo u realityju. Što veći ”cirkus”, kako kaže naš narod, to su šanse za uspjeh u ovom našem svijetu izglednije. Na kraju krajeva, jedan takav ”igrač” postao je predsjednik najmoćnije zemlje na svijetu prije nekoliko godina – Donald Trump čisti je turbofolk, čovjek koji budi najniže pobude kod homo sapiensa. Još jedan takav postao je zvijezda svjetske politike ove, 2023. godine. To je novi predsjednik Argentine, Javier Milei. Da se radi o ozbiljnoj ”dilajli” koja zna sa masama, dovoljno je bilo čuti njegov stav o tome da je seksualno obrazovanje marksistička zavjera koja ima za cilj uništenje porodice, te smatra da ljudima treba dozvoliti da prodaju svoje vitalne organe. Ima Milei i taj ”look” ekscentrika, pa ga zbog njegove razbarušene kose zovu i ”Perika”, a on za sebe kaže da je baš zbog toga ”Lav”. U Argentini inflacija dere ekonomiju, razara društvo. Godišnja je potrošačka inflacija u toj latinoameričkoj državi u novembru porasla na rekordnih 160,9%, pa je jasno da se na izborima najbolje primio površni politički turbofolk čovjeka koji je pričao protiv državne potrošnje i vladajuće političke klase. Ovaj Trump za sirotinju obećao je Argentincima da će povesti ”križarski rat” protiv puzajućeg socijalizma u društvu, a rješenje vidi u tome da se nacionalna valuta pezos zamijeni američkim dolarom. Kako bi uvjerio Argentince da će rezati sve nepotrebne troškove, Milei je tokom kampanje nosao motornu pilu, ali jedino što je mogao posjeći jeste zdrav razum, jer se žestoko protivi abortusu, a papu Franju nazvao je ”Predstavnikom zla na zemlji”. I narod u ”zemlji srebrenoj” voli turbofolk, a on košta. Neće taj račun platiti Milei, nego narod.
Foto: Reuters
Oppenheimer – Nije lako biti otac atomske bombe
Sukob civilizacija zavladao je ove godine i u svijetu filma. S jedne strane Barbie, a s druge Oppenheimer. Dakako, za nas je biografski spektakl Christophera Nolana ono što je obilježilo filmsku 2023. godinu. Nolan je majstorski ušao u glavu fizičaru Robertu Oppenheimeru, koji je bio mozak stvaranja prve atomske bombe koja je bačena na Hirošimu i Nagasaki. Poznavati historiju važno je da bismo razumjeli današnjicu, pa je tako sjajno prikazano kako Oppenheimer studira u Njemačkoj, Švicarskoj, susreće se s čuvenim naučnicima poput Nielsa Bohra i Heisenberga, te Sjedinjenim Državama gdje je svoju ideju od ”vrtlogu čestica” bukvalno doveo do erupcije. I teško bi bilo pronaći boljeg režisera od Christophera Nolana da uđe u glavu čuvenog naučnika te da stvori čitav taj stvaralački ambijent oko njega i Los Alamosa, gdje se radilo na atomskoj bombi. Glavni lik igra sjajni Cillian Murphy, a Nolan je za direktora fotografije odabrao Hoyta van Hoytema, koji je snimio i njegov čuveni “Dunkirk”. Nolan i Murpy sjajno donose i tu moralnu dilemu u vezi s bacanjem atomske bombe, ali i neospornog ponosa da ju je on ipak stvorio. Jedna od najboljih scena u filmu jeste kada čuveni Albert Einstein govori mlađem kolegi Oppenheimeru: ”Došao je na tebe red da se nosiš s posljedicama vlastitog dostignuća”. Nije lako biti ”otac” atomske bombe. Vrtlog čestica muti um, ali i savjest. Za nas je Oppenheimer briljantan i film koji je obilježio 2023. godinu.
Foto: Universal Pictures
Branimir Nestorović i Semir Osmanagić – Plavo oko u elektrani negativnih jona
Jedan tvrdi da su plavooki i zelenooki ljudi došli s Marsa, da je zemlja ravna ploča, doduše malo zakrivljena, a drugi da ima energetske tunele koji liječe, da se u srcu Bosne krije najveća elektrana negativnih jona i sl. Jasno, radi se o doktorima raznih znanosti, Branimiru Nestoroviću iz Srbije i Semiru Osmanagiću iz Bosne i Hercegovine. Oni nisu samo trendseteri, influenseri, nego su ovi stručnjaci, antivakseri, teoretičari zavjere, doktori hausi za sirotinju. Simboli vremena u kojem živimo i u kojem je nauka svedena na nulu i gdje obično šarlatanstvo ima primat. Oni razvaljuju i ova, 2023, jeste njihova. Nestorović je praktično bez ikakve predizborne kampanje, ali s ranije poznatim stavovima, na netom završenim izborima u Srbiji postao hit i biće važan faktor u političkom životu Srbije, naročito grada Beograda, gdje od njega zavisi ko će činiti buduću vlast. Kad bi mu palo na pamet da se kandidira na izborima u Bosni i Hercegovini, nema sumnje da bi i Semir Osmanagić dobio značajan broj glasova i bio ”faktor”, jer je ovo vakat u kojem narod voli egzotični i primamljivi rječnik. Da se bolesti rješavaju negativnim jonima, da korona virus postoji samo na Facebooku, da postoje portali u kojima se može putovati kroz vrijeme, da postoje planinske alke za koje su Atlantiđani vezali svoje brodove, da Shakespeare, ustvari, nije napisao sve svoje knjige i druge bajke, možemo čuti od ove dvojice proroka. No ono što posebno brine jeste njihov uticaj i društvo u kojem politički establišment ne smije rušiti san o novom Međugorju, zemlji dembeliji koja će živjeti od turizma. Pa su stoga veća briga od Nestorovića i Osmanagića oni koji ne razumiju vlastitu odgovornost na pozicijama vlasti.
Foto: Tanjug
Slavoj Žižek – Filozofski gorostas protiv cancel kulture
Kada sam nedavno u Ljubljani pitao jednog od posljednjih novinarskih dinosaurusa s ovih prostora, Ervina Hladnika Milharčiča, o govoru njegovog zemljaka na Frankfurskom sajmu knjiga, rekao mi je: ”Slavoju Žižeku treba podići spomenik”. Jasno da je situacija na Bliskom istoku top-tema ove godine u svijetu, a kada je slovenski filozof pred očima Zapada praktično objasnio šta je ”cancel kultura” u Kongresnom centru u Frankfurtu, izazvao je bijes velikog broja prisutnih. Drugima je dao nadu da sloboda nije umrla i svima pokazao da na Gazu treba gledati i očima samih Palestinaca, koji su najveće žrtve tog sukoba. Kad je Žižek trebao započeti svoje izlaganje, aplaudirali su mu, a on je svoj govor započeo: ”Pričekajte s aplauzom. Na kraju nećete pljeskati.” I sjajno je ovaj filozofski gorostas bezuvjetno osudio i Hamasov napad na Izraelce uz granicu s Gazom – “bez ikakvih ‘ako’ i ‘ali’”, a onda je na primjeru pčela objasnio zašto ne želi živjeti u totalitarnom društvu. Spomenuo je i Benjamina Netanjahua te ga suprotstavio prvoj generaciji izraelskih lidera od Bena Guriona do Moše Dajana, koji su govorili posve drugačijim jezikom. Žižek je poput spomenika stao ispred cancel kulture, koja sama po sebi neprihvatljive stavove želi izbrisati iz javnog prostora, i pokazao da raznolikost i inkluzivnost, a ne isključivost, moraju biti odgovor. Slavoj Žižek – filozof koji nikada ne propušta priliku da bude na strani razuma i da nam i u vrijeme opšteg haosa u kojem živimo, pokaže put i orijentaciju ka slobodi.
Foto: egs.edu
Milorad Dodik – Majstor destrukcije, Woland za sirotinju
Mile Dodik nije nikakav David Štrbac iz knjige ”Jazavac pred sudom”, nego je on jedna obična ništarija koja naše društvo već dvije decenije truje govorom mržnje. Populizam je kod njega popratna pojava – on uistinu govori ono što dosta ljudi u entitetu Republika Srpska voli da čuje, ali je njegova destrukcija toliko opasna za čitavu zemlju, pa i za te ljude koji žive u njegovom komšiluku. Jasno je da Dodik brine jedino o svojoj guzici i o guzici svoje djece koja su zapasala biznise po njegovom entitetu. Milorad Dodik osoba je destrukcije 2023. I nije on iz ”Jazavca pred sudom”, nego je Woland, sotona iz romana ”Majstor i Margarita”, čuvenog ruskog (voli ih Mile, valjda) pisca Mihaela Bulgakova. A Dodik je okružen likovima kao Woland – njegova svita jesu ljudi koje ”krasi” podmitljivost, alkoholizam, egoizam, lakomost, ravnodušnost, laž, grubost… Tu se mogu prepoznati svi ti nešići, viškovići, košarci, stevandići… Doduše, Woland ima nekakvog šarma u Bulgakovom masterpisu, ali ima i Mile tog ”narodnog” dara, od pjevanja po šatorima do kosidbe i glasanja na beogradskim lokalnim izborima. Ali kao i svemu, rok trajanja prolazi i njemu. Majstor destrukcije mora stati i sav njegov igrokaz koji ga prati kada dolazi na sud da odgovara zbog nepoštivanja zakona, ustvari je strah od sopstvenog kraja. Zna Mile – ako sud krene da kopa po finansijama, da je tu najtanji. Jer Al-Capone nije završio u zatvoru zbog zlodjela i ubistava, nego zato što nije platio porez.
Foto: Arhiv
Lana Pudar – A tek joj je 17 godina…
Nije teško pogoditi ko će nositi državnu zastavu Bosne i Hercegovine na sljedećim Olimpijskim igrama, naredne godine u Parizu. To može biti samo najbolja bosanskohercegovačka plivačica, Lana Pudar. Nju je i ove, 2023. Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine proglasio za sportistu godine. Skromna po ponašanju, ”grabljiva” poput albatrosa kada treba osvajati medalje i obarati rekorde, ova je Mostarka pokazala da se i u zemlji gdje je sport posljednja rupa na svirali može uspjeti napornim radom i talentom. Usto, Lana je imala veliku podršku porodice i napravila je čudo. Lana Pudar u 2023. godini osvojila je devet evropskih i svjetskih medalja, od kojih je pet zlatnih, a po dvije bronzane. Učestvovala je na 12 velikih finala, ostvarila dvije olimpijske norme za nastup na Igrama u Parizu 2024. godine te postigla šest rekorda – dva evropska juniorska rekorda, tri rekorda juniorskih prvenstava, jedan rekord svjetskih prvenstava i osvojila je pehar za najbolju plivačicu Svjetskog juniorskog prvenstva! Nije lako pobrojati šta je sve u jednoj godini osvojila, a tek joj je 17 godina. Amerika ima Katie Ledecky, nekadašnja DDR imala je čuvenu Kristin Otto, a Bosna i Hercegovina ima Lanu Pudar. Možda baš ona bude ta koja će donijeti prvu olimpijsku medalju za našu zemlju. Navijamo za nju! Svim srcem.
Insidefoto/SIPA USA
Ivan Kordić, Marko Vešović i Hadžem Hajdarević – Pjesnici idu u raj
Ovo je godina u kojoj su nas napustila tri velika pjesnika. Početkom godine, onako kad pomalo zamre sve, napustio nas je legendarni Ivan Kordić. Iako je u Sarajevu proveo većinu života, u njemu je uvijek bila Hercegovina, ta njegova veranda prema moru. Svjetlost Mediterana ostala je u njegovim pjesmama i TV-emisijama. Ivana se uvijek treba sjećati s velikim poštovanjem. Nekada u ljeto, kad je sve živo, stigla je vijest o smrti čovjeka koji ne može umrijeti – Marka Vešovića, životnog i pjesničkog svjedoka golgote Sarajeva. Pa kakve je samo Marko tekstove pisao u “Danima”, u kolumni “Vlah bez voznog reda” ili ”Zapisi iz sveske s modrim koricama”. Ako ćemo o čojstvu, tu je Marko u ratu sve pokazao, ako ćemo o njemu kao pjesniku i piscu, dovoljno je samo spomenuti njegovu ”Poljsku konjicu” i ”Smrt je majstor iz Srbije” i sve će vam se kazati, a ako ćemo o njemu kao tumaču poezije, Marko je napisao i neke od najboljih eseja o poeziji. Vešović je bio čovjek ozbiljne poezije, one koja je od zla željela spasiti ljude, a bio je i onaj koji je život pretvarao u šegu jer se jedino tako moglo ostati normalnim i slobodnom u opsjednutom Sarajevu. A posljednji od tri pjesnička mušketira otišao je u decembru – Hadžem Hajdarević. Pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, pisac za djecu, urednik i priređivač djela drugih autora i naučni radnik u oblasti jezika, a dugo je bio i profesor bosanskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Pored poezije, pisao je i prozu, književnu kritiku, bavio se publicističkim radom, ali prvenstveno je bio i ostao pjesnik.
Foto: Arhiv
Znam kako dišeš – Priča godine!
Jasmila Žbanić i Damir Ibrahimović ponovo su napravili svjetsku priču ovdje, u Bosni i Hercegovini. Oni su kreatori serije “Znam kako dišeš”, koja je ove godine oduševila kritiku i gledatelje. Naprosto, sve je u toj seriji svjetsko, sve štima i ima smisla: priča je naša, gledamo je svakodnevno, glumci su dobri, odlične režije i kamere, te oni sitni detalji, poput toga da se jedan od inspektora u seriji zove Džandžo, kojeg šmekerski i sa stilom igra Mirvad Kurić, seriji daju životnu patinu. Jasna Đuričić nakon uloge u ”Quo vadis, Aida?” ponovo je briljantna i s ulogom tužiteljice Murtezić pomakla je nove glumačke granice. Ona igra tako upečatljivo da glumom nosi seriju i priču. Seriju je preuzeo i HBO, tako da to dovoljno govori o kvalitetu, ali je i dokaz da se u Sarajevu i Bosni i Hercegovini mogu praviti najbolji filmski i TV-sadržaji. I ostali glumci savršeno rade svoj posao te je i dosada nepoznati Lazar Dragojević kao problematični i živahni tužiteljičin sin odličan. Tu glumi (ponovo) i Boris Isaković koji tumači školskog sudruga glavne junakinje (doduše njemu nikada ne bi onu periku stavio na glavu), ali on zna svoj posao, pa ga nakon uloga Ratka Mladića i Slobodana Miloševića možemo doživjeti i kao dobroćudnog doktora koji se vratio iz Amerike. Serija je hit. I svaka čast.
Foto: Instagram/Deblokada
Aleksandra Prijović – Igra folk cela Jugoslavija
Nekada je Električni orgazam pjevao Igra rokenrol cela Jugoslavija / Sve se oko tebe ispravlja i savija, a u ovoj, 2023. godini, Aleksandra Prijović ujedinila je bivšu državu ponovo oko folka. I igrao se folk od Zagreba i Sarajeva pa do Beograda, jer svi vole Priju, snahu Lepe Brene koja je to isto radila tokom osamdesetih. Fenomen Prijović posebno je tretiran u Zagrebu, jer valja narodu objasniti da Hrvatska nije Balkan i da ”cajke” nisu za njih. Upregli su se i “Peti dan” i sve druge zvanične ”umjetničke politike” da objasne zašto je tako furiozno Aleksandra Prijović učinila nešto što ne može nijedan autor iz Hrvatske. A iza nje je stala jedna čitava industrija koja možda nema neki muzički ukus, ali zna šta ”raja” voli i kako narod dovući u dvorane. Balkanski melos u modernom aranžmanu pali, te kada se u marketing uloži ogroman novac, pogotovo u društvene mreže, folk ima da igra ”cela Jugoslavija”. Imamo i mi Dinu Merlina, on puni arene i gradske trgove već decenijama, on zna šta je pravi showbiz. Merlin još usto ima i neku pomalo sufijsko-filozofsku spiku, ali da zna uzeti pare kao niko – zna. Kada Dino Merlin pjeva onaj stih ”Nije sreća para puna vreća”, jedan moj prijatelj uvijek doda – “Nije jedna, nego dvije”. A Prijovićka ih se nauzimala ove godine. Mašala.
Foto: Arhiv
Nedim Sladić – Veliki frajer u inat našim predrasudama
Na primjeru Nedima Sladića može se ogledati naše društvo, sve naše predrasude, negativnosti i ogavnosti. Nedim ih je sve pobijedio. Otišao je u Veliku Britaniju, tamo zvanično stekao titulu magistra nauka primijenjene meteorologije i klimatologije i pokazao da je veliki frajer. Čim je došao na univerzitet, ko ga je pratio na društvenim mrežama, vidio je da je sretan, postavljao je fotografije, širio optimizam i pomogao je svakome kome je mogao. On je frajer, i to onaj koji ne samo da precizno projektuje kakvo će vrijeme biti danas ili ove hefte, nego tačno predviđa i posljedice tih vremenskih (ne)prilika. Kada je ovog decembra zvanično stekao međunarodnu titulu magistra, na Facebooku je napisao: “Bosanska verzija bit će relativno kratka. Acta, non verba. Engleska slična, ali drugačija. Jedna je epoha zaokružena. Obojena. A sad je red da uzmem pečat crvenog žiga i crvenu hemijsku olovku pa da počnem križati. Onako, ležerno i sa smiješkom uz jutarnji čaj. Što ste me zvali amaterom, zvali ste me. Što ste govorili da sam na drugoj godini, govorili ste. Za razliku od nekih, svoju diplomu nisam kupio, nego sam vrijedno radio za nju. Proradi bijes. Revolt. Tinja taj nerv godinama. Plakao, smijao se, nervirao, povlačio cijelo ljeto cjelonoćne smjene, uživao malo, žrtvovao puno toga, bio toliko puta sam da jednostavno nisam znao šta da radim…” Nedime, uživaj u svojoj pobjedi. Ona je i za sve nas.
Foto: NOVA BH
