Foto: N1
Mnogi će, s pravom, reći da se ova dva pojma ni s čim ne mogu povezati i da ih je teško pronaći u istoj rečenici. Litijum je srebrnasto-bijeli alkalni metal, najlakši od svih poznatih metala. Litije su, pak, svečane povorke pravoslavnih vjernika predvođene sveštenstvom i praćene molitvom. Pošto i dalje ne pronalazite zajedničku nit između litijuma i litija, preći ćemo na teren balkanske politike, jer su tu sve kombinacije moguće i sve analogije realistične.
Prije tačno četiri godine vladajuća stranka (DPS) u Crnoj Gori i njen lider Milo Đukanović odlučili su da donesu Zakon o slobodi vjeroispovijesti, kojim bi se regulisali odnosi države i vjerskih zajednica. Zakon je bio prihvatljiv i za Islamsku zajednicu i Katoličku crkvu, ali ne i za crnogorsku mitropoliju na čelu s Amfilohijem Radovićem. To je bio samo povod za masovna okupljanja i protiv takvog zakonskog rješenja, ali prevashodno protiv Mila Đukanovića i njegove vlasti. Pod parolom “ne damo svetinje” krenulo se s litijama širom crnogorskih gradova. Sva naknadna objašnjenja tadašnjih vlasti pala su u vodu pred tom jednostavnom parolom i manipulacijom da “Milo Đukanović namjerava od manastira Ostrog napraviti kasino i javnu kuću”. Izgleda šašavo, ali je itekako djelovalo. Više od 36% građana Crne Gore povjerovalo je u ovu budalaštinu. Osim pravoslavnih vjernika i većine srpske populacije protestima su se priključili svi Đukanovićevi oponenti, uključujući i mnoge suvereniste i građaniste koji su naivno smatrali da “nije važno da li je mačka crna ili bijela, već samo da lovi miševe”. Drugim riječima, nebitno je ko i zbog čega demonstrira i litijaši ulicama, važno je samo Đukanoviću vidjeti leđa. To se na izborima 30. augusta 2020. i desilo. Šta se nakon toga događalo i šta se danas događa, dobro je poznato, ali ostaje nepoznanica kako je tako iskusan političar kakav je Milo Đukanović poslije 30 godina na vlasti mogao da previdi političke implikacije jednog zakonskog prijedloga. Što je još zanimljivije, do proglašenja izbornih rezultata čelnici su DPS-a bili uvjereni u svoju pobjedu, koja se nije dogodila jer su se preigrali u politici, analitici i matematici.
Vratimo se sada na litijum, koga, kako kažu istraživanja, ima u susjednoj Srbiji. Važna ruda koja se preradom koristi za proizvodnju baterija koje su neophodne za električne automobile. Srpske vlasti tvrde da će im rudarenje litijuma povećati BDP za 12–15 milijardi na godišnjem nivou. Ekološka udruženja pak smatraju da je šteta veća od koristi zbog trajnog zagađenja i oštećenja zemljišta i vode. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić vidi u svemu i značajnu političku korist za sebe i svoju vladavinu jer litijumom “kupuje” političku podršku Njemačke, koja je najglasnije izražavala rezerve prema njegovoj autokratskoj vladavini. Naime, litijumske bi baterije najviše koristila njemačka automobilska industrija, koja ih je do skoro uglavnom uvozila iz Kine. Na sličan način Vučić je već zadobio američku političku podršku prodajući oružje Ukrajini i Izraelu. Kao što neće izostati Francuska podrška zbog prodaje Srbiji oružja i aviona. Kina je zadovoljena zbog rudnika koje je dobila i velikih infrastrukturnih projekata koje realizuje, a Rusija samom činjenicom da Srbija nije uvela sankcije starijoj sestri. Zvanična Moskva i u aktuelnim dešavanjima stala je otvoreno na stranu vlasti u Beogradu. Sa litijumom i Njemačkom krug je zatvoren. Vučić je računao da je kupio mir. A dobio je na hiljade ljudi na ulicama. I kao što smo vidjeli na primjeru Crne Gore, parola je i ovdje krajnje pojednostavljena: “nećeš kopati”. Ljudi su zaista povjerovali da će iskopavanje litijuma, u čijem se prosesu prerade koriste i velike količine sumporne kiseline, imati katastrofalne posljedice na njihove živote. Da su egzistencijalno ugroženi. A već su i poniženi zato što ih o tome, izgleda, niko ništa pitao nije. Vučić, za sada, nema odgovor na sve brojnije i masovnije proteste. Stiče se utisak da je po prvi put u političkoj defanzivi. A on ne zna da igra odbranu. Zato srlja iz greške u grešku. Navikao je da napadajući kompromitirane lidere opozicije uguši svaki protest u samom startu. Sada se pojavljuju anonimni ljudi, lokalni lideri i ekološki aktivisti širom Srbije protiv kojih je teško voditi medijski rat. Druga otežavajuća okolnost za Vučića jeste ta što proklamirani motiv okupljanja nije politička već ekološko-egzistencijalna tema, baš kao što u Crnoj Gori, to je prevashodno bila stvar vjere i crkve, a ne politike. Zapravo, u oba smo slučaja imali jasan i primaran politički cilj, koji je u prvom slučaju bio sakriven u okvirima religije, a u drugom u okvirima ekologije. Zato su skupovi u gradovima Srbije tako masovni. Na njima vrlo vjerovatno ima i dosadašnjih Vučićevih pristalica i glasača, što je dodatni razlog za brigu. Treće, možda i najvažnije, sudeći po ikonografiji koju možemo da vidimo preko društvenih mreža i govorima koji se mogu čuti na protestima, stiče se utisak da se radi o jako šarolikom društvu: malo ljevičara,podosta desničara, građanista u pristojnom i nacionalista u pozamašnom broju, dovoljno ekoloških aktivista i zabrinutih građana. Opozicioni su lideri voljno ili nevoljno morali pristati na sporedne uloge. I to je ono što Vučiću sreću kvari. Em je na ovoj temi teško posvađati i podijeliti opoziciju, kao što je bio slučaj s izborima, em što Đilas&co bar za sada sede na rezervnoj klupi. Time je otežano raznim informerima, pinkovima i inim kuririma da difamiraju organizatore i učesnike demonstracija. Osim heterogenog sastava u svakom smislu, valja primjetiti da se protesti održavaju i u mjestima s 10.000 stanovnika, pa do Novog Sada i Beograda. Vučić jeste ozbiljno uzdrman, ali je rano za konačne zaključke. Mada je bjelodano jasno da se preigrao i preračunao. I to na temi na kojoj je vjerovatno i najmanje očekivao. Za njega sada nema dobrog ishoda. Ako popusti i odustane od “projekta litijum”, pokazaće slabost, a to je pogubno za svakog autokratu. Tako bi samo dao “recept” za sve buduće slične situacije. Ukoliko nastavi da se inati, i sam sa sobom i s demonstrantima, rizikuje da se protesti dodatno ne omasove i radikaliziraju, naročito u sredinama gdje je rudarenje planirano. Šta god da uradi, kajanje mu ne gine – samo poslije rudarenja nema kajanja.
