Tako je prije 360 godina o Mostaru, Starom i njegovim skakačima zapisao Evlija Čelebija, ili 150 godina nakon njegove izgradnje. Prošli su vjekovi i decenije, a Stari je od onog najljepšeg iz Hercegovine i Mostara otimao onu andrićevsku ljepotu svjetlosti, pa umjesto da stari postajao sve ljepši i poznatiji. Ko mlada poslije prve bračne noći.
Svi su mostovi napravljeni da čovjek ne mora naokolo. Stari, ko mjesečev luk, sinuo je 1566. godine, i otad postao čovjekov i mostarski najbliži rođak. Većini kao brat, a kako i ne bi kad punih 450 godina ovim lukom duge prelaze s jedne na drugu obalu, ne računajući onih sedam- osam što su ga od ranjavanja zlih – popravljali neki dobri ljudi.
Tako je bilo sve do novembra 1993, kada su ga isti oni što su dvije godine prije osakatili spomenik Šantića, pa i jednog i drugog, i Stari i Aleksu, jer su bili najbolje mostarske komšije, zaronili u Neretvu. Da im se trag zametne. I, srećom, nisu uspjeli. Danas su i Stari i Šantić opet u komšiluku i ljubavi. Istina, još ćemo sačekati da nam se vrati bar dio onoga što smo već bili i imali.
Sve do devedesetih oko Starog i šire građen je neki novi i uljudniji grad Mostar.
U takvom gradu, na samoj obali Neretve, rođen je Lorens Listo. Tu u Cernici, stotinjak metara od Starog. A Cernica, kao i sve mahale oko Starog, gore do Brankovca i Šantićevog življenja i smiraja, satkane su od mostarske duše obilježene starom kamenom ćuprijom. Tako je vjekovima, pa i njegove rođendanske 1979. godine, kada je poletio ususret rijeci koja se i sama raduje svojim skakačima.
Baš zato Lorens Listo stalno pokušava razumjeti zašto je toliko zaljubljen u Mostar i Stari.
Iz generacija mostarskih sportskih velikana – Duška Bajevića, Blaža Sliškovića, Lane Pudar… izdvaja se i Lorens Listo, isto kao i Emir Balić, koji su pobijedili po trinaest puta lebdeći 27 metara s vrha Starog do dodira s Neretvom. Od onih 458 tradicionalnih skokova samo su njih dvojica 26 puta uklesani uz ime neimara Hajrudina. I tako trajno obilježili i grad i most u one ‘samo’ tri i po sekunde lastavičijeg leta.
Lorens Listo još od predškolskih nogu počeo je odmjeravati Neretvu i sanjati da će jednog dana i sam skočiti sa Starog mosta. Kao petogodišnjak skakao je s manjih visina, s dva-tri metra, a kako su se nizale godine povećavala se i visina, počesto i brže i više od godina, a onda kada je izrastao u vrsnog skakača – Starog više nije bilo. Tako je Lorens sa dvije godine manje od punoljetstva, 1995, ipak, skočio s kamenih stijena nekadašnjeg Starog.
Prije toga, u godinama kada je sve mirisalo na rat, kad su se na ulici dijelili na Srbe, Hrvate i Muslimane, kao jedanaestogodišnji dječak Lorens je bio zatečen, pošao kući i majku pitao što smo mi? Za njega je i tad i danas Stari grad bio država u državi i slobodan od onih što bi samo da dijele i lijevo i desno, i istočno i zapadno.
„Skakalo se sa Starog i u ratu, i onda kada mu je gotovo svaki kamen zaronio u Neretvu. I nikad to nije bilo sa ‘ostataka Starog’, već uvijek i sa zamišljenog očaravajućeg luka. Tradicija nije nikad prekidana“, kazuje Lorens.
Mostarski čarobni polumjesec obnovljen je i ponovo zasijao 23. 7. 2004.
Prisjeća se „Mostarska lasta“ Lorens Listo tog nezaboravnog događaja kada je čitav svijet gledao „povratak“ Starog mosta, ali i njegove skakače. „Srce mi je jako lupalo, čitav život mi je proletio u onih minut pripreme i tri i po sekunde leta. Taj prvi skok s novog Starog mosta bio je sat pred ponoć, a skakali smo u suprotnom smjeru, letjeli u nepoznato, po mraku i olujnoj buri. Emir Balić, kao i svi ostali, davali su znak režiseru Sulejmanu Kupusoviću da se ne skače. Mi smo ipak odlučili da skačemo, makar svi poginuli. Od trojice skakača na glavu te noći prvi je slomio ruku, a ja sam zadobio povredu kičmenog pršljena. To je moj najopasniji i najdraži skok koji sam skočio u životu“, sjeća se i zarumeni se dok mi je sve ovo pričao, uz jutarnju „bristolsku“ kafu, orlovski letač Listo.
Na četiri stotine pedeset trećim skokovima, 2019. godine, osvojio je trinaestu titulu pobjednika kada je dostigao rekord Emira Balića i oprostio se od aktivnog takmičenja. Povukao se u usponu snage i na vrhuncu karijere. Pokazao koliko cijeni Emira, i potvrdio da je 13:13 najbolji ljudski i skakački rezultat.
Povukao se od natjecateljskog dijela takmičenja. Nikad od skokova.
Godine 2020. s Klubom skakača „Mostari“ pokrenuo je školu skakača kako bi spasio i održao mostarsku lastu, a neki novi klinci nastavili ikarsku tradiciju.
Godinu poslije postaje i predsjednik kluba.
Danas Listo osmišljava neke nove projekte. Najznačajniji, onaj UNESCO-ov, kako bi „Mostari“ uskočili na listu Svjetske nematerijalne kulturne baštine a na čardaku otvorili muzej skokova.
Nikada nije napustio Mostar, a mogao je, kao malo ko. Šta bi on bez Mostara, a kako bi Stari bez njega? Tu je završio fakultet i stručni studij iz oblasti sporta. Danas uveliko priprema magistarski, pretpostavljate – tema je ozidana od bijelog tesanog kamena što ga u Hercegovini i Ortiješu tenelija zovu.
„To je čovjek koji nije skakao ni za novac ni za nagrade. Most i skokovi njegov su život, prva i doživotna ljubav. Listo sebi uvijek postavlja visoke ciljeve, i kao čovjek i kao skakač. Ne drugima. I uvijek ih ostvaruje”, kazali su njegovi drugari Mustafa Hadžajlić i Adis Hadrović.
Mostar bez Starog mosta nije Mostar, a Stari bez svojih skakača nije Stari most.
