foto: Pixsell
Samo dvije i pol godine nakon pokretanja, američki start up Colossal Biosciences vrijedi već preko milijardu dolara, a Time ga uvrštava na listu 100 najutjecajnijih svjetskih kompanija. Tajna uspjeha? Poslovni plan koji izgleda kao početak scenarija za “Jurski park” ili “Godzillu”. Genetski inženjeri u laboratorijima Colossal Biosciencesa rade na ponovnom stvaranju izumrlih životinjskih vrsta: za početak, kroz idućih pet godina rekreirali bi mamuta, a zatim se bacili na tasmanijskog tigra i pticu dodo. Odnosno, nešto vrlo slično tim vrstama, pošto se projekt svodi na manipulaciju genima njihovih najbližih preživjelih srodnika, kao što je – u slučaju mamuta – azijski slon.
Znanstvenici svoju misiju vide kao dio šire, zajedničke borbe čovječanstva protiv ubrzanog nestanka bioraznolikosti, izazvanog prvenstveno klimatskom krizom. Ili, kao što su lijepo sročili na službenoj stranici: “Ovo je nešto više od ponovnog buđenja prošlosti. Ovo je ponovna izgradnja prošlosti kako bismo se pripremili za budućnost.”
Nije, doduše, sasvim jasno što će nam odavno nestale vrste u trenutku u kojem je, prema dostupnim podacima, kritično ugroženo preko 40 hiljada postojećih, a već do 2050. moglo bi nestati više od trećine onih s kojima sada dijelimo planet. Ali tako to, valjda, ide kada borbu protiv klimatskih promjena i njihovih posljedica prepustimo tržištu: atrakcije privlače investicije, a mamut i dodo daleko su atraktivniji od svih tih ugroženih insekata i kukaca za koje nitko nikada nije čuo, iako nestaju svakoga dana.
Što se nedavno i potvrdilo: Wired javlja da se Colossal Biosciences, paralelno sa znanstvenim radom, od sada posvećuje i industriji zabave, započevši snimanje doku-serije o velikom povratku mamuta. Zaposlili su zato i novu marketinšku direktoricu, Emily Castel, koja dolazi ravno iz Hollywooda, gdje radila na filmovima poput – iznenađenje – “Jurskog parka” i “Godzille”.
I dok uspješni start up skreće u smjeru sci-tainmenta, palestinski režiser i dramski pisac Amir Nizar Zuabi hvata se u koštac s klimatskom krizom i izumiranjem životinja iz drukčijeg, umjetničkog rakursa. Zuabi se prije tri godine proslavio internacionalnim projektom “Mala Amal”, u kojem je poslao pokretnu lutku fiktivne sirijske izbjeglice, djevojčice Amal, migrantskom rutom preko Turske, Grčke, Italije i tako dalje, sve do Velike Britanije. Mala Amal je izazvala veliko zanimanje i oprečne reakcije – u Grčkoj su je kamenovali ekstremno desni demonstranti, u Vatikanu ju je ugostio papa Franjo – pa Zuabi uskoro namjerava ponoviti stvar.
Ovoga puta sa životinjama: u proljeće iduće godine, javlja Guardian, iz zapadne Afrike na put kreću “Krda“, teatarsko-migrantska akcija u kojoj će tridesetak lutaka ugroženih životinja poći prema Evropi, a usput će im se pridruživati nove. “Krda” će tako rasti kroz Senegal, Maroko, Španjolsku, Francusku, sve do dalekog norveškog sjevera. “Klimatske promjene su najvažnija tema s kojom se danas suočavamo”, objašnjava Zuabi, “a najčešće je predstavljena preko emisija ugljičnog dioksida ili detalja sporazuma iz Kyota. Ljudi se muče da to shvate. Ono što je postigla Amal i što se nadamo da će postići ‘Krda’ jest organski angažman oko teme.”
Umjetnička vizija palestinskog režisera, ispada, neobično podsjeća na poslovni plan američkog start upa: dvije različite priče o ugroženim životinjskim vrstama koje su se ovih dana zavrtjele medijima neočekivano su slične. I njima i njemu jasno je da su ljudi odgovorni za klimatske promjene. I on i oni shvaćaju da samo mi možemo spasiti životinjske vrste. Ali ako ljude želimo pokrenuti, angažirati i aktivirati – čini se da poručuju – onda ih prethodno moramo zabaviti i zainteresirati.
Umjesto dosadnih podataka i birokratskih dokumenata, ponuditi im tigrove, mamute i interaktivne projekte. Umjesto moraliziranja i kritike, konkretne poteze. Umjesto apokaliptičnih predskazanja, kreativnost i nadu. I možda su u pravu. Možda je doista nužno da se ljude zabavi i razonodi kako bi počeli razmišljati o nešto ozbiljnijim pitanjima prirodnog opstanka. Pa ipak, ima u toj zabavi nečega pomalo depresivnog. Ako su, naime, ovo krajnji dometi eko-zabave – znanost prilagođena holivudskim blockbusterima, on the road lutkarska predstava – onda možda i nemamo posla s ljudima, nego s malom djecom.
