Samo 48 sati prije raspuštanja ovog saziva parlamenta u tom je „časnom“ domu prisegnuo novi državni tužitelj i pozvao se na svoj moral i čast kojima će obavljati svoju dužnost. Bezočna predstava o čovjeku koji je prijatelj s tolikim kriminalcima, ima i dodatak: naime taj Turudić na dužnost stupa tek za dva mjeseca, kada mandat ističe sadašnjoj državnoj tužiteljici. Tako Hrvatska sada ima dva glavna tužitelja, jednog „moralnog“, HDZ-ova dečka, koji bi trebao spriječiti da kriminalna hobotnica dohvati i samog premijera, i damu koja, onako „neovisno“ od izvršne vlasti, ionako funkcionira samo na podražaj gospodina premijera.
Onda je samo desetak sati prije raspuštanja, parlament, točnije HDZ sa svojim satelitima, izglasao represivni zakon kojim će se strogo kažnjavati zviždače, a posredno i medije ukoliko objave podatke iz neke istrage ili tijela javne uprave.
Onda je sutradan predsjednik Republike odredio datum parlamentarnih izbora za 17. april, a samo 24 sata kasnije, u maniri najbolje satire, na press konferenciji SDP-a objavio kandidaturu za premijera na listi te stranke.
I ludilo je moglo započeti. Smije li to uraditi po Ustavu? Ne smije? Ili ipak smije, budući da takav presedan Ustav nigdje izrijekom ne brani? Je li predsjednik države građanin kao i svaki drugi pa se može kandidirati na izbornoj listi? Zašto prije toga nije podnio ostavku na mjesto šefa države?
Što ga je navelo da iz komfora svoga ureda izađe u bijesnu izbornu arenu? I dok su u HDZ-u očekivali laku pobjedu nad nejakom opozicijom, predvođenom slabim SDP-om, Milanovićev manevar izazvao je paniku i zatečenost, jer je s njim na čelu sada otvorena jaka mogućnost izborne pobjede socijaldemokrata i partnera. A kap koja je prelila čašu bio je upravo izbornovog državnog tužitelja, pa je Zoran Milanović poručio kako „namet stanovitog Turudića nije kap, nego kanta koja je prelila septičku jamu svih nečistoća koje su AP i njegova bulumenta ostavili iza sebe… Lopove, ugnjetače i njihove pomagače izbacit ćemo… Pozivam sve čestite političke ljude na okupljanje, razlike među nama postoje, ali vjerujem da je jača vjera da hoćemo raditi zajedno na dobrobit zemlje koja nam je jedina“.
Takav Milanović, sklon rabijatnoj retorici, može doista opoziciji donijeti izbornu pobjedu, to više jer mu je skloni dio desnog biračkog tijela s čijom ideologijom nažalost odavno koketira, ali ono što ga sada veže uz bivšu stranku – SDP – jest, vjerujemo, želja da se Hrvatsku spasi od proždrljivih, koruptivnih hordi HDZ-a. Partije koja je vlast izgubila dva puta, 2000., potom i 2011., radi ogromnog lopovluka svoga tadašnjeg premijera i šefa partije. Stoga, strogo pragmatično, nije trenutak za lamentacije, jer zemlju naprosto treba spašavati od presuđene zločinačke organizacije, ali valja se pripremiti i za Milanovića nakon izbora, za njegove desničarske eskapade, podsjetiti na njegove diplomatske aktivnosti kojih nema, osim stalnog petljanja u unutrašnje stvari BiH, njenu dodatnu destabilizaciju, uz drugovanje s notornim šefom Republike Srpske, često na tragu pogubne politike Franje Tuđmana prema Bosni. Ili dodijele ordena osuđenom ratnom zločincu, itd.
No, sve su to pitanja za normalnu zemlju, a Hrvatska to nije, i zato se moguća pobjeda SDP-a sada čini važnijom od Milanovićevih mana. A onda je, opet 24 sata kasnije, po hitnom postupku, Ustavni sud – većinski čvrsto vezan uz HDZ – donio, ne odluku, nego preporuku – poput one: nemoj prelaziti cestu na crveno! – kojom osporava Milanoviću i pravo da naknadno bude SDP-ov kandidat za premijera, a potom je šef Ustavnog suda, Miroslav Šeparović – prastari HDZ-ov igrač – zaprijetio i poništenjem izbora, ukoliko se on potpuno ne povuče iz kampanje. Bijesno je i imperativno, s političke, a ne zakonodavne funkcije, tandrkao o „narušenom duhu Ustava“, zabranjujući i samom SDP-u da u kampanji i gdje spominje Milanovića. Time je taj sud opet pokazao svoj hadezeovski, represivni karakter, ne oslanjajući se na slovo Ustava koji regulira i ovakvu situaciju – budući da takvog i nema – nego je bahatim prijetnjama, bez uporišta u zakonu, pokušao ukinuti jednoj političkoj stranci, njenim članovima i glasačima slobodu govora. I izravno, u najboljoj maniri HDZ-a, opstruirao demokratske uzuse. Usput, ali ne manje važno, čak četiri člana Ustavnog suda nisu se složila s tom „preporukom“, što samo svjedoči o tome da sintagma „duh Ustava“ znači zapravo duh HDZ-a.
Svakako, bizarna je situacija da predsjednik države izlazi, kako kaže, „iz zone komfora“, da bi sudjelovao u izbornoj makljaži koja je već počela – premijer Plenković ga, posve zatečen situacijom, histerično naziva Putinovim igračem i priča o državnom udaru – ali činjenica je da je taj neobični potez šefa države izazvao upravo sam premijer, njegovo kancelarsko vladanje kojim je prezirno suzbio svaki parlamentarni i demokratski život. I krivo procijenio da će kroz kampanju lako odšetati do pobjede, ignorirao potencijal opozicije i gnjev građana zbog nepodnošljive korupcije HDZ-a koja je naprosto izjela državu, a uporište traži u onom dijelu svoga biračkog tijela što ga stalno potkupljuje zajedničkim novcem, kojega doista u izobilju ima, ali ne zbog proizvodnje, nego zbog enormne inflacije.
Ovaj HDZ stoga jest onaj isti, iz 90-tih, premrežen korupcijom i desnilom koji se nikako i ničim ne može promijeniti, nego treba otići. Ako je cijena za to kontroverzni, neobuzdani Zoran Milanović, pobjeda SDP-a i partnera, onda čini se druge i nema.
Sigurno je pak da je već i sama panika koju je objavom neočekivano skorih izbora, a potom i svoje kandidature, šef države izazvao u redovima vladajuće partije došla kao blagoslov jer toj razuzdanoj družini ne ostaje vremena ni da se sabere, a kamoli uobliči suvislu kampanju. Sad za protivnike imaju izborno visoko motivirane glasaće ljevice i čovjeka opaka jezika koji građanima poručuje: „sa mnom znate na čemu ste“. Da, doista znamo, i to jest razlog za brigu, ali onu naknadnu.
