Mario Kopić: Čovjek se uzdržava

Jer etička je činjenica da dobro i zlo i nisu jedno te isto i da zlo-čin postoji samo kao čin zla. Čovjekov čin, ne čin prirode ili čin povijesti. Bit čovjekova čina jest da je slobodan, da se unatoč svim mogućim okolnostima i uvjetima čovjek naposljetku za njega odlučuje sam: po svojoj savjesti, u skladu s njom ili protiv nje

Kao već odrastao čovjek, Albert Camus naletio je jednog dana u Alžiru na bivšeg direktora svoje škole, gospodina Levesquea, i ovaj mu je ispričao jednu dragocjenu i neobičnu anegdotu koju je čuvao u sebi. Bilo je to 1905. godine u Maroku. On i Camusov otac Lucien borili su se u redovima francuske vojske u ratu protiv Marokanaca.

Bila je noć poslije vrućeg dana, u onom dijelu Atlasa gdje je odred vojske logorovao na brežuljku zaštićenom stjenovitim klancem. Camusov otac i Levesque trebali su smijeniti stražu u dnu klanca. Nitko se nije odazvao na njihov poziv. A onda su, podno živice od divljih smokava, ugledali svog druga glave zabačene unatrag, „čudno uperene prema mjesecu“. U prvi čas nisu ni prepoznali njegovu glavu koja je imala neobičan oblik. „Ali bilo je posve jednostavno. Bio je zaklan, a ta blijeda oteklina u njegovim ustima bilo je cijelo njegovo spolovilo“. Tek su tada spazili njegovo tijelo raširenih nogu, zuavske hlače rasparane, i usred tog procijepa, u neizravnom odsjaju mjeseca, krvavu lokvu. Stotinjak metara dalje, iza velike stijene, i drugi je stražar bio u istom stanju. Oglašena je uzbuna, stražarska su mjesta pojačana. Lucien Camus bio je izvan sebe: „U svitanje, kad su se vratili u logor, izjavio je da to nisu ljudi.“ Gospodin Levesque bio je čovjek refleksije i nije bio isključiv, pa se usprotivio takvom visceralnom odbacivanju. Htio je načiniti odmak i odgovorio je „da oni misle da tako moraju postupiti ljudi, da smo mi sad kod njih, i da ovi pribjegavaju svim sredstvima da se obrane“. Tako je Levesque, vrlo nepristrano, nasilje kojem su obojica upravo bili svjedoci, ponovo uključio u krug ljudskosti, pridavši mu dvostruki pečat, pečat tradicije i otpora. No trud mu je bio uzaludan. Daleko od toga da bi se dao impresionirati tom i takvom točkom gledišta koja je za njega značila da je barbar on jer vjeruje u barbarizam, Camusov otac je ostao pri svome. I učvrstio se u svojoj srdžbi: „Možda. Ali imaju krivo. Čovjek ne čini takvo što“. Iako ne tako minuciozan kao njegov sugovornik, nije bio ništa površniji. Složio se da se takav čin može objasniti i da mu se čak mogu pronaći uzroci. Bilo mu je jasno da to nije djelo neke psihopatske bande, priznao je da postoje društveni razlozi, da postoje kulturni korijeni, da je to naposljetku dio obrambene odnosno oslobodilačke strategije. No, ne našavši riječi da sve to izrazi, odbio je da to načelo ljudskosti spadne na načelo dovoljnog razloga. Kad je Levesque i dalje u istom raspoloženju primijetio „da si čovjek u određenim okolnostima može sve dopustiti i (sve uništiti)“, Camusov otac je skočio kao oparen: „Ne, čovjek se uzdržava. To je onda čovjek, inače…“.

Drugim riječima, čovjek je biće koje se ne određuje onim što čini, dakle svojim planovima, proizvodima, podvizima, svojim zdanjima, svojim spomenicima, nego upravo onim što se usteže činiti. Jer prije svega i iznad svega čovjek je čovjek samo ukoliko je čovjek savjesti. I to vrijedi za svakoga, to pravilo ne trpi iznimke. Čovjek koji se buni mora biti i čovjek koji se opire sebi. Čovjek ne može činiti sve što može. Zatim je Camusov otac, muklim glasom, dodao: „Ja, ja sam siromašan, odrastao sam u sirotištu, daju mi tu odjeću, odvuku me u rat, ali ja se uzdržavam“.

Camusov otac nije lijepa duša, ne može mu se pozavidjeti na sudbini. Uz pomoć društvene kritike i on bi, kao žrtva, mogao primijeniti Levasqueove riječi na sebe i poštedjeti se etičnosti. Ali to ne čini. On svoj bijes drži na uzdi. Dakle, znajući o čemu je riječ, pa čak i iskusivši stvar, on tvrdi da potlačenom, ugnjetenom, nije sve dopušteno i da siromaštvo i poniženost ne može biti certifikat etičke neodgovornosti, niti, tim više, pravo na zlo. „Ima Francuza koji se ne uzdržavaju“, kazao je na to Levesque. „Onda ni oni nisu ljudi“, odvratio je Camusov otac Lucien, i iznenada zaurlao: „Prokleta rasa! Kakva rasa! Svi, svi…“. U tom njegovu proklinjanju nema nimalo rasizma, prokleta rasa nije neki određeni narod, neka određena kultura ili civilizacija, nego ljudi kad se odriješe od onoga po čemu se razlikuju od neke krvoločne vrste, od onoga po čemu se čovjek kao čovjek razlikuje od sladostrasne zvijeri.

Camusov otac dakako nije rafiniran kao drugi sugovornik, ne razvija misao do kraja, ne završava rečenice. Rječnik mu je oskudan, sintaksa labava, ponašanje rigidno. Dok se njegov sugovornik trsi objasniti prije nego osuditi, njemu se smrklo pred očima, zamucao je od indignacije. Camusov otac ne odbija svjetlost, odbija dati se uvući u noć gdje se više ne razlikuje dobro od zla. Unatoč svim progresivističkim ili kulturalističkim škripcima, on održava postojanje etičkog zakona i univerzalnih kriterija etičnosti. Camusovim riječima: „Otvrdnuo i ogorčen čovjek koji je cijeli svoj život radio, ubijao po naređenju, prihvatio sve ono što nije mogao izbjeći, ali koji je negdje duboko u sebi odbijao da ga moralno iskvare.“

Ne odbacuje Camusov otac različitost, nego ideju o indiferentnom mnoštvu načina bivstvovanja. Bdije nad onim neokrnjivim, protivi se odlučno tome da se dobro zaboravi u korist Dobra, nečega što bi imalo služiti ideji Dobra, i ništa ga ne može tako izazvati kao zabašuravanje zločina koliko god razložnim interpretacijama.

Jer etička je činjenica da dobro i zlo i nisu jedno te isto i da zlo-čin postoji samo kao čin zla. Čovjekov čin, ne čin prirode ili čin povijesti. Bit čovjekova čina jest da je slobodan, da se unatoč svim mogućim okolnostima i uvjetima čovjek naposljetku za njega odlučuje sam: po svojoj savjesti, u skladu s njom ili protiv nje.

Camus je upravo naslijedio tu očevu lapidarnu misao. Na nama je da je dalje razvijamo i produbljujemo ovdje i sada. Čovjek se uzdržava. Un homme ça s’empêche.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Za ilustraciju značenja naslovne sintagme, uzet ćemo dva primjera iz ne tako davne prošlosti....
U središtu više ne bi smio biti ni odgoj za bogobojažljivost ni odgoj za čovjekovo herojstvo, ni odgoj koji odgaja čovjeka u službenika Boga, ni...
Mogli bismo reći da je ubojstvo sredstvo što ga ne može posvetiti ili opravdati nijedan cilj, da je sredstvo koje unaprijed devalvira svaki (koliko god...
Službena statistika 16 mjeseci nakon početka ruske vojne operacije u Ukrajini glasi: najmanje 62 tisuće mrtvih, šteta od 411 milijardi dolara, vojna pomoć SAD-a i...