Ustupljena fotografija
Kad si kao Marko Govorčin rođen samo tristotinjak koraka od kuće gdje je živjela Šantićeva Emina, na Carini, Lacina br.12., onda i nije čudo što ti pjesma i muzika postanu opredjeljenje i filozofija življenja. I još kad si u život isplovio oktobarskih dana u čarobnom gradu svjetlosti, neke prošlovjekovne 1960. godine, od oca i majke što vuku mostarske, dalmatinske i sataraš korijene, pa se sa šest godina počneš baviti muzikom, a potom, već od 1977. godine, pjesma, gitara, kantautorsko stvaralaštvo i kompozicija postanu ti ljubav, svakodnevnica i profesionalno zanimanje. Za njega zato svi koji ga bolje poznaju kažu: “Ma, počeo svirati i pjevati prije nego li što je rođen”. Nastavlja u staroj mostarskoj grupi “Rondo”, sa Željkom Samardžićem, u bašti hotela “Mostar” s preko 1000 mjesta, od maja, sve dok ih ne potjeraju one čudnovate mostarske kiše ili one proklete devedesete ratne godine. Puno se toga promijenilo: one bašte više nema, ali on uvijek nađe vremena i novog prostora da zapjeva tamo odakle su mu korijeni i najljepše mostarske godine. “Zašto pjevam?”, pita se i odgovara Govorčin: “Pjevam jer mi je do umjetnosti. Pokušavam se svojom muzikom ljudima uvući u srce. Nastojim širiti dobre vibracije, oplemeniti ljude, učiniti ih boljima, tolerantnijima, milostivijima… Nakon svakog nastupa osjetim čistu sreću i znam da je moja muzička i ljudska misija na ovom svijetu uspjela!”, ili kako bi rekao Duško Trifunović: “Dokle pjevam– dotle i postojim”.
Do 1992. godine svirao je s najznačajnijim muzičarima Jugoslavije: Oliverom, Pimpekom, Kemalom, Džinovićem, Draganom Stojnićem i Vajtom. Ističe i pamti prijateljstvo s pjesnikom, muzičarem, doktorom i nebeskim letačem Dženanom Đanijem Salkovićem, rijetkim čovjekom u Markovom, ali i životima mnogih drugih, pa koncerte s “Mostar Sevdah Reunion”, Dadom Topićem, “Mirzinim jatom” itd., s velikanima koji su obilježili jedan poseban vakat, u kom je granica bila samo nebo, a Mostar i njegova Druga gimnazija odušak svekolike ljubavi. Stvaralački život Marka Govorčina od početka bezbrižnih 80–ih prati Brano Likić, koga je prvi put upoznao za tonskim pultom i na snimanju za grupu “Rondo”. Do 90–ih, kako to obično biva, notni i životni putevi odveli su ih svakog za svojim sudbama i ljubavima, a od 90-ih su obojica otruckali svako u svoju neizvjesnost – nedođiju. A onda, kao dokaz da uvijek preživi poneki akord pravde, ponovo ih je spojio, Mostarac, ljekar i kantautor Adnan Pintul, s izbjegličkom legitimacijom u Hamburgu. S Adnanom je 2014. godine napravio kultni zajednički koncert u Narodnom pozorištu u Mostaru. Poslijedugih izbjegličkih godina s Branom Likićem nastavlja saradnju kao nakon kratkog predaha s prvog snimanja u Skenderiji. “Svaki dan i iznova valja se dokazivati, to je vrhunska umjetnost, a upravo ti to radiš”, hrabrio ga je njegov drug, saputnik i sapatnik, više od svega prijatelj Brano Likić, koji je zapisao život u pjesmi “Čovjek s juga”, čiji su završni stihovi:
“Prolaze gradovi, ljeta su sve kraća,
jug mi sve uzima, i sve iznova vraća.”
Kad mu je Brano u dušu zavirio, Marko je samo dodao:
“U uhu zvoni mi mostarska kaldrma
Zelena Neretva dušu mi razdrma.”
A onda neke nove životne i muzičke note upakovane u mostarski izbjeglički kofer Marko prenosi kroz svoje muzičko stvaralaštvo. Predstavlja ih na koncertima širom Evrope i diljem svijeta. Izbjeglički muzički dnevnici postaju knjige, pečat jednog vremena i opera života. Repertoar su mu pop, rock, latin, jazz, blues, balkanske, romske pjesme i još mnogo toga. Ne čudi onda što preko 3.000 pjesma pjeva na 43 jezika i bilježi 6.500 nastupa. Sve to zabilježio je na 14 CD i LP produkcija s najpoznatijim muzičarima Evrope i svijeta. Od novembra 2015. godine zajedno s Branislavom Veličkovićem vodi Galeriju b 11, u srcu starog grada u Salzburgu. Galeriju smještenu tu odmah pored prestižnog i svjetski priznatog muzičkog Univerziteta Mozarteum, hrama svjetske klasične muzike, a u komšiluku im je vrhunski gudački ansambl Camereta Salzburg. Galerija je veoma brzo postala okupljalište i kulturno mjesto slikarskih i muzičkih dešavanja Mocartovog grada. Marko je od 2017. umjetnički partner i muzički urednik u još jednoj prestižnoj galeriji, u Salzburgu – “Galerie Michel Ferner”.
I dok mu svaki hercegovački kamen odzvanja kao muzički instrument, Marko i ne pomišlja da svodi račune, pa i danas jednako radi, sanja i planira kao što je to radio 80-ih na Musali ili 2000-ih u nekom novom svijetu, gdje ga je život, bez imalo milosti, otkotrljao.
Ljude pamtimo po njihovim djelima, a sem po muzičkom stvaralaštvu Govorčin je prepoznat i po humanitarnom radu te darivanju. Ponosan je kako je svojih 45 koncerata – od Londona, Stockholma, Roterdama, Salzburga do Mostara – posvetio djeci bez roditelja i mladim s posebnim potrebama. Zajedno sa nevladinom organizacijom “Our Kids” brinu i o dječijem domu “Egipatsko selo” u Mostaru, koji vodi neumorna Davorka Kulaš. A tamo na tim koncertima ljubavi dočekala ga je sva ona rasuta mostarska raja od Kule, Rahe, do Vile i mnogih drugih što ne zaboravljaju i hoće da pomognu.
Sjećanja su neprebol, starijih posebno. Mostar je Markov neprebol i kolijevka. Kolijevka za koju Miljenko Jergović napisa: “O kolijevkama nježno misle samo starci, prema svom gradu nježni su samo oni koji su vidjeli njegovu smrt”. Marko se sve više vraća i sjećanjima na svog oca Vjeku, polu Makedonca, polu Dalmatinca, tokara u Sokolu, muzičara velikog srca što je krajem 50-ih zabavljao raju u Mostaru, na ulicama, po mahalama i na Kantarevcu. Zato danas s najviše ljubavi komponuje za svog Starog, za čovjeka iz kog je izlazila sva ovozemaljska dobrota i koji je do kraja života ostao razdragani mostarski dječak. Zovem ga u subotu 13. jula, čelopek i u Mostaru i u Salzburgu, izvinjava se što se odmah nije mogao javiti. Obraćao se linkom svojoj gimnazijskoj generaciji što je u Radobolji slavila 45 godina mature. Najdraži mu u kolijevci, a on? Ostaje mu jedino da svoj neprebol i sjećanja nastavi s gitarom koju ne svira, nego nježno miluje, da piše nove tekstove, komponuje i uživa u vremenu stvaranja. Biće mu mnogo lakše kad su uz njega supruga Merima, rođena Mostarka, dvije prekrasne kćerke Sanja i Vedrana, njih dvije, a tri fakulteta i obavezna široka muzička naobrazba. Divno pjevaju, još bolje sviraju i plešu – Sanja u Mančesteru, Vedrana u Beču. Marko Govorčin prepoznat je kao muzički stvaralac i u Mostaru i Evropi. Rodom Mostarac, pjeva Neretvi, svira Hercegovini, komšija Eminin, ljubi Merimu, voli ljude i pomaže najugroženije.
“Da bar još jednom mogu sjesti na neke stare basamke mog Mostara, pa mojoj finoj raji bar još jedanput zapjevati – ‘Sinoć kad se vratih iz topla hamama, prođoh pokraj bašče staroga imama…’ Samo još jednom…Uh!”
