Foto: Ron Adar/Zuma Press/Profimedia
U svjetlu vaše kritike negiranja genocida u Srebrenici od strane izraelskog ambasadora u Srbiji, koje dublje poruke smatrate da ova situacija prenosi međunarodnoj zajednici i jevrejskom dijaspori u vezi sa odgovornostima za pamćenje historijskih zločina?
“Svi segmenti međunarodne zajednice i bilo koje društvo imaju istu obavezu: da obilježe masovna ubistva nevinih. To je posebno slučaj kada su ubijeni bili žrtve rasne, vjerske ili etničke mržnje, i to se odnosi jednako na jevrejske žrtve Holokausta i na bošnjačke žrtve u Srebrenici. Ono što je posebno užasno u vezi sa nedavnim negiranjem genocida u Srebrenici od strane ambasadora Yahela Vilana je to što je on priznao da je ono što se desilo u Srebrenici bilo strašno zlo; samo, možda zbog želje da udovolji srpskoj vladi, odbio je da to nazove genocidom. Ono što on očigledno ne razumije je da odbijanjem da prizna enormnost zločina, nehotice ili ne, umanjuje se sjećanje na hiljade ubijenih Bošnjaka.”
Ističete moralnu i historijsku obavezu da se prizna genocid u Srebrenici u vašem blogu na Times of Israel. Po vašem mišljenju, koje mehanizme globalni lideri i društva treba da uspostave kako bi obezbijedili da lekcije iz takvih tragedija budu sačuvane i da se negiranje efikasno suzbije?
Na kraju, sve se svodi na obrazovanje i spremnost ljudi da se suoče sa prošlošću – posebno sa sopstvenim udjelom u njoj. Činjenice o Srebrenici, presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde koji su utvrdili da su ubistva u Srebrenici predstavljala genocid, treba da se predaju u školama i univerzitetima, ne samo u bošnjačkim područjima Bosne i Hercegovine, već u cijeloj zemlji, posebno u Republici Srpskoj. Svi srednjoškolci i studenti u Bosni, bez obzira na etničku pripadnost – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – treba da budu obavezni da posjete Memorijalni centar Srebrenica u Potočarima, kao i studenti iz Srbije i Hrvatske. U isto vrijeme, ista djeca treba da se obavežu da uče o Jasenovcu, da posjete Jasenovac i da se upoznaju sa genocidom i drugim zločinima koje su počinili ustaše tokom Drugog svjetskog rata. Historijski događaji ne postoje u vakuumu, i važno je da ljudi poznaju cjelokupnu historiju. Konkretno, Srbi, bosanski Srbi i Hrvati moraju znati o genocidu Bošnjaka od strane bosanskih srpskih četnika u Srebrenici, dok Hrvati i Bošnjaci treba da znaju o genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima od strane hrvatskih ustaša u Jasenovcu. Naglašavam studente i mlade ljude, jer se bojim da je prekasno da se dosegnu pripadnici starijih generacija koji su zatvorili umove za činjenice koje odbacuju ili koje su im neprijatne.
Vaša zapažanja o većini američkih Jevreja koji odbacuju Trumpa postavljaju ključna pitanja o identitetu i vrijednostima. Možete li da objasnite osnovne faktore koji pokreću ovaj sentiment i kako to odražava evoluciju političkog pejzaža unutar jevrejske zajednice?
Većina američkih Jevreja – oko 75 procenata – drži liberalne socijalne vrijednosti i posvećena je građanskim pravima za sve Amerikance. Oni ne podržavaju politike koje ograničavaju njihova prava ili koje diskriminišu manjine, bilo koje manjine. Takođe duboko vjeruju u vladavinu prava. Kao rezultat toga, na primjer, oni gledaju na podsticanje bivšeg predsednika Trumpa na pobunu 6. januara 2021. godine u Kapitolu u Washingtonu, i njegovo kasnije obećanje da će pomilovati izvršioce te pobune, kao odlučujuće dokaze njegove spremnosti da potkopa tu vladavinu prava. To je neprihvatljivo mnogima od nas. To ne znači da značajan broj američkih Jevreja – vjerovatno između 20 i 25 procenata – neće glasati za Trumpa kao što su to činili 2016. i 2020. godine. Oni će to činiti iz ekonomskih razloga, ili zato što se slažu s njim u vezi sa pitanjima koja su im važna, ili zato što im se ne sviđa kandidat Demokratske partije. Nema apsolutno ničeg pogrešnog ili neobičnog u tome. Imajte na umu da američki Jevreji nisu monolitni blok. Postoje liberalni ili progresivni američki Jevreji koji redovno glasaju za kandidate Demokratske partije, baš kao što postoje konzervativni američki Jevreji koji glasaju za republikance.
Kako tumačite trenutne akcije sukobljenih strana u svjetlu nesigurne situacije na Bliskom Istoku? Da li verujete da Izrael pod vodstvom Netanjahua gubi svoj moralni kompas i podršku međunarodne zajednice, što bi moglo otvoriti put širem eskaliranju sukoba?
Nisam krio da sam kritičan prema premijeru Benjaminu Netanjahua i njegovoj vladi iz mnogih razloga, među kojima je i to što nisu dali prioritet oslobađanju otetih 7. oktobra koji su još uvijek živi, dok su u isto vrijeme pružali verbalnu podršku ovom pitanju. Istovremeno, jasno je da je pogrom koji je Hamas izveo 7. oktobra – a to je bio pogrom – pokazao da Hamas predstavlja egzistencijalnu prijetnju za Izrael i stoga vjerujem da je Izrael imao neophodan izbor da pokrene rat kako bi uklonio tu egzistencijalnu prijetnju sa svojih granica. Međunarodna zajednica u cjelini, pod vodstvom administracije Biden-Harris u Washingtonu, bila je i po mom mišljenju će i dalje biti posvećena sigurnosti Izraela i neće dozvoliti Iranu i njegovim terorističkim agentima kao što su Hamas i Hezbollah da ugroze tu sigurnost. Naravno, takođe sam pogođen smrću, patnjom i raseljenjem palestinskih civila u Gazi. Ono što me, međutim, isto toliko uzrujava je što previše ljudi vidi samo jednu stranu slike i specifično nikada ne spominje strašne zločine koje je Hamas počinio 7. oktobra koji su pokrenuli sadašnji rat. Iskreno se nadam da će se postići sporazum o obustavi neprijateljstava i povratku talaca njihovim porodicama. Takođe pozivam sve one koji su zaista podržavaoci palestinskog pitanja i palestinskih prava da osude Hamas i zločine koje je počinio i koje nastavlja da čini. Jednostavno rečeno, svako glorifikovanje ili podrška Hamasu je odvratno kao glorifikovanje ustaša, Mladićevih četnika ili SS-a.
Muslimansko-jevrejski inicijativa za mir predstavlja nadu u promovisanju međureligijskog dijaloga i saradnje. Kako vidite doprinos ove inicijative naporima za izgradnju mira u trenutnom geopolitičkom okruženju, posebno u vezi sa tekućim sukobima na Bliskom Istoku i Balkanu?
Prošlog 27. januara – na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust – Njegova Eminencija Husein ef. Kavazović i ja smo iznijeli skup principa za muslimansko-jevrejski – ali uistinu za bilo koji i sve – međureligijski dijalog. To smo učinili u trenutku kada se naše zajednice širom svijeta sve više udaljavaju jedna od druge, često suprotstavljene od strane političkih i vjerskih lidera koji su skloni podsticanju mržnje i paranoje. To smo učinili u sjenci brutalnog napada na granici između Izraela i Gaze 7. oktobra, kada su teroristi Hamasa ubili oko 1.200 Jevreja, silovali i zlostavljali jevrejske žene i devojčice i nasilno oteli više od 200 talaca iz Izraela u Gazu, od kojih mnogi još uvijek ostaju zarobljeni u strašnim uslovima do danas. To smo učinili u sjenci rata Izraela i Hamasa, koji je Izrael pokrenuo kako bi uklonio egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja Hamas čija Povelja iz 1988. godine poziva na uništenje Države Izrael, i koji je rezultirao smrću, raseljenjem i patnjom hiljade nevinih palestinskih civila u Gazi.
To smo učinili zato što Holokaust, genocid u Srebrenici i svi drugi genocidi i slični zločini protiv čovječnosti predstavljaju kulminaciju ideologija koje su zasnovane na odvratnoj pretpostavci da je jedna grupa ljudi superiorna drugoj. I to smo učinili zato što previše glasnih glasova s obje strane sve većeg jaza između muslimana i Jevreja podstiču mržnju i šire predrasude.
Religija može biti izvor utjehe, vjera instrument iscjeljenja. Ali fundamentalistički religiozni fanatizam i fanatična politička uvjerenja su, nažalost, često instrumenti destrukcije koji udaljavaju nacije i vjeroispovijesti jedne od drugih.
Umjesto toga, muftija Kavazović se nadao i još uvijek se nada da će naši principi dijaloga, ako ih prihvate drugi u međunarodnoj zajednici, pružiti moralnu i političku zajedničku osnovu koja može približiti nacije i veroispovesti u duhu tolerancije.
Islamofobija i antisemitizam su međusobno povezani izazovi koji ugrožavaju socijalnu koheziju širom svijeta. Kako vidite presjek ovih dvaju oblika diskriminacije, i koje proaktivne mjere zajednice mogu usvojiti da ih adresiraju i razgrade?
Antisemitizam i islamofobija su oba proizvodi mentaliteta koji smatra da je jedna grupa ljudi inferiorna drugoj zbog njihovih nacionalnih, vjerskih, etničkih, rasnih, ili drugih identiteta. U ovom smislu, antisemitizam i islamofobija su slični. I ovde želim da citiram jedno od smernica koje je muftija Kavazović i ja iznijeli u našoj inicijativi za međureligijski dijalog:
„Obavezujemo se da ćemo javno odbacivati, osuditi i boriti se protiv svih manifestacija antisemitizma, islamofobije, ksenofobije i drugih predrasuda, kao i svih oblika rasne, etničke, vjerske ili nacionalne mržnje. Preuzimamo obavezu da nikada nećemo ostati nijemi kada ljudi, žene i djeca budu ubijeni, mučeni, silovani, oteti ili ciljani za uništenje zbog svog rasnog, etničkog, vjerskog ili nacionalnog identiteta, i takođe preuzimamo obavezu da odbacimo i osudimo bilo kakvu glorifikaciju ili pokušaj rehabilitacije izvršilaca takvih djela.”
Jedini način da se uspješno borimo protiv antisemitizma i islamofobije je borba za i insistiranje na toleranciji.
Kao sin osobe koja je preživjela Holokaust, nosite duboko naslijeđe. Kako se nosite sa složenostima ovog kolektivnog sjećanja u svjetlu savremenog negiranja genocida i historijskog revizionizma? Koje uvide možete dobiti iz pomirenja ovih narativa za buduće generacije?
Moja odgovornost u ovom pogledu je prema sjećanju. Sjećanju na užase koje su moji roditelji preživjeli, a koje moji baka, djed i brat (petogodišnji sin moje majke) i milion drugih evropskih Jevreja nisu. Bitan aspekt ove odgovornosti je osigurati da historijski i ljudski značaj Holokausta bude trajno usađen u svijest društva u cjelini, kako među Jevrejima, tako i među ne-Jevrejima.
Ovo zauzvrat zahtijeva od mene i drugih članova post-holokaustnih generacija da izložimo, oborimo i na drugi način se borimo protiv svih napora da se negira ili izmijeni to sjećanje i njegovi historijski i moralni konteksti.
U tom pogledu, odgovornost potomaka žrtava Holokausta i preživelih Holokausta je ista kao odgovornost preživelih genocida u Srebrenici, kao što je moj prijatelj Emir Suljagić, izuzetni direktor Memorijalnog centra Srebrenica, i drugi preživjeli i potomci preživjelih tog genocida prema sjećanju na ono što se dogodilo u Srebrenici. Još jedna izuzetno važna odgovornost koju dijelimo je obaveza da obilježimo istinu i opseg svake od naših tragedija. Ako sam posvećen sjećanju na Holokaust, moram biti posvećen i sjećanju na genocid u Srebrenici, baš kao što je Emir Suljagić posvećen komemoraciji Holokausta koliko i komemoraciji genocida u Srebrenici.
