A veli dopisnik „Slobodne Evrope“, javljajući se negdje iz Busovače, malog mjesta iz slobodne, demokratske, samostalne, trojedne iz dva entiteta Bosne i Hercegovine. One iste Bosne za koju se nekad u onoj Velikoj Državi govorilo „jebeš zemlju koja Bosne nema“. Jes’, vala! Tako bilo. E iz te Bosne, iz te Hercegovine, a moglo je bogami i iz Blaca, iz Tetova ili Tivta, a moguće i iz Sinja čak, to isto da javi dopisnik „ima jedan čo’jek, skoro stari čo’jek, jer skoro će mu šezdeset pet, radio nekad u obližnjoj ciglani, ciglana prodata i reorganizovana, on ostao bez posla i prihoda. Do penzije dvije godine, al’ kako preživjeti do penzije? Šaban, tako se zove dotični gospodin tranzicionom voljom preinačen iz druga, nemajući kuda, uzeo da radi brezove metle. Ništa neobično, ništa problematično, sem kome prodati taj svoj proizvod. Obližnja varoš, u kojoj ponekom još zatreba takva alatka, udaljena je cijelih dvadeset kilometara. Nije to tako daleko da gospodin Šaban ima neki prevoz. A imao bi on i neki prevoz kad bi mogao prodati te svoje metle. Al’ teško. Slabo ide. Ne preostaje gospodinu Šabanu ništa drugo doli da natovari na leđa svoje brezove metle, pa put pod noge i pravo u varoš. Veli reporter, natovari na pogurena leđa i po pedeset kila, pa nogu za nogom pravo u grad. Nekad nešto proda, nekad džabe trošio opanke, al’ šta će, nema mu druge!
Slušam ja, slušam, a pred očima mi moj drug Šaban. Poznat mi, kao da ga svaki dan viđam na ovim beogradskim ulicama. Kao da ga srećem i u Sarajevu i u Splitu, u Skoplju ili Prištini. Vidim ga kako u radničkom kombinezonu, ozaren i mlad, pun snage i ambicije, gura vagonet u onoj negdašnjoj ciglani. Bruji ciglana od zvukova drobilice, od brujanja šlepera, od dovikivanja radnika. Visoko u nebo diže se oblak dima iz peći, a Šabana doziva sekretarica, hajde sad će sjednica Radničkog savjeta!
Šaban i njegovi drugovi nisu tada bili gospoda. Nisu ih tako zvali, a ni oni nisu žalili za tim. Bili su zadovoljni svojim statusom, svojom ulogom i svojim životom…
Jebiga, neko se sjetio da tako ne ide, da tako ne valja. Kažu, nedovoljno ljudskih prava, nedovoljno slobode. Da bi se bolje čuli, podigli hodže na minarete da „tule“ o diskriminaciji muslimana. S one strane brda istim tonom govore i fratar i pop, ugroženi hrišćani, ne zna se tko više, pravoslavni od katolika ili obrnuto. Formirani su centri za demokratiju, a odmah potom i centri za obuku, a u skladu sa tim i logorski centri i sve ostalo što je neophodno da bi se klalo, palilo, uništavalo. A najviše pljačkalo. Bogme pljačkalo. I opljačkalo.
Sad rata više nema. Nema ni drugova, nema ni Juge. Al’ ima tuge i praznih hala, grobne tišine u mrtvim gigantima. I golemog jada kod gospodina Šabana i njegovih bivših drugova. Ostale samo metle. Brezove. Al’ dobra naprava da se počiste sva ta nataložena i namnožena govna…
(Napisano poslije pada Berlinskog zida, u mjestu s one strane tog zida! Autor, nepoznat. Može biti ja, ti, ona, on… Od milja nas zovu, tranzicioni gubitnici. E baš im hvala!)
