foto: Pixsell
Nije problem hrvatske nacionalne sigurnosti, dobrobiti građana, ali i tzv. međunarodne vjerodostojnosti zemlje to što trećemandatni CRO premijer Andrej Plenković svako malo hodočasti po Bruxellesu, Kijevu i sastaje se sa SAD-ovim/NATO-ovim poklisarima, pa im – bez prethodnog savjetovanja sa šefom vlastite države i vrhovnim zapovjednikom nacionalne vojne sile Zoranom Milanovićem, što je ustavnim pravorijeko obavezan – obećava vojne vile i kule u ime tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, a onda se kod kuće čudi, bijesni, vrijeđa i prostači kad mu Pantovčak, pa i saborska većina odlučno kažu: No pasaran? “Ne”, je li, obuci ukrajinske vojske u Hrvatskoj, odnosno “ne” neki dan vrhovnog zapovjednika OSRH slanju hrvatskih časnika u NATO-ov kamp u Njemačkoj obučavati Ukrajince za ratovanje protiv Rusije. I jedno i drugo, pa štošta još i treće, čime se, je li, Plenković bahato razmeće “u ime hrvatskog naroda i svoje izvršne vlasti” među tzv. zapadnim partnerima i prijateljima te u Kijevu, predsjednik RH Zoran Milanović smatra neodgovornim/opasnim uvlačenjem Hrvatske u SAD-ov/EU/NATO-ov rat protiv Ruske Federacije u Ukrajini.
“Taj srašan rat nije hrvatski rat, nije hrvatski interes”, kaže, “i Hrvatska u njemu nema što tražiti angažiranjem svojih vojnih potencijala. Pomoći Ukrajini humanitarno i solidarnošću s patnjama nedužnog stanovništva da, što i činimo, ali vojno pristajati uz jednu stranu u tuđem ratu na tuđem tlu – ne”. U uređenoj demokratskoj državi, što Bijedna Naša nije niti će, je li, doskora biti – s liderima, čiji ego svjesno onemogućuju/uništavaju svaki potreban dogovor o jedinstvenoj vanjskoj i obrambenoj politici zemlje – nije moguće da se predsjednik i premijer svađaju o ključnim pitanjima vanjskopolitičke vjerodostojnosti i obrambene sigurnosti države. Tim više jer su im ovlasti, nadležnosti i obaveze strogo definirani Utavom RH, pri čemu se točno znâ tko od njih dvojice što (ne) smije. Elementarno je da se ni predsjesnik Republike niti premijer ne smiju ni po koju cijenu i ni u čijem tuđem interesu kockati sa sigurnošću, suverenošću, nacionalnim i teritorijalnim identitetom/integritetom zemlje ili je potčinjavati bilo kakvim savezima i partnerstvima koji to obezvređuju i potiru.
“Odgovaram isključivo građanima”
U zadnjoj odbijenici Plenkoviću glede&unatoč slanja hrvatskih časnika u novo zapovjedništvo na NATO-ovu obučnu potporu ukrajinskoj vojnoj sili u njemački Wiesbaden, u zapovjedništvu tzv. NATO-ove misije/aktivnosti za sigurnosnu i obučnu potporu Ukrajini (NATO Security Assistence and Training for Ukraine – NSATU), Milanović je kao razlog ponovio isto što je onomad komunicirao zabranom uvježbavanja te vojske u RH: “Dok sam ja predsjednik države i vrhovni zapovjednik, nitko neće gurati Hrvatsku u rat. Hrvatska ima obaveze pomagati isključivo saveznicima i to činimo svakonevno, a sve ostalo je uključivanje u rat, što nisam i neću dopustiti. Ja odgovaram isključivo hrvatskim građanima, a nikako Washingtonu i Bruxellesu. A Ukrajina nije članica ni NATO-a niti EU-a.”
Može Plenković misliti o tomu što želi i obećavati, dakako, neodgovorno kao već iks puta u Uniji i izvan nje – gdje se na štetu nacionalnih interesa uporno trsi predstaviti “pouzdanim partnerom” i izglednom uzdanicom za visoke dužnosti u institucijama proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada – ali nema ovlasti samostalno provesti to što je obećao, npr. “partnerski” gurati RH i hrvatske žitelje u rat koji se uopće ne tiče hrvatske sigurnosti, nacionalnog i teritorijalnog integriteta zemlje kada ju nitko nije napao.
No nije bez vraga ni činjenica da ukrajinski rat ni po čemu nije niti bi trebao biti hrvatski rat protiv, pojedinačno, najmoćnije nuklearne velesile na svijetu i u kojem ratu ne može pobijediti, ali može biti glatko zbrisana s lica zemlje. À propos, netom što je Bijedna Naša travnja 2008. godine na summitu u Bukureštu primljena u punopravno članstvo NATO-a, SAD-ove i saveznika udarne vojne šake protiv SSSR-a i komunističkih mu partnera, a nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a protiv Rusije i saveznika, hrvatska je vlast već drugi dan primila obavijest iz Moskve da je RH “od danas, u slučaju vojnog sukoba NATO-a i Ruske Federacije naša legitimna meta”.
U međuvremenu eskalacijom isprovocirane ukrajinske krize i osobito HDZ-Plenkovićevim politsigurnosno neodgovornim uvlačenjem zemlje u ratnohuškački angažman SAD-a/EU/NATO-a i tzv. partnera protiv Rusije, Kine, Irana i sl., Moskva je zapisala i Hrvatsku na listu neprijatelja, koji rade o glavi najveće i resursima najbogatije zemlje na svijetu, je li, tzv. najunosnije nekretnine na planetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić). SAD, EU i NATO već treću godinu izravno – “do posljednjeg Ukrajinca” – ratuju protiv Ruske Federacije na ukrajinskom tlu i sada još samo Bijela kuća treba dopustiti Kijevu dalekometnim američkim projektilima gađati mete duboko na ruskom teritoriju, pa da Moskva aktivira svoj ustavni upaljač za najsofisticiraniji (pa i za tzv. ratove zvijezda?!) nuklearni odgovor i SAD-u i europskim podizvođačima ratnohuškačkih poslova.
Treba li se među njima naći i RH, jedan – iako potpuno beznačajan, je li – proameričko-pronatoovski zapadnobalkanski patuljak s liste neprijatelja ruske države? Predsjednik Republike Zoran Milanović kategorički tvrdi ne samo da ne treba, već ne smije i neće “dok sam ja predsjednik države i vrhovni zapovjednik vojske”. CRO premijer Andrej Plenković, nemoćan da ga pokori svojom proameričkom i Zapadu podaničkom voljom, bjesni protiv “kršitelja Ustava RH, rusofila, vanjskopolitičkog štetočine…”, ali ne govori, izbjegava objasniti činjenicu da proturuski angažman hrvatskih Oružanih snaga u sklopu NATO-a, u bilo kojem obliku i bilo gdje u zemlji ili u inozemstvu, uistinu znači to što tvrdi Milanović: guranje RH u rat s Rusijom, a ne humanitarnu pomoć zaraćenoj Ukrajini.
Mađarski je premijer Viktor Orbán – poput Zorana Milanovića i unatoč ucjenama Bruxellesa i Washingtona – također oštro protiv ne samo slanja vojne pomoći Ukrajini, transporta oružja s tzv. kolektivnog Zapada preko svog teritorija te sudjelovanja mađarske vojske u obuci ukrajinske nego i protiv zapadnog bojkota ruskih energente. “Pristajanjem Mađarske na te energetske sankcije naše bi gospodarstvo trpjelo 18 milijardâ eura štete godišnje, a to je nedopustivo i nerazumno”, tvrdi “rusofil” Orbán. Slična “rusofilija” u posljednje vrijeme pobjeđuje radikalnim tzv. desničarskim političkim opcijama ne samo u najnaprednijim europskim demokracijama od Frncuske i Njemačke do Italije, Austrije, Nizozemke, Slovačke itd. nego i mijenja, skreće udesno cijelu političku konfiguraciju EU-a.
HDZ Plenkovićeva tzv. neprincipijelna koalicija s, je li, proustaškim DP-om (Domovinski pokret) “domoljubn”, “suverenističkih” i protueuropskih gena, glasno oponira predsjedniku države tvrdnjom kako u predizbornoj kampanji za drugi mandat na Pantovčaku širi laži o “guranju Hrvatske u rat s Rusijom” jer bi “uloga hrvatskih vojnih časnika u NATO-ovoj misiji u Wiesbadenu bila primarno logistička potpora i koordnacija donacija opreme i sredstva za Ukrajinu. Nije predviđeno slanje hrvatskih vojnika u tu zemlju”. Inače, vlada je poslala u tzv. Visoki dom 13 odluka o slanju pripadnika Oružanih snaga RH u vojne misije NATO-a i UN-a, a među njima je i obučna potpora Ukrajini, za koju Milanović nije dao suglasnost.
Gadna noćna mora
A da bi se ostvarila i mimo njegove zabrane, potrebna je dvotrećinska odluka zastupnika Hrvatskog sabora, najmanje 101 od ukupno 150 ruku, što je glede&unatoč političkih odnosa u zemlji, vladajuće većine i oporbe – nemoguća misija. Kao što je bila nemoguća misija – slijedom 54 glasa protiv, koji su Plenkoviću i dan-danas gadna noćna mora – dovesti na hrvatske vojne poligone obučavati stanovite ukrajinske kontingente. Ni sada se, objektivno, ne može očekivati kako će najmanje 101 saborska zastupnička ruka oboriti Milanovićevu zabranu potporom Plenkovićevu obećanju SAD-u/EU/NATO-u da u ratu protiv Rusije može računati na “hrvatsko topovsko meso”. Kao što su Hrvati stoljećima – kao “topovsko meso” u tuđim ratovima i za tuđih baba zdravlje, je li – opsluživali svoje zapadnoeuropske, kolonijalne gospodare. Još od Karla Velikog 795. godine i slanja Hrvata na Avare u Panonskoj nizini, preko Tridesetogodišnjeg rata, Austro-Ugarske Franje Josipa u Prvomu te Führera u Drugom svjetskom ratu (ustaška tzv. 369. pojačana pješačka pukovnija, “Vražja divizija”, razbijena 1942/1943. kod Staljingrada), koji su bivši kolonijalni gospodari po raspadu 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti čoporativno opet neokolonijalno nahrupili na davnašnje “svoje leno” i “velikodušno” od tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti ostavili Hrvatima samo zastavu, grb i himnu. I da, u samonedostatnoj Hrvatskoj instalirali vlasti-poslovođe ekonomskih, političkih i vojnih interesa megakorporativne tzv. zapadne obitelji u kojoj je tzv. pater familias Washington via Bruxelles i NATO.
I sada neki tamo Zoran Milanović – “kršitelj Ustava RH, notorni rusofil i vanjskopolitički štetočina, kojega ne priznajemo za predsjednika RH” – ide uz dlaku i Washingtonu, i Bruxellesu, i NATO-u, i ponajviše CRO premijeru kao bezuvjetnom “državnom jamcu” njihovih interesa, pa se Andrej Plenković očajno hvata za slamku: “Saborski zastupnici – osobito Možemo! i SDP-a – jako dobro razmislite pri glasanju i nemojte slijediti Milanovićevu politiku obmana i laži, suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima, jer narušava hrvatski kredibilitet kao saveznice u NATO-u. Nema razloga da ne pokažemo solidarnost i potporu Ukrajini, kao što naša vlada radi prošle dvije i pol godine i kao što će nastaviti ubuduće, uključujući vojnu potporu.”
Plenković tvrdi da je “razina Milanovićevih obmana i laži što ih širi u javnosti nezapamćena, lažno predstavlja tobožnju ugrozu te da bi hrvatski vojnici išli u Ukrajinu, iako u samoj odluci piše da jedan ili dvojica časnika idu na teritorij EU-a, u Njemačku”. Ističe da je predsjednik RH dao suglasnost za 12 misija, ali ne na obučnu potporu Ukrajini, “iako na summitu u Washingtonu ni na koji način nije saveznicima naznačio da ima nešto protiv te aktivnosti”. Kaže da će na summit u Dubrovniku o potpori Ukrajini doći i predsjednik Volodimir Zelenski i čelnici država europskog Jugoistoka. Pa?!
Je li to opomena predsjedniku RH, prijetnja ili što već? Kakve veze imaju i Zelenski i čelnici svih država europskog Jugoistoka, s tim što hrvatski državni lider zagovara mir u Ukrajini, a ne rat? Treba li se hrvatski predsjednik uplašiti ukrajinskoga? U protivnom, zašto ga CRO Plenković spominje, iako znâ da se Milanović dokazano ne plaši ni Zelenskog, je li, zajedno s čelnicima SAD-a, EU-a, NATO-a, i Andrejem Plenkovićem, koji je svojedobno zbog “anemije” bio oslobođen vojnog roka, a karijerno je i izbjegao uzeti pušku u Domovinskom ratu? Da bi potom učio prijatelja iz Kijeva kako će – sic transit, po uzoru “briljantnih” VRA Bljeska, Oluje i tzv. mirne reintegracije okupiranih teritorija – pobijediti Ruse i jednom zauvijek prognati ih sa zadnjeg četvornog milimetra ukrajinskog tla.
Kao i mađarska “bijela vrana” u Uniji Viktor Orbán – koji je nedavno bio samoinicijativno pokrenuo mirovnu inicijativu Kijev – Moskva – Peking, što su pak Washington i Bruxelles na objema adresama dočekali na nož jer, gle njega, Orbána, tko ga je ovlastio mutiti nam ionako mutnu vodu – sve je više europskih političara na Milanovićevoj valnoj dužini tretiranja rata u Ukrajini, u koji su SAD umočene preko glave i posebno osramoćene zadnjih godinu dana izravnim oružanim, novčanim i diplomatskim sudjelovanjem u izraelskom genocidu nad Palestincima na Bliskom istoku, u njihovoj pradjedovini, iz koje ih naočigled i osudu cijelog svijeta u krvi etnički čisti vjersko-fundamentalistički režim Benjamina Netanyahua, je li, izraelskog premijera s uhidbenim nalogom Međunarodnog kaznenog suda (ICC) zbog odgovornosti za planiranje, organizaciju i provedbu genocida. I sâm je Izrael na optuženičkoj klupi (ICJ) u Haagu zbog genocida.
Gotovo je sva politička oporba u RH na Milanovićevoj strani i protivi se bilo kakvom sudjelovanju Hrvatske vojske u ukrajinskom ratu jer to izlaže našu državu pogibeljnoj opasnosti kakva se u slučaju većeg rata ne može ni zamisliti. Nikakav ju NATO-ov ili sličan obrambeni kišobran ne može spasiti, što se lani pokazalo i sramotom s prastarim sovjetskim dronom Strizh-141, koji je iz Ukrajine više od sat prelijetao tri NATO-ove države da bi bubnuo u Zagrebu pod prozore Studentskog doma “Stjepan Radić”. A što bi bilo da je umjesto toga šestotonskog i nenaoružanog, je li, “letećeg autobusa” doletio supersonični ruski tzv. Sotona-2, kadar ponijeti 10 nuklearnih glava, od kojih je svaka snažnija od obje američke atomske bombe bačene 1945. godine na Hirošimu i Nagasaki u Japanu?
“Lolo, Plenkoviću, dođi u Sabor…”
HDZ Plenkovićeva i larpurlartologija trbuhozboraca mu Ante Sanadera, Ante Deura, Branka Hrga (rashodovanog HSS-ovca i bivšega HDZ-ova saborskog tzv. žetončića, uhljebljenoga potom na državnotajničko mjesto u Ministastvu obrane) i sl. o tomu da Milanović “obmanjuje javnost, laže ne bi li iskoristio propagandno vrijeme predsjedničke kampanje” nije baš impresionirala ni oprbene političare niti većinu hrvatske javnosti. SDP-ov predsjednik saborskog Odbora za obranu Arsen Bauk komentira kako je predsjednik RH u odnosu na ukrajinski rat i RH “ostao pri stajalištu iz 2022. godine, što smo podržali i mi, i od tada nismo promijenili mišljenje. Ako vladajući žele da im odluka prođe na glasanju u Saboru, trebaju se savjetovati s oporbom. Iz njihovih će se poteza vidjeti je li im stalo da prođe odluka o obučnoj potpori ukrajinskoj vojsci ili im je samo do toga da isprovociraju političku temu”.
Saborska pak zastupnica Ivana Kekin (Možemo!), čija je stranka 2022. godine bila suzdržana pri glasanju o dolasku ukrajinske vojske na obuku u RH, ni sada nije promijenila mišljenje. “Agresija na Ukrajinu se mora zaustaviti”, ističe. “Moramo se maksimalno angažirati u humanitrnoj pomoći, pomoći u razminiranju i u vojnoj opremi, ali se Hrvatska ne bi smjela uključiti u taj sukob slanjem svojih vojnika da treniraju i surađuju s ukrajinskom vojskom. Milanovićevo je mišljenje da bi se time uvuklo RH u ukrajinski rat.”
Sinjski pak gradonačelnik i Mostov saborski zastupnik Miro Bulj – kojega CRO premijer ne može smisliti ni nacrtanog, pa ga onako gromadno odvaljenoga od dalmatinskog kamena vrijeđa ad hominem nadimkom “Panj” – retorički pita “zašto premijer ne šalje vojsku na hrvatske granice. Lolo, Plenkoviću, ako te ja toliko iritiram, dođi u Sabor s prijedlogom da Hrvatsku vojsku, protivno volji naroda, uplećeš u nepotreban rat kako bi pogodovao gazdama u Bruxellesu i dodvorio se Macronu i ostalima. Debelo razmišljam što će biti moj sljedeći korak, jer je ovakvo ponašanje predsjednika, premijera i ministra obrane ispod razine ozbiljne države”.
Valjda svjestan da se našao metom na streljani političke i šire društvene javnosti, koja ne želi da se Hrvatska vojska ni na koji način uključuje ni u čiji rat, ali i toga da njegovo obećanje SAD-u/NATO-u neće dobiti saborski palac gore, CRO je premijer sasvim izgubio živce, pa s gospićke izložbe tradicionalnih proizvoda pojačao nekontrolirano, uvredljivo prekomjerno granitiranje, spominjući debile (te koji ga u Saboru opet neće podržati), Milanovića, Putina i hibridni rat: “Zanima me kakav deal s Vladimirom Putinom ima Milanović. Zato mi je nojevsko ponašanje SDP-ovaca više za žaljenje. Valjda to rade na valu anketa, koje su za mene iznenađujuće, proruski orijentirane. Evo, sad kada imaju Roberta Hranja (admiral, do neki dan načelnik Glavnog stožera OSRH, kojega je naslijedio general-pukovnik Tihomir Kundid; Hranj je sada predsjednik SDP-ova Odbora za obranu, op. a.), neka im održi mali seminar o tomu što je NATO i što se događa u Ukrajini.
Nezadovoljan sam time što 75. put čitam na portalima da je to sukob oko slanja hrvatskih vojnika u Ukrajinu. Moraš biti debil da u nekomu mediju napišeš da se hrvatske vojnike šalje u Ukrajinu. Takvo bezobrazno i namjerno dezinformiranje je dio hibridnog rata s kojim imamo problema u Hrvatskoj. Bilo bi dobro da nojevi progledaju.” A onda je Milanović stavio točku na i. Možda još jasnije no ranije i onima koji ga ne doživljavaju baš kao nacionalnom dignitetu/suverenitetu osobito predanog političara. Iako od početka mandata najpopularnijem u zemlji, za razliku od Plenkovića i njegovog “smjera”, kojim operativno upravlja Bijednom Našom.
“NATO se u Ukrajini izravno uključuje u rat protiv Rusije, je li to jasno?!” – odgovorio je Milanović, iako je bjelodano da su SAD i NATO već debelo uključeni u taj rat slanjem svih vrsta ubilačkog oružja Kijevu, “savjetnika” na bojišnicama, obavještajnih podataka, satelitskim navođenjem vatrenog djelovanja, praćenjem kretanja i rasporeda ruske vojske, s blizu pola bilijuna kešovine najkorumpiranijem režimu u Europi, da su uvukli u taj rat i EU (osim Mađarske), Veliku Britaniju, Australiju (pa, je li, kud svi Turci, tu i Plenkovićev ćelavi Mujo?!) etc. “Na summitu NATO-a u srpnju nisam bio protiv komunikea usvojenog ranije, jer da sam bio, ne bi bio usvojen. Moja dužnost nije plašiti ljude, ponekad ih s razlogom plašim HDZ-om, a moja je dužnost kazati im istinu. Odluka je donesena i države mogu – što se mene tiče, Hrvatska neće, ali moja nije zadnja – sudjelovati u toj misiji, jer je definitivno korak bliže ratu. I to nakon dvije i pol godine od početka rata. EU je nešto prtljao, to smo odbili u Saboru prije dvije godine, ali NATO do sada nije, nego se izravno uključuje u rat. Pa da vidimo tko su debili. Nebitno je hoće li hrvatski vojnici ili časnici biti u NATO-ovoj misiji izravne stožerne potpore i planiranja ukrajinskih vojnih potreba. To se do sada radilo bilateralno, a sada to radi NATO, to je ulazak u rat. Ta misija će se ostvarivati na teritoriju Ukrajine. Trebaju li to znati građani svih članica NATO-a? Naravno, da bi donijeli pametnu odluku. Ja na takvu ludoriju neću stavit svoj potpis. To je na Saboru. Moja nije zadnja. U ovom slučaju moguće je da dio ljudi nasjedne na Plenkovićeve laži, ali se nadam da se to neće dogoditi. Ne stavljam se ni iznad koga, moja je dužnost upozoriti na pogibelj. Zato Hrvatska neće sudjelovati u tomu ni sada niti sljedećih pet godina koliko ću biti predsjednik.”
Glede&unatoč Plenkovićeve objede o njegovu “dealu s Putinom” CRO je predsjednik podsjetio javnost kako je gaf-predsjednica “Kolinda Grabar-Kitarović (HDZ) pozvala u Hrvatsku, a Rusija je već bila pod sankcijama. Ja sam poziv kurtoazno uputio 2020. godine i nakon toga više nijednom. Onda je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman otišo u Moskvu neposredno prije ruskog upada u Ukrajinu, kao da je pao s kruške. Recitirao je pjesmice Lavrovu (Sergej Viktorovič, ruski ministar vanjskih poslova, op. a.). Ja onda mogu pitati Plenkovića koji su njegovi dealovi s Ukrajinom. Kakva je to kupnja letjelica kad se ista, ali kvalitetnija roba prodaje Srbiji? Hrvatska za manje od 100 milijuna dolara kupuje bespilotne letjelice. Zašto baš te? Vidimo kako ljudi koji nas predstavljaju vode poslove. Toliko o mojim dealovima”.
Koliko je ljudi poginulo?
Budući da si je i HDZ-ov “adut” za predsjednika RH Dragan Primorac, do grla u predizbornoj kampanji, dopustio trbuhozborački napasti Milanovića zbog odbijenice NATO-ovoj misiji u Wiesbadenu, za koju tvrdi da nikako ne znači uvlačenje RH u ukrajinski rat, predsjednik RH bio ga je nazvao Pinokijem, “Plenkovićev drvenom lutkom”, koji ne treba “upadati u riječ kad stariji razgovaraju”, a u odnosu na genocidno stanje u Palestini i šire na Bliskom istoku kazao je kako nije “Netanyahuov diler kao neki drveni luci”. I još, da je Plenković “dobio slom živaca jer mu Zelenski dolazi u Dubrovnik”, da je svoj prijedlog o sudjelovanju RH u novom NATO-ovom zapovjedništvu za Ukrajinu “mogao uputiti prije dva tjedna, pa se sad ne bi našao u neugodnoj situaciji” i pred Zelenskim “ispasti papak, ali to nije bila moja namjera”.
NATO-ova je deklaracija, tvrdi CRO Milanović, “običan tanak led. Kakvi su detalji misije, komu ti ljudi odgovaraju, tko im je zapovjednik? Oni su izvan naše kontrole” (kao i hrvatski vojni kontingenti u Afganistanu pod njemačkim zapovjedništvom, a ovo pod američkim, pa ispada da je mladi Josip Jović, otac i muž, poginuo bezveze?! – op. a.). “Misija će biti i u Ukrajini, i to se mora znati. To nije tajna. To je ulazak u rat, više ne na mala vrata. Nakon Washingtona sam govorio da za to neću dati svoje odobrenje. Cijela priča je počela s kacigama, snajperima. Nizozemska je govorila da je darovala 100 snajpera. Gdje smo došli danas? Je li bolje? Jesmo li pomogli Ukrajini? Koliko je ljudi poginulo? To je tajna. Bogami, ako ne bi bilo poštenije da se ljudi idu boriti tamo. Plenković bi sigurno bio prvi. NATO tek sada, nije mi jasno zašto, ide korak dalje. I neka ide.” Predsjednik RH, za razliku od CRO premijera, ima pravo – to smatra i većina razumnih političara i tzv. običnih/malih žitelja – kad ustraje na tomu da “Hrvatska mora najprije braniti i poštivati svoje interese”, ne pitati SAD-ove/EU/NATO-ove gazde: “Kako da služimo?” Plenković svojom nepromišljenošću, upozorava Milanović, “konstantno ljudima crta metu na glavi. Otkad su ga napali ispred vlade zgrade (22-godišnji Danijel Bezuk, proustaša iz okolice Kutine, listopada 2020. kalašnjikovom bio izrešetao vladinu zgradu, teško ranio policajca na ulazu i potom se ubio, op. a.), konstantno traži neprijatelje. Taj sociopat to radi cijelo vrijeme. A sada to ponavlja i njegov Pinokio”.
