Foto: klix.ba
Nekad 1992, kad su se svi krugovi pakla nadvili nad nama, Mirza Delibašić je rekao: „Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno.“ Baš ta mi je rečenica prošla kroz glavu dok sam gledao kako Gordan Firić prije dvije-tri godine plače u Skenderiji kada smo dobili Francusku nakon produžetka. Prvi ga je došao zagrliti Aleksandar Lazić, Podrinjac koji u Kini igra tri na tri, ali koji se kada obuče dres Bosne i Hercegovine pretvori u Dirka Nowitzkog, pa s jedne noge zabija trice toliko moćno da je njega i Amara Gegića hrvatski komentator sa Sport kluba Marin Mrduljaš usporedio s čuvenim Splash Brothersima iz Golden State Warriorsa – Stephom Curryjem i Klayom Thompsonom. Mirze odavno nema, ali ta njegova rečenica je važna definicija budućnosti ove zemlje. Nije isto kao te ’92. mada jahača apokalipse ovdje barem nikada ne nedostaje i nisu neka obećavajuća vremena pred nama, niti sam naivan da mislim da jedan sportski tim može odlučiti političko-historijske tokove, ali sam uvjeren da je naša košarkaška reprezentacija jedno od organskih tkiva koja ovu zemlju čine mogućom. Jer ova zemlja ne postoji zbog toga što većina onih koje stalno gledamo u medijima i na TV dnevnicima to želi, nego baš usprkos njima…
Uz Mirzin amanet da ovdje ima dovoljno ljudi čistog srca, koji je na neki način kanon, nepisani zakon ove reprezentacije, selektor Adis Bećiragić je nakon potvrđenog plasmana na Evropsko prvenstvo izrekao još jednu važnu odliku našeg tima – „u našoj krvi nosimo šampionski DNK, samo mi to trebamo probuditi“. Iskreno, kada je Bećiragić preuzimao reprezentaciju, nisam bio oduševljen niti sam mislio da ima karizmu čovjeka koji može napraviti pravi tim. Naprosto, u očima je ostala ona njegova ključna izgubljena lopta na nekom Evropskom prvenstvu, čini mi se 1999. protiv Italije, koja je kasnije pod palicom Bogdana Tanjevića postala prvak Evrope. Baš je taj, Boša Tanjević, ugradio pobjednički DNK u KK Bosnu. I dobro je Bećiragić rekao da nije slučajno baš Bosna bila prvak Evrope, i to kao prvi košarkaški tim iz nekadašnje Jugoslavije. Mirzin amanet i Bošin DNK formula je da ova reprezentacija napravi nešto veliko na sljedećem Eurobasketu, koji se igra na ljeto ove godine. Na brdovitom Balkanu sportski uspjesi su uvijek bili više od rezultata, ili titula, tu se radi o poruci, a u slučaju našeg košarkaškog tima i simbolu nade, pa i zajedništva u društvu koje je decenijama skroz drugačije formatirano, nažalost na podjele i mržnju.
Generacija koju imamo zaista to i može. Džanan Musa je lider ekipe. Neko ko je pobjednik. Kad je imao šesnaest godina, Musi je The Arvidas Sabonis na Evropskom prvenstvu u košarci održanom u Litvaniji dodijelio pehar pobjednika. Ne treba veći muhur od toga. Gledao sam jednom Sabonisa uživo, mislim da je baš bilo u kvalifikacijama za spomenuti Eurobasket u Francuskoj 1999, kada smo Litvaniju dobili u gostima i Hrvatsku dva puta, u onoj antologijskoj utakmici u Skenderiji, i onda kada je Neno Marković dao legendarnu tricu u Splitu… I Litvanija je došla u Sarajevo s najboljom ekipom, mi naloženi do maksimuma, ali kada je Sabonis poput diva među patuljcima počeo dijeliti lopte iza leđa, preko ramena, zabijati dvice, trice… jednostavno je izgledao kao čovjek koji ne dolazi s ove planete. Sjećam se tada da je raja u Skenderiji „huškala“ Dževdu Alihodžića da mu se suprotstavi, ali to je realno više vuklo na grotesku – jer ga je Arvidas pojeo kao nekada moj drug Amir Gutošić mas’an burek. I ne sjećam se da nas je iko ikada u Skenderiji pomeo kao tada taj Sabonis. E on je Musi dao muhur pobjednika. Ovo su godine u kojima Džanan mora podići, prije svega, svoju mentalnu snagu na viši nivo, a za to ima idealno okruženje jer igra u Realu, timu kojem je sve osim prvog mjesta gubljenje vremena…
Drugi važan igrač je Jusuf Nurkić, ako ne i prvi po svom statusu NBA igrača. Nakon patnje u Phoenix Sunsima, gdje Kevinu Durantu, Devinu Bookeru i Bradleyju Bealu realno treba devet lopti u jednom napadu, i nepotrebne tuče, Nurkić je bio primoran da ode iz tima. Srećom, za reprezentaciju, otišao je u Hornetse, koji neće igrati plejof i može biti spreman za Eurobasket. I Nurkićev izazov je mentalna snaga, a ne fizička vještina, te će od njegove stabilnosti umnogome ovisiti naš uspon tokom turnira. Edin Atić i Amar Gegić su odlični kad zagusti i igraju srcem, baš kao i Amar Alibegović i Miralem Halilović. Tu je prostor i za još jednog NBA igrača Luku Garzu, što će naravno ovisiti i o njegovom statusu kao naturaliziranog igrača, a imajući na umu da smo u Castanedi dobili odličnog pleja. Treba učiniti sve da se u ekipu ponovo integrira i Emir Sulejmanović, čija nam atletika i pokretljivost mogu donijeti dodatnu vrijednost. Tu je spomenuti podrinjski Nowitzki, Lazić, i za kraj, možda i pravi amblem ovog tima – Kenan Kamenjaš. Jer Kameni ima srce kao Prenj. Njegova borbenost i zalaganje vezivno je tkivo za svaki tim…
Znate onaj film Clinta Eastwooda „Invictus“ (Nepobjedivi), u kojem Morgan Freeman glumi Nelsona Mendelu, a radi se o ragbi timu koji je učinio čudo na Svjetskom prvenstvu i kada je ragbi postao sredstvo pomirenja u zemlji raskomadanoj aparthejdskim nasljeđem. Mandela je prepoznao snagu sporta da može liječiti rane i izgraditi zajedništvo, a pobjeda Springboksa nad Novim Zelandom u finalu nije bila samo trijumf na terenu, već i simbol novog početka za naciju. Košarka je ovdje uvijek bila urbana priča, ona koja integrira i koja sigurno može imati ulogu da bude više od sporta. Mirza je s KK Bosnom 1979. osvojio titulu evropskog prvaka – podvig koji je za klub iz Sarajeva bio gotovo nezamisliv. Kasnije, kao trener, nastavio je da inspirira, vodeći Bosnu i Hercegovinu u prvim godinama nezavisnosti, uključujući kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 1993. usprkos ratnim okolnostima i doveo nas je do 8. mjesta, najboljeg plasmana u našoj historiji. Delibašićeva uloga u ovom kontekstu nije samo historijska – ona je misionarska. I pokazao je da ljudi i sport mogu biti čistog srca. Onog koje nas može spasiti.
