Foto: Denis Kapetanović/Pixsell
Ovo je zapis o Mostaru koga više nema ili mi se to samo čini.
Mnogi su još davnih šezdesetih i sedamdesetih prošlog vijeka dolazili u Mostar, ne zbog ljubavi prema veličanstvenom Šantićevom gradu, već da bi se tu uhljebili, a malo potom od portira i stražara postali šefovi, direktori ili oficiri. Pokušavali su da ga razumiju i privole. Većina nikad. Nisu uspjeli jer im je i tad, zavičaj i selo, bilo važnije od grada, od grada u kome su dobili stanove, iškolovali i zaposlili djecu, pride još i dopremili zavičajni komšiluk. O onim manjinskim koji su Mostar prihvatili kao najrođeniji, u mojim pričama o dobrim ljudima, ma ko bili i odakle dolazili.
Mijenjala se i tad, pa sve do rata, ona prava mostarska sredina što je danas građanskom zovu.
Srljali smo, polako ali sigurno, u vlastitu propast.
Onda se dokotrljao i rat. Organizovan i vođen od onih koji su od države i Mostara sve dobili ili oteli.
O pokolju, logorima, progonu i izbjeglištvu i onih 2532 ubijenih, neki su govorili, većina ćutala. Danas većina, nažalost, u retuširanom Mostaru, ne zna ili neće da zna za ovu ubilačku četverostruku cifru.
U četiri ratne godine gotovo da nije ostao kamen na kamenu. Pedeset hiljada ili polovina grada za vijek i vjekove napustili su ili najčešće protjerani iz Mostara. Zovu ih izbjeglicama ili migrantima, a oni su samo stablo koje su u jeku života nasilno isčupali i sa pokidanim korijenjem sade ga na neko novo tlo i drugačije podneblje. Hoće li se, može li se primiti? Hoće li dugo kržljati i šta će biti sa rodnim gradom i porijeklom? “I sad kad su se mnogi “snašli”, poslije tri decenije shvaćaju da niti će se vratiti ni oni, a pogotovo njihovi potomci”, iskreno mi priča jedna mostarska naturalizovana Amerikanka. Jedina joj je želja da djecu upozna sa zavičajem i rodbinom, sa vrtićem na Aveniji koji je pohodila, sa OŠ u Šantićevoj, Starom Gimnazijom prepunom ljubavi i znanja, da prođe pored razrušenog hotela Hercegovina, gdje joj je ostala prva ljubav i jedna nezaboravna novogodišnja noć. I da bar još jednom, od Musale pa do Rondoa, prošeta avenijom ljubavi i platana, da osjeti čari mladosti i zastane pred ministarstvom pjesništva i bivšim Domom omladine. Eh – kad bi, bar na trenutak, tu u Lenjinovom, srela i svoju prvu ljubav, zamuca i zaplaka? Pa onda neka i ….. Nedugo potom, probudi se, sad već praktična i novopečena Amerikanka. Otrča na posao jer su joj, nažalost, dolari, silom prilika a da nije ni svjesna, postali prioritet nad onim što se Mostar i ljubav zove. Tek neku godinu poslije saznade da je istom tom mostarskom rutom i još jačim emocijama marširala i njena višedecenijska, a prva ljubav. Kotrlja se život!
Poslije rata pristižu kolone poratnih i ponovo zauzimaju teritorij, stanove i imetak, ovako ili onako. I danas tridesetak godina poslije osvajanja, njihove duše ostale su tamo odakle su i šljegle. Neće Mostar, kao i oni prijeratni, nikad privoljeti i biće im samo odskočna daska za profesionalnu karijeru i materijalni dobitak.
Preostala je samo jedna veća mjesna zajednica pravih Mostaraca. I prepuna Sutina. Među njima su i oni iz Islanda, Norveške i Švedske, zaglavljeni u Australiji ili zalutali u Ameriku. Živjeli su na nekim nepoznatim polovima ili u polarnim noćima, zavaravali se da su ostvarili nedosanjani san. Koliko god to neki krili ili drugi veličali, Mostar i Stari nikad im iz srca i pameti nisu izlazili. I onda kad su ga obožavali, i onda kad su ga sočno psovali, i onda kad su se prisjećali prvih ljubavi i neponovljivog Korza. I onda kad su ih budile logorske slike i ratna stradanja. Zavjetovali su, zato, svoje nasljednike da kad ne mogu živi, ponovo ih u mrtvačkom sanduku i mostarskom dušom, upokoje na zajedničkom groblju u Sutini.
A danas, svađa se mostarska mladost sama sa sobom jer ne zna šta je manje zlo, ostati ili otići, peglati zapadni asfalt ili se boriti s nostalgijom i svim onim što Hercegovina ima i nema.
Ovdje se istorija samo ponavlja i nije učiteljica života kako to umni kažu.
Na ovom susretu svjetova i civilizacija, možda su to čari života kojeg ne razumijemo, zagonetnost smrti ili privlačnost Mostara i hercegovačkog kamena, bez koga se, vjerovatno, ne može.
U Titogradu, kao da su za mene crtali, pa me namjestili između dva Bulevara, onog Josipa Broza Tita i Veljka Vlahovića, tu blizu je i Bulevar mog Srđana Aleksića, ali se vraćam i u Mostar.
Nikad ne znam jesam li poš’o ili doš’o!
