Foto: tačno.net
Posljednjih nekoliko mostarskih decenija, na svojstven i nenametljiv način, tu iz drugog plana i prikrajka, obilježila je i jedna mlada žena što je u ratu umjesto smrti na svijet donosila novi život, a poslije rata taj novi i mladi svijet učila ljepoti življenja, umjetnosti postojanja i trijumfu ljubavi. Možda je i Nataša – grad koji sanja svoju prošlost, pa nije ni pomislila iz njega otići.
Volim kad ljudi sanjaju, kad bude boje na crno-bijelim slikama Mostara. Kad vole, i ne mrze.
Pričam o sanjalici Nataši Jekić.
Foto: tačno.net
Rođena u mostarskoj mahali Brankovac, tamo gdje su pisali i ljubovali i Šantić i Đikić, mirisao Mostar i zrele kajsije. Tu kod Divizije, u dvorištu SPC-a i Starog Grada beskrajno igrala, pa se spuštala na obale Neretve s Albertom, Rezom, Vedranom, Sunitom, Lindom, gdje je i naučila plivati. Sve je i danas podsjeća na djetinjstvo i najljepše trenutke kad je na ukradenoj rešetki maminog novog šporeta sve mirisalo na roštilj, nikad slađi i ukusniji.
Kao đak generacije Medicinske škole „Dr. Ante Jamnicki“ završava akušersko-pedijatrijski smjer, gdje je od najboljih profesora skupljala znanje i učila kako se na svijet donosi novi život. Nikad nije ni pomislila da će veliku želju za studiranjem sudske medicine prekinuti rat.
– U najtežim i ružnim vremenima radim najljepši posao. Iz zgrade Socijalnog, potom zgrade Komiteta (saniteti i ambulanta za ranjenike) odlazim u Higijenski zavod raditi kao babica i na ovaj svijet donositi nadu za bolje sutra. Na svijet su dolazile zdrave djevojčice i dječaci čiji je prvi udah zraka i plač bio najljepša melodija u ta pogibeljna, ratna vremena. Nažalost, u ratu svi gubimo, pa i ja. Moj ujak, Zoran Zoka Galuza gubi svoj mladi život na Starom mostu, baka umire vrlo mlada za sinom jedincem, moj brat Nenad biva teško ranjen i transportovan van Mostara, a i suprugu Zoranu nije mimoišlo teško ranjavanje. I sama sam ranjena na dužnosti pri prebacivanju ranjenika iz zgrade Komiteta, koja je granatirana iako se znalo da su tu ranjenici, većinom civili, u zgradu Narodnog pozorišta. Gubim svoje prijeratne drugarice, prijateljice iz djetinjstva, medicinske sestre: Lindu Petrović, Milu Pajo, Sunitu Sivonjić… Nekim čudom, preživjeh i odlučih. Nikada više neću raditi ovaj posao, idem dalje, vratit ću se svojoj jedinoj i prvoj ljubavi, mom plesu – u dahu i s ponekom suzom pričala mi je Nataša, tu u Centru za kulturu, gdje su je očekivale desetogodišnje djevojčice za novu plesnu probu.
Nakon ratnih dejstava pokušava se živjeti „normalno”?! Imati vodu i struju, na prozorima staklo, a ne UNHCR-ov armirani najlon, kuhati solidan ručak… Samo da ne puca, da se ne gine!
Foto: tačno.net
Nataša počinje raditi u Centru za kulturu, instituciji koja je bila u to vrijeme jedina koja je imala program za djecu i omladinu, kurseve rada na računarima, likovne radionice, učenje stranih jezika i plesnu sekciju terapeutskog tipa. Okupljali su djecu i omladinu koja su zbog ratnih dejstava ostala bez jednog ili oba roditelja, traumatiziranu djecu, djecu koja su mogla iskazati svoja najdublja osjećanja i stanja.
Nastajale su predivne koreografije koje su bile prikazivane javnosti kroz mnoge manifestacije u gradu. Sekcija prerasta u Plesni studio Mo Stars koji već 30 godina djeluje na sceni Bosne i Hercegovine i cijele Evrope.
U međuvremenu Nataša završava Nastavnički fakultet, odsjek Sport i zdravlje Univerziteta Džemal Bijedić, potom postaje koreograf PERFORMING ART-a u sklopu Plesnog saveza Bosne i Hercegovine, te nacionalni i internacionalni sudija modernog plesa. Redali su se uspjesi, ali i odricanja. I sve uz podršku Jelke Kebo, Senada Suljića i Centra za kulturu, što su prepoznali Natašin entuzijazam i potrebu stvaranja čitavih generacija dobrih ljudi, danas profesora, doktora, pravnika, inženjera…Nisu izostala ni mnogobrojna priznanja, kako domaća tako i najveća internacionalna. No, jedno joj je najdraže. Kruna je biti oficijelni koreograf na manifestaciji otvaranja ponovo rođenog Starog mosta u režiji Sulejmana Kupusovića 23. jula 2004, kad su plesači Plesnog studija Mo Stars bili nosioci plesnog performinga na centralnoj svečanosti.
Foto: tačno.net
Okušala se Nataša i kao vijećnica Gradskog vijeća Mostara, pa kao nestranački kandidat promovirala djecu i mlade, borila se za kulturu, sport i umjetnost. Za Mostar.
Iako je njena kuća tik uz Konak, i danas, nakon 33 godine, porušena, ruina i opasnost, za Naću je to najdraže mjesto gdje nalazi duševni mir i odgovor na svoje dileme.
– Ja tamo i dalje osjetim miris pečenih peksimeta, na prozoru vidim komšinicu Šimu koja nam dijeli bombone, čujem kloparanje Zijinih papuča, vidim sebe kako sjedim na stepenicama i slažem krpice koje sam dobila od krojačica iz Zlatke Vuković i od njih postaju kostimi za moje lutke. Moj dječiji san postao je stvarnost, pa danas kostime osmišljavam za plesače i moje koreografije – sjeća se Nataša Jekić, kojoj je Mostar i grad i život.
Nedavno me jedan prijatelj pitao: – Pa zar još postoje ovakvi ljudi, žene posebno?
I nije dugo čekao na odgovor: – Upoznaj Mostarke i Mostarce, i lijevo i desno, bez predrasuda i političkih vratolomija. Naučit ćeš, izviru kao Buna. Pripadaju, kao i Nataša Jekić, svijetu ljepših i boljih boja. I tu su čitavu godinu, ne samo onih petnaestak dana dok se slikaš sa Starim“. Ne bi mu pravo, ali je razumio.
