Foto: Ilustracija
Ja sam pola svog života strašno mrzio. Ne znam tačno kada sam počeo mrziti. Početak je bio sigurno mizeran. Zbog tako sitnog povoda nikad nije izbio nijedan rat. Bio sam dječak. A djeca ne počinju ratove.
Mrzio sam vršnjake iz druge ulice. I one sa sela. Nisam volio ni dječake iz moje zgrade koji su živjeli na drugom ulazu. Čula su mi bila jaka i mlada. Moj pogled je dopirao do kraja svijeta. Jezik pronalazio svaki ukus. Uši čule najosjetljivije zvukove i melodije iz susjednih stanova. Svijet je bio šareni luna park. Sve to me nije spriječavalo da mrzim. Čak sam jednom prilikom zamrzio dječaka sa dugom kosom koji je volio čorbe i lako pronalazio riječi sa djevojčicama.
Moja mržnja je rasla zajedno sa mnom kao čekinjasta brada i brkovi. Lako je bilo mrziti. Zbog muzike, fudbalskog tima ili školskog odjeljenja. Mržnja je rasla sa mnom kao broj patika. Počeo sam da mrzim tamnopute ljude i muškarce koje privlače drugi muškarci. Sa mojim mislima su se zapetljale mirovne konferencije, državni ustavi, enklave i koridori, dajući mi povoda za mržnju. U svakom ratu sam zauzimao svoju stranu, prepoznajući mržnju prema drugačijem u Božijoj riječi.
Počeo sam razumjeti svađe oko međa među komšijama. Pitao sam se mogu li životinje mrziti jedna drugu zbog žbunja, krompira, bare ili morske obale? Mrzio sam religije jer su dodatno podijelile ljude. Ne može se sve voljeti, ali sve redom se može mrziti. Jer za mržnju ne treba poseban ukus. Neko mrzi gasovod, neko bojler na električnu energiju, neko gradsku vodovodnu mrežu. Čak i dijete u koljevci. Trenutno mrzim mirovnog aktivistu na alternativnom TV kanalu koji uporno pokušava uvjeriti kako svaki cvijet ima jednako pravo na planetu kao i čovjek. Ta mržnja je postala navika koja mi izmiče iz ruku poput vlažnog sapuna. Svaki dan odvajam pola sata za nju ili čak duže, ovisno o broju mrtvih i ozbiljnosti vijesti sa fronta.
