Foto: G. Š./Klix.ba
Mustafa Šantić, sjajni klarinetista i virtuoz na harmonici, većinu svog života posvetio je muzici, u prvom redu sevdalinci, ali svi oni koji ga bolje poznaju, bez imalo ograda i naprvu reći će: ”Mustafa je prije svega dobar čovjek, pedagog i komšija“.
Mustafa Šantić zakoračio je u sedmu deceniju, pa sada najradije ostatak ljepote življenja treće dobi provodi u Bijelom Polju kod Mostara. Tu u Prigrađanima i na djedovini napravio je svoj mali životni smiraj, ranč od šipaka, trešanja i smokvi, a kako bi bez kavada i raštike, doda tu i sve ono što bi na tepi morao od hemikalija provjeravati, pa zaboravlja kad je sa spiskom voća i povrća obilazio prodavce i kupovao na tržnici. Uz muziku, najradije u svojoj stolarskoj radionici stvara ono što mu kuća i okućnica, a bogami i ljepša polovina zada ili odredi da napravi ili popravi. Ponekad se i sam pita: “Bježim li to od urbanog života ili tek sad počinjem živjeti?” Bilo kako bilo, Mustafa je muziku započeo tako što je kao talent preskočio osnovno muzičko obrazovanje i odmah upisao Srednju muzičku školu. Onda su mu harmonika i klarinet odredili i životni i muzički put. Poduži period direktor je muzičke škole I i II stepena, a predavao je desno glazbu, a lijevo muziku. Kad sve to radi srcem i dušom, samo zamišljam koliko je lijepo biti njegov učenik ili saradnik. Ono za šta sigurno znam jeste Mustafina spremnost da uvijek pripomogne kad neko od aktivista ili mu drugara organizuje manifestacije što za državu, grad ili mjesnu zajednicu znače. I najbolji će biti u društvu jarana, drugara ili na maloj pozornici bjelopoljske mu osnovne škole ili na promociji knjige nekog od prijatelja.
Godinama je plijenio pažnju kao član i jedan od osnivača sastava “Mostar Sevdah Reunion”, a nakon što se ova divna priča raspala, osnovao je svoj “Sevdi Mustafa band”. “Bilo je divno tri-četiri godine, vidjeli smo čitav svijet, družili se, radili uz visok stepen kompromisa. Međutim kasnije nas je stigla i biološka starost, malo i umora, možda i netrpeljivosti nakon svih tih putovanja. Deset godina živiš u avionu, vratiš se kući, nakon jedne turneje dijete više pet centimetara nego prije polaska. Često sam se pitao da li je ovo život, a poslije te četvrte godine bilo je, mogu reći, grozno”, kaže nam danas, sa značajnom vremenskom distancom Šantić.
Studirao je u Sarajevu, tamo pjevao “nasuho“ i bez mikrofona, dobro zarađivao, pa ubrzo, na čuđenje svog oca, radnika u Pamučnoj industriji Đuro Salaj, kupio audi. U Sarajevu učio i sevdah i život i nikad nije prihvatio turbo-folk nego uvijek bio okrenut i zaljubljen u sevdalinku i dobru muziku. Svirao ono što voli i ljudima koji razumiju muziku. Učio je od najboljih profesora, ali i od Roma i Pavlovićevog orkestra. Svaki njegov nastup muzika je za dušu, sevdalinka i ugođaj za pamćenje.
Poznati muzičar iza sebe ima hiljade nastupa i koncerata, a jedan od najemotivnijih bio mu je 2021. godine na manifestaciji “Maj u bašti Ćorovića kuće”, kojom je obilježen mjesec rođenja Alekse Šantića, koji je svojim likom i djelom ostavio neizbrisive tragove u gradu na Neretvi. Popularni Mujo, kako ga zovu prijatelji, rodbina i kolege, čarobnim glasom i muzičkim notama na najbolji je način oživio stihove velikog mostarskog pjesnika. “Naš je Aleksa tu proveo posljednje dane života i drago mi je da je stanje sevdaha ispunilo baštu, baš tu u njegovoj avliji svirao sam za Mostar i Aleksu. On je naš velikan i zaslužuje da ga se sjećamo svakog dana. Posebno je emotivno bilo pjevati njegovu Eminu. Svi moramo novim generacijama pričati o Aleksi Šantiću i drugim velikanima. Isto je i s našom sevdalinkom”, često naglašava Mustafa. Zbog svega, ovom je Mustafi Šantiću sasvim prirodno i normalno, jer je tako vaspitan i odgojen, da su Šantići – Bošnjaci u Bijelom polju, Srbi oko Brankovca i Hrvati u Ljubuškom, ili muslimani, pravoslavci ili katolici. I on i svi njegovi gledali su samo ljude u ljudima.
Posljednjih je godina Mustafa nastupao s brojnim poznatim imenima narodne muzike, kao i na različitim kulturnim manifestacijama koje čuvaju sevdalinku od zaborava. Nigdje tako kao u muzici ne upoznaš više poznatih ljudi i karaktera. Pjevao je i svirao Kirk Douglasu, ali žali što to nije radio i s Tomom Zdravkovićem ili se s njim, bar nakratko, družio.
Kad hoćete da za nekog provjerite koliko je „težak“, pitajte njegove saradnike ili komšije. Ako su još i generacija, ocjena će biti jednaka onoj razrednikovoj što vas je čitavu osmoljetku pratio. Dijana Šoše, pedagog i muzičar, za Mustafu kaže: “Riječ je o vrsnom muzičaru, čovjeku koji kao malo ko njeguje i čuva našu kulturnu baštinu. Izvrstan je izvođač sevdalinki, harmonikaš i klarinista. A tek što je kao čovjek i pedagog dobar…”. Isto tako govore i sve njegove komšije. I oni što ga dobro znaju, ali i oni što su ga samo kroz pjesmu, harmoniku ili sevdah upoznali.
Mustafa govori da je zakoračio u šezdeset i koju i misli da je malo neumjesno da sada razmišlja o nekom novom bendu. “Muzički život kod mene, a pretpostavljam i kod svih mojih kolega, ima svoj limit kreativnosti. Postoje djeca i nasljednici, moja je gospođa mlađa osam godina, a ako oni žele nešto pokrenuti, ja im neću braniti. Ponosan sam na sina Hamzu koji nastavlja, na jedan novi i osoben način, tamo gdje sam ja stao. Što se mene tiče, mislim da je ovo neki zalazak karijere, biološki, ali ne onaj stvarni koji ja želim. Jednostavno, dođe vrijeme kada vam opada kosa, vadite zube, postavljate protezu. Mislim da je vrijeme za neke mlađe ljude. Moj je život bio zaista predivan i kada bih se ponovo rodio, opet bih bio muzičar, harmonikaš, možda ne kao ovaj sada što sam bio”, nastavlja Mustafa. Isuviše je rano da razmišlja kao otpisani. Slijedi mu penzija, ali ne i mirovina. Naučiće Mustafa još mnoge mlade, zasviraće i otpjevati im isto onako kako je to uradio kad ga je, baš tu u Prigrađanima, posjetio jedan od najuglednijih novinara s ovih prostora, Goran Milić, u kultnoj emisiji “Alhemija Balkana”. Svratio je Milić u dvorište kuće Šantićevih i izgovorio: „Sve podjele nadilazi profesor Mustafa Šantić“, pa s Mustafinom majkom odslušao Šantićevo pjevanje svojoj i svim majkama svijeta – “Kafu mi, majko, ispeci”.
