Đuro Hranić – foto: Dubravka Petric/PIXSELL
Vatikanski nuncij u Hrvatskoj, nadbiskup Giorgio Lingua, dostavio je Novostima svoje mišljenje o postupanju nadbiskupa đakovačko-osječkog Đure Hranića u slučaju Zlatka Rajčevca, pokojnog svećenika koji je prema potvrđenoj optužnici zlostavljao pet djevojčica, bivših ministrantica u župi Sotin. Premda u uvodu navodi zaključak da je Hranić postupao po vatikanskim zakonima, službeni predstavnik Vatikana u Hrvatskoj iznio je teške optužbe na račun tog nadbiskupa. Nuncij smatra da je Hranić poštivao formu, ali da se teško ogriješio o sadržaj cijelog postupka. Više je, po njegovom mišljenju, vjerovao svećeniku nego iskazu žrtve, prema kojoj je, piše i to, pokazao bezosjećajnost. Najavio je Novostima da će o svemu obavijestiti nadležni Dikasterij za biskupe u Vatikanu, koji će dati konačni pravorijek o Hranićevom ponašanju.
Sudeći prema onome što je nuncij napisao, Hranića je, barem zasad, spasila činjenica što je skandalozne odluke donosio na temelju rupe u zakonodavstvu Katoličke crkve. On je, naime, imao pravo diskrecijski odlučiti hoće li Rajčevca privremeno odstraniti nakon što su tog svećenika u listopadu 2016. godine prijavile majka žrtve i njena prijateljica. Hranić je mogao donijeti tu odluku, ali ga ništa nije zakonski obavezivalo da je i donese. Na koncu je ostavio Rajčevca u Sotinu sve do ožujka 2020. godine.
Nakon što je u priopćenju potvrđeno da je “formalno, nadbiskup Đuro Hranić poštivao zakone koji se odnose na slučajeve zlostavljanja maloljetnika, podnijevši predistragu nadležnom Dikasteriju u Vatikanu”, iz Apostolske nuncijature u Hrvatskoj ponovili su “da žrtve moraju biti u središtu, te da bi bilo poželjno razriješiti dužnosti onoga koji je optužen za tako teški zločin, onoliko dugo koliko je potrebno da se činjenice rasvijetle”. “Trenutačno zakonodavstvo, međutim, po tom pitanju ostavlja biskupu diskrecijsko pravo odluke”, stoji u priopćenju.
U priopćenju Apostolske nuncijature u Hrvatskoj piše, između ostalog, da “žrtve moraju biti u središtu, te da bi bilo poželjno razriješiti dužnosti onoga koji je optužen za tako teški zločin, onoliko dugo koliko je potrebno da se činjenice rasvijetle”
Potom se iznosi najgori krimen nadbiskupa Hranića. “Nažalost, više vjerujući samoobrani župnika nego prijavi majke jedne od navodnih žrtava, đakovačko-osječki nadbiskup nije iskazao potrebnu i preporučenu empatiju prema žrtvama, što je bilo vidljivo i na spomenutoj konferenciji za novinare”, veli nuncij, koji je podsjetio da se papa Franjo 2015. ispričao onima koji su pretrpjeli zlostavljanje klera, izjavivši da mu je “duboko žao zbog svih slučajeva kada ste vi ili vaše obitelji prijavili zlostavljanje, a nitko vas nije čuo ili vam nije vjerovao”. “To želi činiti i ovo Papinsko predstavništvo, izražavajući svoju blizinu i moleći za oproštenje sve žrtve, znane i neznane, koje su bile izložene neprimjerenom ponašanju pokojnog svećenika Rajčevca”, naveo je nuncij, koji je potom opet prozvao Hranića zbog njegovog tretmana slučaja Rajčevac. “Nažalost, moramo priznati da ne učimo na pogreškama iz prošlosti.”
Nakon što je zahvalio svima koji su iskazali veću pozornost prema patnjama žrtava i izrazili njihovu bol, komentirao je i moguće mjere protiv Hranića. “Kako sada stvari stoje, (njegovo, op. a.) postupanje je bilo u okviru zakonskih propisa. Suosjećanje se, naime, može samo očekivati i priželjkivati i ne može ga se nametnuti, a njegov izostanak sankcionirati, osim ako drukčije ne prosudi nadležni Dikasterij u Vatikanu koji će biti uredno obaviješten”, zaključak je priopćenja Apostolske nuncijature u Hrvatskoj.
Nuncijevim dopisom potvrđeno je zapravo sve što su Novosti pisale od prvog teksta o ovoj priči. No što je još važnije, demantirane su najgore laži nadbiskupa Hranića s one skandalozne konferencije za medije u Đakovu, koju je ovim dokumentom osudilo i vatikansko predstavništvo u Hrvatskoj. Sada je potpuno jasno da je Hranić govorio neistine kad je tvrdio da Rajčevca nije mogao maknuti iz Sotina sve do podizanja državne optužnice. Tamo je rekao da nadbiskup “nije dužan u ovom slučaju svećenika udaljiti iz službe čim dobije prijavu”, te da će to “kao mjeru predostrožnosti odrediti nakon podizanja optužnice, a optužnice DORH-a nije bilo”. Nešto kasnije je dodao da Katolička crkva “u načelu” ne odstranjuje svećenika “odmah nakon prijave”, nego nakon što je “protiv optuženoga barem podignuta optužnica”. Potom je rekao kako Crkva smatra “da je mudrije” to učiniti “ako je već podignuta optužnica”. Pritisnut pitanjima zašto ga nije maknuo iz župe, na koncu je kazao da se svećenika prijavljenog za zlostavljanje “u pravilu” povlači onda kad se podiže optužnica. Sve je to bila laž.
Nuncij je posredno potvrdio i da je u sadržaju prijave iz listopada 2016. godine Hranić imao dovoljno dokaza za privremeno oduzimanje svećeničkih dužnosti i micanje Rajčevca iz Sotina do završetka istrage
Stvarna procedura Katoličke crkve daje mogućnost svakom nadbiskupu da svećenika privremeno makne u bilo kojem trenutku, bez obzira na državnu istragu ili optužnicu. Iz jednog vatikanskog dokumenta iz 2020. godine, kompilaciji pravila koja su postojala desetljećima prije 2016. i citirane prijave pa su se odnosila i na postupke nadbiskupa Hranića, jasno je da je Rajčevca mogao privremeno odstraniti u bilo kojem trenutku svoje preliminarne istrage. Prema članku 58. toga dokumenta pod nazivom Vademecum iz Kongregacije za nauk vjere, “za obranu dobrog imena uključenih osoba i za zaštitu javnog dobra, kao i za izbjegavanje drugih čimbenika (na primjer, porast skandala, rizik od prikrivanja budućih dokaza, prisutnost prijetnji ili drugo ponašanje koje ima za cilj razuvjeriti navodne žrtve od ostvarivanja svojih prava, zaštite drugih mogućih žrtava), u skladu s čl. 19, ordinarij ili hijerarh (u ovom slučaju nadbiskup Hranić, op. a.) ima pravo, od početka preliminarne istrage, nametnuti mjere opreza navedene u kanonima 1722 CIC i 1473 CCEO”. Neke od privremenih mjera iz potonjih kanona su “nametanje ili zabrana boravka u nekom mjestu ili na nekom području” i zabrana javnog djelovanja.
Priopćenje Apostolske nuncijature u RH (Foto: Novosti)
Hranić je svoju preliminarnu istragu pokrenuo nedugo nakon prijave, što znači da je “imao pravo”, ovisno o vlastitoj procjeni, nametnuti mjere opreza “od početka preliminarne istrage” nadalje, godinama prije podizanja državne optužnice. Iz citirane prijave, koju su podnijele dvije osobe, vidimo obilje argumenata za takav potez, čak i bez saslušanja same žrtve. Ne samo da to nije učinio, nego je u zadnjem javnom istupu nastojao uvjeriti javnost da nije ni mogao. Posljedično, desila se većina stvari zbog kojih je ovakva crkvena prevencija i propisana: skandal je porastao do neslućenih razmjera, a druge moguće žrtve nisu zaštićene jer je Hranić Rajčevcu odobrio nastavak svih dužnosti, pa i držanje misa s ministranticama… Iz Sotina i uopće javnog djelovanja mogao je maknuti još 2016. godine. No on to nije učinio. Sada i vatikansko predstavništvo tvrdi da nije donio takvu odluku zato što je više vjerovao “samoobrani župnika nego prijavi majke jedne od navodnih žrtava”, zbog čega “nije iskazao potrebnu i preporučenu empatiju prema žrtvama”.
Nuncij je tako posredno potvrdio i da je u sadržaju prijave iz listopada 2016. godine Hranić imao dovoljno dokaza za privremeno oduzimanje svećeničkih dužnosti i micanje Rajčevca iz Sotina do završetka istrage. Iz te prijave, koju Novosti imaju u posjedu, vidi se da je nadbiskup tada saznao kako je Rajčevac zlostavljao najmanje jednu djevojčicu od njene devete do osamnaeste godine. Saznao je i da je žrtva razvila teške psihofizičke poteškoće i zbog svega što joj je svećenik učinio. Saznao je, k tome, za perfidne metode ordinarnog seksualnog predatora, koji je razvio blisko prijateljstvo s cijelom obitelji. Saznao je i za potencijalnu drugu žrtvu istog svećenika. Saznao je na koncu i da svećenik ima ili je imao pištolj (!), pa se potencijalna prijetnja više nije odnosila samo na djecu koju je vrebao, nego na sve župljane. Premda je, valja ponoviti, sve to saznao još u listopadu 2016. godine, on ga je u Sotinu odlučio držati sve do ožujka 2020. “Ja u savjesti ne osjećam da sam pogriješio zato što je velečasni Rajčevac još ostao u župi. Barem po informacijama s kojima sam tada raspolagao. Znao sam za taj jedan slučaj, za drugo nisam znao i tada sam stvarno smatrao da je okej da ga mogu ostaviti u župi”, rekao je na konferenciji za medije.
U nastavku presice Hranić si je zadao nimalo lagan zadatak: da razvodni i razblaži težinu informacije koje je tada zaprimio. Tko zna, možda je rezonirao: ako šira javnost nije upoznata sa sadržajem prijave iz 2016., onda je lakše opravdati sve što je uslijedilo u ovoj priči. Tako je, u namjeri da opravda dugogodišnje nečinjenje, u storiju uveo razgovor sa svećenikom. Mjesec dana poslije sastanka s majkom žrtve i njenom prijateljicom pričao je s Rajčevcem. “Župnik mi je u razgovoru 15. studenog 2016. dao puno više informacija od majke navodne žrtve. Prema majci, kćerkina je psihička bolest bila posljedica župnikova ponašanja, a prema župniku, majka je od njega tražila pomoć i molila da on kao župnik razgovara s kćerkom kod koje je već bila prisutna bolest koja se dodatno s godinama razvijala. Iz razgovora sam dobio dojam da župnik o svemu otvoreno govori i da mi ništa ne skriva. Ustvari, i sad kad se pogleda taj zapisnik koji sam sastavio s majkom, pa onda sa župnikom, može se vidjeti da mi je on dao puno više informacija o njegovoj komunikaciji s obitelji i s kćerkom pa i neke detalje koji bi potencijalno mogli biti kompromitirajući za njega. No on je sve u svom iskazu stavio u jedan širi kontekst koji je bacao novo svjetlo na informacije dobivene od majke i na cjelokupni razvoj kćerkine bolesti”, rekao je Hranić na konferenciji za medije.
Budući da mu je majka žrtve rekla da je predator redovno dolazio kod nje u kuću i da skoro deset godina nije znala što radi njenoj kćeri, imamo krajnji zaključak: Hranić se priklonio podlim lažima svećenika, umjesto vjerodostojnim, detaljnim i zastrašujućim detaljima koje je dobio od majke njegove žrtve. Nije ništa poduzeo, premda mu je čak i Rajčevac, kako je sam priznao, rekao detalje koji su kompromitirajući po njega. O kojim je točno detaljima riječ, nadbiskup nije spomenuo. Uzmemo li još u obzir činjenice da ga Hranić nije umirovio ni po redovnoj proceduri kad je 2018. navršio 75 godina zato što je “bio tipičan starac” kojem bi se time “srušili svjetovi”, da je na konferenciji imao veće razumijevanje za njegovo dostojanstvo nego za žrtvinu patnju, da je pokušao zastrašiti prijaviteljice prozivajući ih za klevetu Rajčevca osam mjeseci nakon što su ga prijavile, i još niz stvari koje je izustio na konferenciji za štampu, ne čudi ovakvo priopćenje Apostolske nuncijature u Hrvatskoj.
No ni takav stav vatikanskog predstavništva nije i ne smije biti dovoljan. Žele li dokazati da doista napuštaju višedesetljetnu praksu zaštite pedofila u svojim redovima, Vatikan se mora obračunati s Hranićem do kraja. To što je poštivao njihove zakonske procedure dok je činio enormne propuste na štetu žrtava ne smije ostati završni zaključak u cijeloj priči. Vatikanski Dikasterij za biskupe, koji će dati konačnu riječ o Hraniću, ima zakonske alate da ga sankcionira, bez obzira na to što je “formalno poštivao” zakone. Hranićeva odgovornost u cijeloj priči može se utvrđivati temeljem dokumenta koji je papa Franjo objavio u lipnju 2016. godine. U apostolskom pismu “Poput brižne majke”, koje je automatski postalo dio kanonskog zakona, piše da svaki (nad)biskup može biti uklonjen iz svoje službe ako je zbog nemarnosti učinio ili pak nije spriječio čine koji su prouzročili veliku štetu drugima, bilo da je riječ o osobama ili o svekolikoj zajednici. Ta šteta može biti fizička, moralna, duhovna ili materijalna. Papa je u dokumentu objasnio da biskup može biti uklonjen jedino u slučaju teške manjkavosti u marnosti koju od njega zahtijeva njegova pastoralna služba, čak i bez njegove teške moralne krivnje. “Ako je pak riječ o zloporabi maloljetnika ili odraslih ranjivih osoba, dostatno je da ta manjkavost (u marnosti, op. a.) bude važna”, piše u toj odredbi iz 2016.
Članovi obitelji žrtava s kojima smo razgovarali uvjereni su da je Hranić bio nesavjestan, neodgovoran, nemaran i da snosi moralnu krivnju za produženje njihovih patnji. Kažu da je svojim ponašanjem dodatno traumatizirao i njih i njihovu djecu. Smanjio je i broj vjerske zajednice u Sotinu: nekolicina župljana prestala je ići u tamošnju crkvu, neke su se žrtve odselile zato što više nisu mogle gledati svoga zlostavljača. I bez njihovih razgovora s potpisanim novinarom, Hranićev teški krimen postao je jasan kad je pred cijelom hrvatskom javnošću otvorio usta. Ako ga Vatikan ne smijeni, pozivajući se na njegove ispoštovane procedure, to će značiti da se ni milimetra nisu maknuli od dojučerašnjih praksi zaštite pedofila i njihovih zaštitnika.
