Rat je bio projektovan i mediji su samo trebali potvrditi unaprijed iscrtanu sliku o dobrim i lošim momcima. Laž je zamijenila istinu. Ili su jednostavno zaboravili vrijednosti na kojima počiva profesija i prihvatili one koje im je sugerisala aktuelna politika
Direktor Media centra u Sarajevu i dugogodišnji novinar, Boro Kontić, poslednjih je godinu dana skupljao primjere ratno huškačkog novinarstva i tražio tzv. medijske zvijezde rata koje su u vrijeme devedesetih odigrale veoma važnu ulogu u širenju mržnje te rasplamsavanju rata na prostoru bivše SFRJ. Dio njih koji je pristao javno da govori o svom radu u to vrijeme skupio je u film „Godine koje su pojeli lavovi”, premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu, dok je beogradska publika mogla da ga vidi u septembru, a novosadska u decembru 2010. godine.
U filmu Kontić prati karijere nekoliko likova kroz čije sudbine se može vidjeti nemoć struke i društva da se 20 godina kasnije suoče sa propagandistima u svojim redovima, iza kojih su ostale stotine hiljada mrtvih, raseljenih, unesrećenih ljudi. Posebno je poražavajuća činjenica da je dobar dio njih danas na visokim pozicijama, da se neki i dalje bave medijima ali ovaj put kroz nastavne aktivnosti, najvjerovatnije učeći studente kako da budu sluge režima kao što su to bili i oni sami. Jer, budimo realni, šta se drugo može naučiti od, recimo, jednog doktora nauka Smiljka Šagolja.
Medijskom propagandom do danas se na prostoru bivše SFRJ malo ljudi bavilo, a medija još manje. Uloga ratnih huškača i propagandista javno nije dovedena u pitanje do trenutka kada se Tužilaštvo za ratne zločine Srbije nije oglasilo sa najavom da istražuju ulogu novinara u podstrekivanju na ratne zločine. Od te prijave prošlo je dvije godine, ništa značajno se još nije desilo, sem što je vijest odjeknula kao bomba u regionu, ali i u Srbiji u kojoj su predstavnici novinarske struke iz Udruženja novinara Srbije mahom bili protiv. Ubrzo nakon najave Tužilaštva, NUNS je podnio krivičnu prijavu protiv NN lica za istu stvar.
Ako sa pravne strane, sankcija izostane, novinarima ostaje da se sami izbore za dostojanstvo svoje profesije, te za poštovanje etičkih principa. Zato je film „Godine koje su pojeli lavovi” važan jer se u njemu vidi geneza sunovrata jedne profesije, jednog sistema i društva. O tome te stanju u kojem se danas nalaze mediji, baš zahvaljujući neraščišćenim računima, za e-Novine govori Boro Kontić.
* Da li je bilo teško pronaći ratne huškače iz filma i nagovoriti ih na razgovor?
Sve bi išlo glatko do pitanja „Da li biste pred kamerom govorili o vašem ratnom novinarstvu“. Tu se prekidao svaki razgovor. Kao ilustraciju citiraću dio iz dnevnika filma koji sam povremeno vodio kako bih bilježio kad smo, gdje i koga snimali:
„13. 7. 2009. Za Beograd. Preko Kalesije. Trebam sresti F. H. On je 1992. radio u listu „Zmaj od Bosne“ i možda bi htio govoriti o atmosferi koja je tamo vladala. E. I. koji je takodje objavio nekoliko tekstova u Zmaju sugerisao mi je da razgovaram sa njim – bio je dobar sa Vedadom i ostalim iz te tvrde struje. Interesuje me kako su nastajali tekstovi koji su štampani? Da li su pisani u redakciji kao neko kolektivno djelo? Ili drugačije? Čim sam mu rekao razlog posjete samo je okrenuo glavu. Ne, ne i ne. Ne želi govoriti. Na kraju on i nije bio važan član te redakcije. Kad bi govorili drugi možda bi i on ali ovako da bude sam, neće. Kaže onako usput, kad bi ti samo znao koliko je poznatih ljudi pisalo za Zmaj pod psedonimom. Primali honorare ali se nisu potpisivali….“
Ili mjesec kasnije:
„26.08.2009. Napokon, poslije duge potrage uspostavljam vezu sa L. J. U uvodu objašnjavam kako radim dokumentarac o novinarstvu iz 90-tih. Želim rekonstrusati taj ratni period sa osnovnom idejom da ga osmotrim iz sadasnje perspektive. Ko se bili akteri, gdje su oni sada, kako je ondašnja atmosfera diktirala novinarske postupke i kako to oni danas vide? Kaže mi da su o njemu rečene loše stvari i ja pokušavam poentirati da je prava prilika da i on kaže svoju priču. Ukratko mi predočava svoju karijeru. Dugogodišnji urednik kulturne rubrike. Jednu je godinu vodio TV Dnevnik u 19,30. To se prepričavalo, tvrdi. Odijelo, leptir mašna i njegova poznata najava „Dame i gospodo. Dragi prijatelji. Dobro Vam veče“. Taj njegov intimizirajući način komunikacije neki su pokušavali kopirati a neki napadali. A u ratu je samo bio jedan dan na liniji i sad ga napadaju zbog toga. Kako je došlo do ratnog angažmana, pitam? Majka ga je jedan dana nazvala „Srećo, neću ti puno pričati, vidim na televiziji svi su na frontu samo ti ne. Neću ti više ništa pričati“. Snimaš li ti ovo, pita me iznenada? Ne snimam, nazvao sam vas da se dogovorimo za intervju ali uglavnom pamtim šta pričamo – odgovaram. Dodajem, eto upravo bih ovo želio, ovo što ste mi ispričali da kažete u kameru. Vašu stranu. E to ne, rezolutan je. Ne želim, sad sam penzioner i to mi više ne treba. Kažem mu da je šteta što neće da kaže svoju stranu jer njegovi snimci razgovora sa ratnim zarobljenicima postoje i objavljujuju se. Žao mi je, ne i ne“.
* Da li ste stekli utisak da se bar neki od njih kaju zbog onoga što su radili?
Ne, ali nismo ni stizali do te tačke. U pripremi filma pregledao sam ogromnu dokumentaciju i osim jednog primjera u seriji „Antipropaganda“ nisam primijetio da je to pitanje i otškrinuto. No, šta je moj osjećaj? Ovo je jako, jako složena priča. Ne srećete vi monstrume. Vaši su sagovornici obični ljudi. Koje ste gledali u svojoj redakciji. Ovo je put u središte naše tamne strane. Moje je iskustvo da je još uvijek rano za iskrene ispovjesti. Svi su još usidreni u nacionalne luke a iz tog ugla ratno izvještavanje ne izgleda sporno. Gledano iz današnje perspektive možda će se sve dovršiti kao i u ovdašnjoj politici. Da se predsjednici svih novinarskih organizacija izvinu „zbog medijskih zločina počinjenih u ime naše organizacije“. S tim što će u BiH to uraditi šest ljudi. Toliko je naime, do sinoć bilo novinarskih udruženja.
* Verujete li da će neki od ratnih huškača biti procesuirani?
Mislim da neće. Nije to ni golem problem ako postoji javna rasprava o ovoj temi. Možda je i bolje da se proces dokazivanja umjesto u sudskoj dvorani vodi unutar naše profesije. Odavno je poznato da istorija ne primjećuje vlastite žrtve. Ali mi novinarsku istoriju možemo učiniti boljom ako uvijek potenciramo postojanje njene etičke strane i prihvatimo posljedice vremena kada je taj moralni aspekt zaboravljen i praktično bačen pod noge. A tu je opet novi problem da se, otvarajući etičke probleme, mnogi ne pretvore u predavače te discipline.
* Zašto je važno da novinari otvoreno govore o onima koji su blatili profesiju u ratnim godinama?
Zato što i danas možemo vidjeti posljedice ratnog izvještavanja. Zato što je činjenica da si bez rezerve na „našoj“ strani davala neviđene kredite novinarima rodoljupcima uključujući oprost od pameti. Ne može se zločin okončati sam po sebi a da nismo utvrdili koja je bila naša odgovornost. Govorim o nekadašnjoj spremnosti na optuživanje cijelog naroda što se danas može prepoznati u načinu na koji se tretiraju recimo seksualne manjine. Zatim totalnu relaksiranost prema činjenicama odnosno lakoću zaključivanja, oholost, besćutnost ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi. Sama činjenica da takvi ljudi nikad nisu iskusili profesionalan odgovor unutar vlastitih medija govori da i u današnjim incidentima ima neke logike.
* Koliko je današnje medijsko i društveno okruženje zaslužno za to da se dobar deo ratnih huškača ponosi onim što su radili ili se makar ne stide? Koliko su se stvari u samoj profesiji promenile?
Upravo je okruženje u kojem živimo – uglavnom omeđeno nacionalnim oznakama – gdje važi pravilo ako si bio na našoj strani, ne brini za posljedice. Ali, ako ima utjehe sa ovim filmom uvećana je lista referentnih izdanja o temi govor mržnje i ratnohuškačko novinarstvo u medijima na prostoru bivše Jugoslavije. To je sada mala bilioteka knjiga, dokumenata, filmova ili istraživanja. Podsjećam tu su dokumenti Lazara Lalića i njegove ekipe (Arhitel) kad je u pitanju prostor Srbije. U Crnoj Gori tu je dokumentarna arhiva Koče Pavlovića (Obala produkcija) i zanimljiva knjiga Živka Andrijaševića – Izvještavanje Pobjede iz 1991. U BiH istraživanje i magistarski rad Nidžare Ahmetašević o novinarima propagandistima te knjiga Kemala Kurspahića – Zločin u 19,30. Nakon američkog izvornika (Prime Time Crime) ona je objavljena u Sarajevu, Beogradu i nedavno u Ljubljani (oktobar 2010). Tu su takodje analize, izvještaji Fonda za humanitarno pravo, Helsinških komiteta u cijeloj regiji. O ovome stalno pišete vi u e–novinama, arhiva Feral Tribuna je nezaobilazno štivo zatim radio Slobodna Evropa, Monitor, Slobodna Bosna, Dani. Tu je i prva knjiga o ovoj temi Marka Thompson „Forging war“ (u nas prevedena kao Proizvodnja ili Kovanje rata) pionirski poduhvat da se ratni propagandisti obilježe.
Što će reći da ko god poželi da nešto sazna o ovoj temi ima se na šta osloniti. Ovo moram naglasiti. Ja sam film radio sa producentskom ekipom ljudi koji su u profesiju ušli krajem 1995. ili kasnije. Možda to nekom izgleda neobično ali njima je ova tema važna.
* U filmu je jedan od protagonista djed Crnogorac koji priča o razlozima zbog kojih je krenuo u rat (da zaštiti svoje dijete). Da li je bilo problema oko pristanka za snimanje, kakav je danas stav i njegov i njegovog sina prema onome što se dešavalo?
To je zanimljiva priča. Zanimljiva jer je to jedan od rijetkih primjera gdje direktno govori onaj na koga je ta propaganda računala. Našao sam još jedan TV prilog u kojem je govorila jedna mlada žena koja je zbog televizijskih izvještaja u kojima je saznala o „strašnoj opasnosti po Srbe u Hrvatskoj“ otišla u rat. a kući ostavila muža i djecu. Kad sam je poslije skoro 20 godina od objave tog priloga pronašao odbila je da govori. Jedan od razloga koji mi je navela bilo je postojanje Haškog suda. Ovaj djed koga spominješ je slična storija jer i on je otišao u rat vidjevši na TV kako se „prave ogrlice od dječijih prstića“ da bi zaštitio svog sedmogodišnjeg sina od neprijatelja. Ja sam taj primjer našao u filmu Koče Pavlovića „Rat za mir“ uzgred, jedan od najboljih iz ove postratne serije. I onda sam tražio ovog čovjeka ali mi je rečeno da je umro. Pokušao sam barem pronaći sina i onda sam sreo prijatelja iz Podgorice koji je iz tog kraja. On se odmah dosjetio o kome se radi i tako sam ga konačno našao. Istina je da je bio teško bolestan prije par godina i da su svi očekivali da će umrijeti. I doktori i porodica. No, čudesno se oporavio i kad sam došao kod njega pristao je na razgovor odmah. On je nesumnjivo zanimljiva osoba, neobičan karakter, lucidan i duhovit. Ima onu crnogorsku opuštenu duhovitost pred kojom povremeno zaboravite povod dolaska ili vam se na trenutak učini da nije „pao šećer u vodu“. Ali, da budem iskren nisam siguran da on i danas shvata da postoji bilo kakav problem sa njegovim ili crnogorskim ratnim pohodom na Dubrovnik odnosno uticajem televizije na te događaje. Ja ga nisam ni želio razuvjeriti. Nastojao sam, jer sam imao samo sat vremena za snimanje, da uhvatim kako se sadašnji momenat ogleda u TV snimku iz 1991. Ne volim velike zaključke ali ponekad pomislim da bi režim uz istu propagandu opet regrutovao većinu za slične pohode. U tom smislu je je jedan od odgovora – zašto ovaj film 15 godina kasnije.
* U filmu vidimo da su zapravo ratni huškači danas uspješni ljudi, doktori nauka, profesori, neki su crkvena lica… Nakon svega što ste videli vredi li i dalje boriti se?
Sad je pitanje šta je uspjeh u životu. Dobar san, prijatelji ili građanska titula. Paradoksalno, ali ovdje nema ništa novo. Kada bi smo se upoznali sa pravom pozadinom brojnih uspješnih ili pompeznih javnih biografija vjerujem da bi nam slučajevi iz ovog filma bili bliskiji. Ukratko, svi imamo pravo na novi početak. Kad bi govorili u nekim idealnim kategorijama moguće je da njihove današnje knjige, titule, nagrade, poslovi i funkcije same po sebi nisu sporni. No, ono što je mene provociralo i što sam htio naznačiti unutar filma jeste ogromna praznina i nepostojanje reakcija na njihov novinarski rad tokom rata zatim posljedice tog izvještavanja i sjaj njihovih današnjih postignuća.
* Obzirom da strukovna udruženja i Tužilaštvo imaju poteškoće da definišu sve ono što je rađeno devedesetih, u čemu je bila presudna uloga medija za vreme rata?
Prije nekoliko dana u Novom Sadu na promociji filma kolega Pero Petrović iz Dnevnika ispričao je storiju o vijesti koju je tokom rata emitovala Srna (novinska agencija bosanskih Srba sa Pala) kako je u Sarajevu „ubijen poznati košarkaš Ratko Radovanović i kako su ubice šutirali njegovu odsječenu glavu u vlažnom podrumu“. Onda je njegov kolega iz redakcije imajući neke veze sa porodicom Radovanovića nazvao Nikšić i javila se – da li sestra, da li majka – uglavnom dobro raspoložene. „Kako ste – Dobro – Je li Ratko tu – Jeste – Mogu li ga dobiti – Možeš“. Onda je uslijedio duži razgovor sa R. Radovanovićem i tako da je elementarnom provjerom ustanovljeno da je vijest lažna. Sutradan jedino Dnevnik nije imao tu vijest zbog čega su njih dvojica kažnjeni (nisu vjerovali izvoru sa Pala) a svi ostali su je objavili na naslovnoj strani. Tu nije kraj priče. Petrović je nazvao urednika Srne, pjesnika Todora Dutinu i rekao mu da izbaci tu vijest jer nije tačna. A ovaj mu je valjda rekao „Neka me Ratko nazove i demantuje“. Rat je bio projektovan i mediji su samo trebali potvrditi unaprijed iscrtanu sliku o dobrim i lošim momcima. Laž je zamijenila istinu. Ili su jednostavno zaboravili vrijednosti na kojima počiva profesija i prihvatili one koje im je sugerisala aktuelna politika.
* Nedostaju li bosanskohercegovačkoj medijskoj sceni „Dani”?
Dani još postoje. List sa istim imenom i istim dizajnom štampa se i dalje. Međutim najveći broj ljudi koji su pisali za ovaj list više ne objavljuje tekstove u toj novini. U tom smislu nedostaju puno. Za Dane su u 18 godina postojanja pisali značajni novinari, književnici, javne ličnosti. Oni su reprezentovali onu BiH koja je danas u manjini. Liberalnu, otvorenu, kritičku prema svima, duhovitu i sa prezirom prema nacionalnom kao isključivom kriteriju. Sve je to odjednom gotovo nestalo. Trebaće puno vremena da se to obnovi jer dobra novina je kao i veliki klub. Skup odličnih. A to se ne pravi za kratko vrijeme. Takođe je bio značajan doprinos Senada Pećanina kao motorne snage novine sve ovo vrijeme. S druge strane Dani su držali visok nivo konkurencije ostalim političkim magazinima. Tjerali su ih da budu uvijek bolji. Nekako mi se učinilo da su i prvi brojevi Slobodne Bosne nakon promjene u Danima rađeni sa manje entuzijazma nego uobičajeno. Ne bi valjalo da i ostali počnu ličiti na umornu domaćicu koja je turila viklere na kosu i pošla u lokalni granap.
* Kako tumačite prelazak Dana u ruke Oslobođenja i način na koji se novi vlasnik tom prilikom poneo ističući kako je on kupio brend a ne ljude?
Ne znam previše o pozadini propasti Dana osim onog što je javno objavljeno. Shvatio sam da ključni ljudi u redakciji nisu znali do poslednjeg broja da se novine gase, odnosno, predaju novom vlasniku. Predstavnik novog vlasnika do juče je bila urednica Dana. Ne vjerujem da je Vildana Selimbegović preko noći izgubila osjećaj za specifičnu vrijednost ovog lista. Vidim istovremeno da je većina nekadašnjih novinara otišla. Možda je to jedna od onih situacija gdje su svi u pravu ali se brak raspao.
* Svedoci smo sve češćih pobuna novinara u Hrvatskoj. Da li je moguće očekivati takve reakcije i u BiH i zašto?
Ovdje je to moguće samo u okviru entiteta, odnosno unutar pojedinih strukovnih udruženja a koja su, osim jednog, nacionalno organizovana. Ostale to svakako ne interesuje. Bosansko društvo je duboko podijeljeno tako da i pobune imaju svoje granice. Ali ako pitate za postojanje razloga onda me čudi što nemamo permanentnu revoluciju. Ove je sedmice trajao štrajk glađu zaposlenih u „Tuzlanskom listu“. Već godinama traje agonija unutar javnog RTV servisa. Od 140 radio stanica skoro 50% su javne a trećina TV stanica su takođe javne institucije plaćene parama poreskih obaveznika. Ljudi koji rade u medijima su plaćeni bijedno. Bez međunarodne pomoći teško je bilo kome da preživi. Kao da nije prošlo 15 godina od završetka rata. Izgleda kao da je primirje bilo prekjuče.
* Kakva je medijska situacija u BiH? Poslednjih godinu dana udruženja i OEBS su upozoravali na govor mržnje i na uticaj politike koji je vidljiv u skoro svim štampanim i elektronskim medijima.
Situacija je loša. Postoji kombinacija političkog i ekonomskog pritiska na medije tako da je nezavisnost medija u BiH ozbiljno ugrožena. O tome govori i podatak da neki od glavnih urednika značajnih medija više vremena provode u sudnici nego što se bave svojim medijima. Istovremeno o tome javnost gotovo ništa ne zna jer ne postoji novinarska solidarnost. Ponekad mi se čini da za privatne vlasnike novina to nisu prevashodno novinske institucije već mjesto odakle počinje njihova odbrana od spoljnih napada. Mediji su postali platforma za biznis a ne ključan dio javnog mnijenja.
* Pripremajući film pregledali ste na stotine snimaka iz perioda rata. Dobar dio medijske struke i građana sjeća se najupečatljivijih poput navodnih lavova koji jedu djecu, ubijenih srpskih beba u Vukovaru i sl. Od onoga što ne možemo tako često da vidimo, šta vas je najviše dojmilo?
Mi smo u filmu objavili možda nekoliko procenata od materijala koji smo pregledali i mogli objaviti. Vjerujem da ćemo nekad naći način da sva ta dokumentacija bude dostupna svima. Ima tu svašta i uvijek se začudim kad pomislim da je najveći dio toga objavljen u centralnim informativnim emisijama. Meni je indikativan prilog (koji mi nismo objavili zbog dužine) kada Karadžić, Krajišnik i premijer Kozić tokom rata vode jedno savjetovanje za novinare iz Republike srpske o temi – uloga medija. Ili kada Mladić objašnjava novinaru šta treba a šta ne treba da ga pita.Vidim po reakcijama kad prikazujemo film da sve natjera na smijeh vojni brico koji sređuje brade i kose vojnika u predahu bitke. Naime, u uvodu reporter navodi kako hrvatski mediji oštro komentarišu izgled vojske, duge brade i zapuštene kose vojnika JNA na pohodu za Dubrovnik. I sada on prenosi odgovor ove strane kako se i pored ratnih zadataka nadje vrijeme za dotjerivanje vojnika. A brico koji je bradat i kosat objašnjava kako je alergičan na vodu, pomade i sapune pa mora ovakav pred svijet. Što kažu nema te mašte koja bi ovo izmislila
e-novine.com
