Marko Govorčin – u uhu zvoni mu mostarska kaldrma

Marko Govorčin prepoznat je kao muzički stvaralac i u Mostaru i Evropi. Rodom Mostarac, pjeva Neretvi, svira Hercegovini, komšija Eminin, ljubi Merimu, voli ljude i pomaže najugroženije.

Ustupljena fotografija

Kad si kao Marko Govorčin rođen samo tristotinjak koraka od kuće gdje je živjela Šantićeva Emina, na Carini, Lacina br.12., onda i nije čudo što ti pjesma i muzika postanu opredjeljenje i filozofija življenja. I još kad si u život isplovio oktobarskih dana u čarobnom gradu svjetlosti, neke prošlovjekovne 1960. godine, od oca i majke što vuku mostarske, dalmatinske i sataraš korijene, pa se sa šest godina počneš baviti muzikom, a potom, već od 1977. godine, pjesma, gitara, kantautorsko stvaralaštvo i kompozicija postanu ti ljubav, svakodnevnica i profesionalno zanimanje. Za njega zato svi koji ga bolje poznaju kažu: “Ma, počeo svirati i pjevati prije nego li što je rođen”. Nastavlja u staroj mostarskoj grupi Rondo, sa Željkom Samardžićem, u bašti hotela Mostars preko 1000 mjesta, od maja, sve dok ih ne potjeraju one čudnovate mostarske kiše ili one proklete devedesete ratne godine. Puno se toga promijenilo: one bašte više nema, ali on uvijek nađe vremena i novog prostora da zapjeva tamo odakle su mu korijeni i najljepše mostarske godine. Zašto pjevam?”, pita se i odgovara Govorčin: Pjevam jer mi je do umjetnosti. Pokušavam se svojom muzikom ljudima uvući u srce. Nastojim širiti dobre vibracije, oplemeniti ljude, učiniti ih boljima, tolerantnijima, milostivijima… Nakon svakog nastupa osjetim čistu sreću i znam da je moja muzička i ljudska misija na ovom svijetu uspjela!, ili kako bi rekao Duško Trifunović: Dokle pjevam dotle i postojim”.

Do 1992. godine svirao je s najznačajnijim muzičarima Jugoslavije: Oliverom, Pimpekom, Kemalom, Džinovićem, Draganom Stojnićem i Vajtom. Ističe i pamti prijateljstvo s pjesnikom, muzičarem, doktorom i nebeskim letačem Dženanom Đanijem Salkovićem, rijetkim čovjekom u Markovom, ali i životima mnogih drugih, pa koncerte s Mostar Sevdah Reunion, Dadom Topićem, Mirzinim jatomitd., s velikanima koji su obilježili jedan poseban vakat, u kom je granica bila samo nebo, a Mostar i njegova Druga gimnazija odušak svekolike ljubavi. Stvaralački život Marka Govorčina od početka bezbrižnih 80ih prati Brano Likić, koga je prvi put upoznao za tonskim pultom i na snimanju za grupu Rondo. Do 90ih, kako to obično biva, notni i životni putevi odveli su ih svakog za svojim sudbama i ljubavima, a od 90-ih su obojica otruckali svako u svoju neizvjesnost – nedođiju. A onda, kao dokaz da uvijek preživi poneki akord pravde, ponovo ih je spojio, Mostarac, ljekar i kantautor Adnan Pintul, s izbjegličkom legitimacijom u Hamburgu. S Adnanom je 2014. godine napravio kultni zajednički koncert u Narodnom pozorištu u Mostaru. Poslijedugih izbjegličkih godina s Branom Likićem nastavlja saradnju kao nakon kratkog predaha s prvog snimanja u Skenderiji. Svaki dan i iznova valja se dokazivati, to je vrhunska umjetnost, a upravo ti to radiš”, hrabrio ga je njegov drug, saputnik i sapatnik, više od svega prijatelj Brano Likić, koji je zapisao život u pjesmi Čovjek s juga”, čiji su završni stihovi:

Prolaze gradovi, ljeta su sve kraća,
jug mi sve uzima, i sve iznova vraća.”

Kad mu je Brano u dušu zavirio, Marko je samo dodao:

“U uhu zvoni mi mostarska kaldrma
Zelena Neretva dušu mi razdrma.”

A onda neke nove životne i muzičke note upakovane u mostarski izbjeglički kofer Marko prenosi kroz svoje muzičko stvaralaštvo. Predstavlja ih na koncertima širom Evrope i diljem svijeta. Izbjeglički muzički dnevnici postaju knjige, pečat jednog vremena i opera života. Repertoar su mu pop, rock, latin, jazz, blues, balkanske, romske pjesme i još mnogo toga. Ne čudi onda što preko 3.000 pjesma pjeva na 43 jezika i bilježi 6.500 nastupa. Sve to zabilježio je na 14 CD i LP produkcija s najpoznatijim muzičarima Evrope i svijeta. Od novembra 2015. godine zajedno s Branislavom Veličkovićem vodi Galeriju b 11, u srcu starog grada u Salzburgu. Galeriju smještenu tu odmah pored prestižnog i svjetski priznatog muzičkog Univerziteta Mozarteum, hrama svjetske klasične muzike, a u komšiluku im je vrhunski gudački ansambl Camereta Salzburg. Galerija je veoma brzo postala okupljalište i kulturno mjesto slikarskih i muzičkih dešavanja Mocartovog grada. Marko je od 2017. umjetnički partner i muzički urednik u još jednoj prestižnoj galeriji, u Salzburgu – “Galerie Michel Ferner”.

I dok mu svaki hercegovački kamen odzvanja kao muzički instrument, Marko i ne pomišlja da svodi račune, pa i danas jednako radi, sanja i planira kao što je to radio 80-ih na Musali ili 2000-ih u nekom novom svijetu, gdje ga je život, bez imalo milosti, otkotrljao.

Ljude pamtimo po njihovim djelima, a sem po muzičkom stvaralaštvu Govorčin je prepoznat i po humanitarnom radu te darivanju. Ponosan je kako je svojih 45 koncerataod Londona, Stockholma, Roterdama, Salzburga do Mostaraposvetio djeci bez roditelja i mladim s posebnim potrebama. Zajedno sa nevladinom organizacijom Our Kids brinu i o dječijem domu Egipatsko selo u Mostaru, koji vodi neumorna Davorka Kulaš. A tamo na tim koncertima ljubavi dočekala ga je sva ona rasuta mostarska raja od Kule, Rahe, do Vile i mnogih drugih što ne zaboravljaju i hoće da pomognu.

Sjećanja su neprebol, starijih posebno. Mostar je Markov neprebol i kolijevka. Kolijevka za koju Miljenko Jergović napisa: O kolijevkama nježno misle samo starci, prema svom gradu nježni su samo oni koji su vidjeli njegovu smrt”. Marko se sve više vraća i sjećanjima na svog oca Vjeku, polu Makedonca, polu Dalmatinca, tokara u Sokolu, muzičara velikog srca što je krajem 50-ih zabavljao raju u Mostaru, na ulicama, po mahalama i na Kantarevcu. Zato danas s najviše ljubavi komponuje za svog Starog, za čovjeka iz kog je izlazila sva ovozemaljska dobrota i koji je do kraja života ostao razdragani mostarski dječak. Zovem ga u subotu 13. jula, čelopek i u Mostaru i u Salzburgu, izvinjava se što se odmah nije mogao javiti. Obraćao se linkom svojoj gimnazijskoj generaciji što je u Radobolji slavila 45 godina mature. Najdraži mu u kolijevci, a on? Ostaje mu jedino da svoj neprebol i sjećanja nastavi s gitarom koju ne svira, nego nježno miluje, da piše nove tekstove, komponuje i uživa u vremenu stvaranja. Biće mu mnogo lakše kad su uz njega supruga Merima, rođena Mostarka, dvije prekrasne kćerke Sanja i Vedrana, njih dvije, a tri fakulteta i obavezna široka muzička naobrazba. Divno pjevaju, još bolje sviraju i plešu Sanja u Mančesteru, Vedrana u Beču. Marko Govorčin prepoznat je kao muzički stvaralac i u Mostaru i Evropi. Rodom Mostarac, pjeva Neretvi, svira Hercegovini, komšija Eminin, ljubi Merimu, voli ljude i pomaže najugroženije.

Da bar još jednom mogu sjesti na neke stare basamke mog Mostara, pa mojoj finoj raji bar još jedanput zapjevati – Sinoć kad se vratih iz topla hamama, prođoh pokraj bašče staroga imama Samo još jednom…Uh!”

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Milan Račić za Tačno.net piše o svom ratnom iskustvu. “Sve ovo neljudsko i pogano što se događalo ne svaki dan, već svaki sat, poprave vam...
U najtežim vremenima, kad su mnogi dizali sidro, kad smo bili gotovo pred gašenjem, radili smo bez pare i dinara. Čuvali zajedno s vjernim navijačima...
Pet osoba je zadobilo povrede, dok su tri osobe privedene u policiju nakon nereda koji su se u nedjelju, 20. oktobra, uveče dogodili u centru...
Dejan ili Bukvar Ruištinski, kako ga ovovremenim jezikom društvenih mreža predstavljaju, nije se dao ukalupiti u uobičajene šeme i okvire, nego je još u izbjeglištvu...