Dok sam pisao o Ugledu i časti Emira Kusturice, uopšte mi nije bila namjera dizati naslovljenog iz njegovog fašističkog pepela, kako su mnogi protumačili takav tekst. To je bio tek jedan od načina podrške neustrašivoj ekipi portala E-NOVINE, koji su pali u nemilost vlasti jer pričaju i šire istinu. Kusturica je tu bio samo jedan pijun, potrošna figura, uloga koju je on sam prihvatio tumačiti kad se slizao sa svojim prijateljem Slobodanom Miloševićem, koji danas ima na šta biti ponosan jer ga je slijede i ove aktuelne vlasti zemlje Srbije, ogrezle u kontinuiranoj gramzivosti za materijalnim i teritorijalnim.
Jutros čujem da mediji u Srbiji prenose vijest da su E-NOVINE još jednom na meti bizarnog dušebolnika koji ne može podnijeti istinu o vlastitom besmislu, pa je tako cijela vaseljena saznala kako je Emir Kusturica odušeboljen mojim navođenjem slova i interpunkcijskih znakova koje su E-NOVINE prenijele sa portala PROTEST.ba.
Nakon što se već uneredio tužeći E-NOVINE za jedan od tekstova koje je taj medij PRENIO, a u njemu se navode tvrdnje o Kusturicinoj povezanosti sa nekim likovima sa kojim se baš i nije preporučljivo poznavati javno (proces je još u razvoju), preporođenog Mokrogorca (Užice, Srbija), porijeklom sa Gorice (Sarajevo, Bosna i Hercegovina), dotakao je kontra-napad kakvom se jamačno nije nadao. Nije očekivao Emir Kusturica da će tolika količina normalnih ili barem normalnijih od njega, krenuti u pojašnjavanje neinformisanom dijelu zainteresovane Planete ko je taj i šta je Kusturica Nemanja Emir. Među rečenima se nađoh i ja pa, u naletu emotivne inspiracije, a kad je Sarajevo u pitanju emocija mi nikad ne manjka, te kako je predmetni Kusturica “odavle”, ispostavio sam mu račun za zasluge zarađene tokom najtežih godina Sarajeva koje ja pamtim, a i stariji od mene kažu da ne pamte gore nego je bilo u tim godinama koje danas skraćeno zovemo Opsadom. Emir Kusturica ih ne pamti jer nije bio tu, a tamo gdje je bio nisu stizale informacije sa lica mjesta već su pakovane u za to određenim pak-centirma. Pored te njegove “uloge u Opsadi”, dodatno sam se sablaznio nad nemoralnošću “svjetskog režiserskog imena” koje prosi gdje god bi mogla kanuti koja para, pa se doima zaljubljenim dok sjedi sa onima koji i danas tvrde da u Sarajevu nisu ubijani ljudi nego lutke.
Pomenuo sam tada postojanje nade o barem mogućem postojanju razuma kod Emira Kusturice koji bi mogao eskalirati u eventualnu normalnost, a koja bi kad tad probila njegov fašizmom metastazirani korteks. Ali jutros me još jednom demantovao sam on – Kusturica Emir. Razuvjerio me još jednim potezom koji razumnom čovjeku baš i nije objašnjiv. Opet tuži kurira, a na bojno polje ne smije. Ne znam, možda da se napušim, našmrčem, nabodem pa da se s njim izjednačim kakvom vizijom koja bi objasnila kakav je to crni paralelni svemir u mozgu Emira Kusturice koji se i dalje ima obraza javljati, pa još tužbom nakon što mu je podvučeno:
I jesi. U čemu je problem? Je l’ nešto od navedenog neistina? Jezik, priznajem, jeste malo sloodniji ili lascivniji nego je to uobičajeno ali u svijetu u kojem je “zaklati – nacionalni ponos”, “granatirati grad četiri godine – dika”, a “snajperisanje živih meta – festival na koji se pozivaju pjesnici da opale koji metak”, pitanje onome koji je sve to podržavao: “O kakvom, bolan svom ugledu i časti govoriš, pička li ti materina četnička???“, valjda je sasvim primjerena reakcija. Ali ne, Kusturicino raspadnuto onanisanje se nastavlja. I dalje on, koji je pogazio vlastiti obraz, dijeli lekcije i potražuje novce. Novcem se duša ponovo kupuje? Dajte mu dva kila, ne pitam za cijenu. Možda tada izađe na sunce sve ono što mu se smežuralo u mraku proteklih dvadesetak godina. Pod uslovom, jasno, da već nije terminirano nekom novom gljivom.
Treba li posebno isticati pomakanje smisla kad rečeni Emir ne tuži restoran ni kuhara, nego dostavljača, zbog večere sa više karija nego je očekivao da će mu zamirisati kad je naručivao prije više od petnaest godina. Zašto, na kraju, nije u restoranu večerao pa bi mogao kuhara i lično proburaziti, a restoran izbušiti i zapaliti.
Zašto Emir Kusturica tuži prenosioca vijesti? Za neupućene treba pojasniti kako su E-novine registrovane i djeluju iz Srbije, države javnoprihvaćenog jednoumlja koja ima čak i zakon kojim se onemogućava novinarima da rade bez da im se cenzurišu tekstovi. U 21. vijeku. Tako se u državi roblje drži na lancu, a oni koji bi da lanac prekinu bivaju izloženi svim mogućim kalvarijama, koliko god one besmislene bile. Tu dolazi uloga “velikog režisera” u prvi plan. Poznata uzajamna ljubav sa državom mu omogućava da radi šta hoće, kad hoće i kol’ko hoće, dok god su žrtve oni koji se ne slažu sa državnim jednoumljem i ubiranjem harača. Ako se desi da se malo zakači i ovo režiserče tim bolje, jer tad se svijetu ima ispostaviti “istina” o ugroženosti. A šta i ko je ugrožen? Ugroženim se nastoji predstaviti državni aparat koji sasvim otvoreno laže sve pa i sam sebe. Aparat koji pegla bijele košulje ublehaškog mirotvorstva sa naznakom na “iskreno izvinjenje” i “klanjanjem žrtvama”, a zatim tim košuljama zastire kuću Velikog Ratka, poznatog utemeljitelja Nove Srebreničke topografije. Državni aparat koji, za razliku od normalnih državnih aparata ne ide ili vrlo rijetko ide u posjete prijestonici susjedne zemlje dok je redovan u “svom” dijelu iste te zemlje. Samo se čeka pogodno vrijeme pa da se sve ozvaniči.
Osvajanje je usporeno, ugrožen je osvajač!
Da baš i nisu glupi pretendenti na teritorije koji zaista nikad nisu, niti su sada, a vala nikad i neće biti njihovi, pokazuju mudrim potezom uprezanja Emira Kusturice koji se, sa još prisutnim akcentom sarajevske mahale i svojim poznanstvima diljem svijeta ostvarenim pretežno na račun svog sarajevskog akcenta, ima boriti za nastavak nikad dosanjanog sna o nadmoći. Kusturica, već neko vrijeme i psihički i fizički slomljen vjetrovima slave i nadripatriotizma, njišti na svako povlačenje SANU uzdi i svaki put izlegne još jedno govance, po pravilu smrdljivije od prethodnog.
Ja, Nermin Čengić, potpisujem, podvlačim i pdoebljavam svaku svoju riječ koju sam napisao u tekstu “Ugled i čast Emira Kusturice“, odnosno “Jedna mala sarajevska analiza. Ugled i čast Emira K“. Sve je tačno onako kako jeste u stvarnosti izvan Kusturicinog potamnjelog svemira. Iza svega stojim punim imenom i prezimenom i pozivam Emira Nemanju Kusturicu da se meni lično obrati za sva dalja pojašnjenja i eventualne tuž(iba)be, a Petra Lukovića i E-novine ostavi na miru:
Tuži, jade, mene, Nermina Čengića lično, osobno i personalno? Tuži me i spremi dokaze da nisam upravu za bilo koji od navoda. Kolika “košarica sa jajima” ti treba za to? Frka je malo znam, valja se, nakon svih bljuvotina o Sarajevu pojavit na ovim ulicama? Smiješ li prošetat’ do Baščaršije ili bar do Gorice? Mogu ja skoknut do “tvoje” Gorice, nije problem, to mi je deset minuta sad da krenem. Hajmo, jade, jednu na male, da ti koju kroz noge probacim. I da ne zaboravim: Pička li ti materina četnička!!!
