Otišao sam na pretraživač Google
Trebala mi je pomoć onoga koji “sve vidi, sve čuje i sve zna”
Ukucao sam aristokratskom dostojanstvenošću (zaslužuje je moj voljeni grad) taj pojam
inducirane mržnje i nepovjerenja.
Nadao sam se da u binarnoj civilizaciji laž može nestati
kako nas je već podučio genij semiotike Umberto Eco, kazavši: “matematika je nedjeljiva, nju prati sjaj njezine vlastite jasnoće”
koja će, budući da je istina, oslijepiti laž mrzitelja
Pa će binarni ratnici svjetlosti skriveni u kodovima infosfere
svaki put kada akrepi džahilijeta ukucaju notion “političko Sarajevo“
zaustaviti svemir na jedan čas
sve dok ne prođe sva ta bijesna mržnja u vrhovima prstiju odnjegovanih sarajevofoba.
Avaj, bilo je suprotno:
Slapovi rezultata zaigrali su pred mojim tužnim očima
Bilo je potrebno manje od nano sekunde da deset miliona i osamsto hiljada natuknica
(u kojima se degradira jedan grad, mitski grad na Brdu, spušten u Kotlinu koja je Brdo svih svetih knjiga, u raskoši nepatvorene mržnje od južne longitude do krajiških polja smrti, od Mostara do Banjaluke, od Zagreba do Beograda, sa posebnim žarom kod onih koje je Grad pomazao mondijalističkom prepoznatljivošću),
zaspu ekran mog kompjutora fluksevima iracionalne mržnje i nepovjerenja
sa svetim ciljem nacionalističkih zombija:
za sva vremena srušiti mostove koji vode ka Sarajevu.
***
On ne može biti naš Pijemont
pa šta oni misle, da glavni grad zemlje zbilja bude kotlina muslimanskog nakota
Znaju li Ti tamo u Sarajevu da je političko Sarajevo sintagma koju smo izmislili kako bi je naknadno napunili mrziteljskim sadržajem, baš kao što je sukob civilizacija prazan pojam dok ga mi, globalni hantingtonoidi, evropski orbanoidi, regionalni dodikoidi i tuđmanoidi ne napunimo blasfemičnim negacijama “pobratimstva lica u svemiru”.
To radimo kontinuirano, to je naša permanentna konzervativna revolucija, mi slijedimo velikane Antisarajevskog Narativa sve dok ne ubijemo Sarajevo kao ideju glavnog grada.
***
Najteže nam je obične ljude koji dođu u preziruću kotlinu uvjeriti
da nije istina ono što vide (pa gledaj i u Sarajevu žive ljudi, imaju ruke, noge i oči, doduše vidjeli smo puno ljudi bez dijelova tijela, niko nam u školama i političkim kursevima za mladež nije rekao čega je to posljedica) nego da je istina ono što pišemo i govorimo kroz zmijske portale i za skupštinskim govornicama.
A najgori su nam ovi s-h građani što pitaju – pa zar niste Vi, naši izabrani predstavnici, političko Sarajevo sa svojim apanažama, kabinetima, savjetnicima, limuzinama zatamnjenih stakala kojima svakog četvrtka bježite iz Grada u strahu da ga ne zavolite…
Koliko gnojavih tekstova, koliko mržnje u pojmu političko Sarajevo
zasnovane na uvjerenju da je nečiji islamofobični vrijednosni sud o Sarajevu (koji više govori o subjektu vrijednosnog suda nego o Gradu) gola činjenica.
Pozivam za svjedoke sve koji mi mogu kazati – ima li još gradova u našem svijetu gdje se svaka pojedinačna netrpeljivost, nesimpatija ili mržnja spram nekog čovjeka u hipu pretvara u znamenitu, nepostojeću mržnju cijelog grada spram tog nekog čovjeka?
Tražio sam dokaze da je isti odnos prema Zagrebu i Beogradu, kao i prema Sarajevu, onih naših pesnika koji doživješe napade beogradskih i zagrebačkih pojedinaca
Tražio sam dokaze ali ih nisam našao.
U Zagrebu i Beogradu uvijek mrzi ta i ta konkretna osoba
u Sarajevu kada jedan mrzi, jedan postaje cijeli grad.
Zašto je to tako, recite sinje kukavice?
Oglasite se recimo Vi koji ste živjeli u centru centra Sarajeva, primjera oglednog radi, tik pored Katedrale, bili ste u gradu još neko vrijeme dok su vojnici Apokalipse ubijali građane Sarajeva snajperom, granatama, modifikovanim i nemodifikovanim bombama,
postojala je realna mogućnost da budete ranjeni ili ubijeni, jer nije moguće raspoznati ko je Vladimir a ko Muhamed na Ferhadiji tog ratnog ljeta, ali bez obzira na moguću sopstvenu smrt, nacionalistički pisci traže opravdanje za zločin
Političko Sarajevo figura je opravdavanja počinjenog zločina nad Gradom:
Na koje političko Sarajevo misli član državnog predsjedništva dok sjedeći u političkim institucijama Bosne i Hercegovine u Sarajevu, k’o navijen, na dnevnoj bazi, otkucava svoj politički kredo: nećemo dozvoliti da političko Sarajevo i tako dalje i tako dalje i tako sebično i anahrono?
Ne znam na koje Sarajevo misli gigant antibosanske srpske politike u Bosni, bilo bi mu bolje da manje sluša nacionalističke akademske kartele i da zaziva pojavu srpskih akademika koji znaju da je svaka antibosanska politika u biti antisrpska, ali hajde majčin sine prodaj ovu geopolitičku ideju jednom tipu društvene svijesti koji je obilježio teren svog poraza kao teren pobjede, oduzimajući svim građanima BiH (onima koje predstavlja i onima koje ne predstavlja) pravo na pola zemlje.
Ne znam na koje političko Sarajevo misle svi Ti utkani u milione mrzilačkih tekstova o Gradu čija svjetlost sjaji u pjesmama najvećih svjetskih pjesnika
Ne znam zašto se još nisu umorili, valjda su uvjereni da će ONO što ONI imenuju političkim Sarajevom prije napraviti Zapadnu obalu nego zbiljski glavni grad od “mjesta Muhamedove i Hristove bliskosti”, računaju na to, računaju na podršku evropskog desnila, nema šanse, ja vam proročki kažem nema šanse, gradite ljubav za Sarajevo a ne strah od Sarajeva, on svoje dobre dionice ne može potrošiti ni uz milione pojmova mržnje, čak ni onda kada je u samom gradu na vlasti najgora od svih.
Čemu sve to, svih ovih godina? Odlučio sam da se prestanem praviti organizirano naivan i jasno saopćim: Razlog svemu tome, svoj toj proizvodnji krivde za jedan grad više je nego jednostavan: upiranje prstom u osobu a ne u Grad ruši sve njihove političke, kulturne i simboličke koncepte, pojeftinjuje intelektualizam antisarajevske retoričke gozbe, skriven u eufemizam brige za probuđene nacije kojima Sarajevo ne dozvoljava emancipaciju. Mogao bih mirne duše reći da je prije obrnuto ali neću, nego ću objektivizirati ključni motiv ove pesme u prozi.
Objektivizirat ću debatu o političkom Sarajevu, jer ovo redanje riječi neko može potpuno opravdano smatrati nedopustivom subjektivizacijom. Šta ću uraditi, kako ću objektivizirati pesmu?
***
Kao što je Prever otišao na pijacu roblja i baš na toj pijaci neslobode nije našao svoju ljubav, ja sam ponovo otišao na stranice onoga “koji sve vidi, sve čuje i sve zna” i prvo sam ukucao pojam politički Beograd.
Tako mi neznanog junaka na Avali, ničega što bih mogao kontekstualizirati i komparirati s političkim Sarajevom nema.
Od dvadeset dva miliona i devetsto hiljada rezultata (!) nijedan se ne odnosi na politički Beograd u smislu političkog Sarajeva. Nema sintagme, taj pojam drukanja uopće ne postoji, nema u srpskom jeziku političkog Beograda shvaćenog kao mrziteljski pojam nekog subjekta.
A onda sam ukucao pojam politički Zagreb i – ko želi biti milijunaš? – Četrdeset osam miliona i osamsto hiljada rezultata (!) ali nigdje ničega o političkom Zagrebu što bi bar podsjećalo u naznakama na figuru političko Sarajevo. Da nije rezultata koji se odnosi na moj tekst (Politički Zagreb i političko Sarajevo: Šta da se radi? ) Zagreb atribuiran namjernim pridjevom politički ne bi postojao kao pojam u svijetu interneta.
Šta nam to kazuje, odakle takva apsolutna diskrepanca u proizvođenju pojmovne arhitekture? Bit će da je u pitanju velika zavjera protiv Sarajeva.
Ali ne iz Semovog i Ickeovog registra.
Organizirana, precizna političko-medijska zavjera. Godinama, mjesecima, danima…
Znalačko proizvođenje diskursa.
Ko nameće diskurs proizvodi stvarnost.
Jeste li primijetili kako se odomaćio pojam političko Sarajevo?
I ne znači ništa lijepo.
Stvarnost grada iz kojega je isisana supstanca metropole
Kamo dalje, rođače?
