Nerzuk Ćurak: U Drugom svjetskom ratu izvršen je genocid nad Srbima

Intervju sa Tamarom Nikčević: Čekam vlast u Srbiji koja će četnike ponovno staviti izvan zakona

Prije ravno trideset godina, 5. februara 1994, Vojska Republike Srpske ispalila je granate na sarajevsku pijacu Markale. Bilans zločina: 68 mrtvih i 144 ranjenih. Godinu kasnije, 28. avgusta 1995., u novom napadu na sarajevsku tržnicu, srpske snage usmrtile su 37 ljudi, a ranile njih 90. Nakon drugog masakra, NATO je krenuo u akciju bombardovanja srpskih položaja, što je dovelo do Dejtonskog mirovnog sporazuma i kraja rata u Bosni i Hercegovini.

Poratni period obilježila je javna debata o tome sa koje su zapravo strane na Markale ispaljene smrtonosne granate: sa položaja Armije Republike BiH ili sa okolnih brda, sa kojih je, gotovo četiri godine, Vojska Republike Srpske Sarajevo i njene građane držala pod opsadom. Slična pitanja postavljana su i nakon pokolja širom nekadašnje SFRJ – od Vukovara i Dubrovnika do Mostara, Prijedora i Račka. U srpskim interpretacijama, Hrvati, Bošnjaci i kosovski Albanci namjerno su ubijali i granatirali svoje sunarodnike kako bi međunarodnoj javnosti srpske političke i vojne lidere predstavili kao ubice i zločince. Uprkos izvedenim dokazima i brojnim presudama Tribunala za ratne zločine u Hagu, dominantna većina srpskog društva, sluđenog višedecenijskom propagandom kontrolisanih medija i pratećih „dobrovoljnih davalaca tuđe krvi“, i danas vjeruje da je riječ o svjetskoj zavjeri protiv srpskog naroda. Jedan od tipičnih primjera negiranja i relativizacije zločina je i masakr na sarajevskoj pijaci Markale.

„Kultura poricanja dominantno obilježava srpski režim“, kaže u intervjuu za Autonomiju redovni profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Nerzuk Ćurak. „Nažalost, pokazalo se da je dugotrajnom negacijom zločina ovdje moguće proizvesti alternativnu istoriju, u koju su povjerovali milioni građana. Iako cijeli svijet zna što se desilo, iako brojne analize i interpretacije jasno ukazuju ko je ispalio granate na sarajevske Markale, bilo je važno pronaći nitkova koji će kazati da se to nije dogodilo i da odgovornost za taj zločin ne snosi srpska nacionalistička, militaristička i agresivna ideologija. Očekivano, to poricanje velika je prepreka za uspostavljanje povjerenja i pomirenja na prostoru nekadašnje SFRJ. Jer, kako će regija živjeti u miru sa režimom koji, koristeći političke, kulturne i intelektualne poluge, svoje građane uvjerava da se nije desilo ono što cijeli svijet zna da se desilo? Kako promijeniti obrazovnu paradigmu u entitetu RS i u Srbiji? Odgovori na ta pitanja izostaju, i to pod egidom ‘sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš’“.

Kada već pominjete režim – jedninu, možete li se sjetiti koja je to vlast u Srbiji nakon 5. oktobra 2000. nedvosmisleno priznala zločine što ih je, u ime srpskog naroda, počinio režim Slobodana Miloševića?

Sve vlasti u Srbiji nakon 2000. godine insistirale su na kulturi poricanja. Tužno je da na političkoj sceni Srbije danas nemate relevantnu političku snagu koja o BiH, o ratu protiv BiH misli bitno drugačije od onoga što o tome misli Aleksandar Vučić. Izuzev vanparlamentarne koalicije „Srbija na Zapadu“, među srpskim opozicionim strankama nećete naći političara koji će reći – Bosna i Hercegovina je nezavisna i suverena država, prema kojoj Srbija nema nikakve aspiracije; RS je pokrajina unutar BiH, koja mora da se okrene Sarajevu kao svom glavnom gradu i da sa ostalim građanima Bosne i Hercegovine gradi svoju zemlju. Umjesto toga, građani se svakodnevno truju pričama o secesiji entiteta RS, koji znači banditizam i hajdučiju. Naša je obaveza da pokušamo eliminirati nacionalističke, regresivne narative koje proizvode Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, a u kojima dominiraju laž i negiranje istorijske istine. Bojim se da su i neki irelevantni politički faktori u međunarodnoj zajednici počeli da uvažavaju taj lažni narativ. Upravo zato nam je svima neophodna promjena paradigme.

Što bi ona podrazumijevala?

Prelazak u ofanzivu, kojom bi se retorika laži konačno suspendirala odgovornom, snažnom istinom, na temelju koje bismo gradili međusobno povjerenje na kulturi sjećanja i istine, a ne na kulturi poricanja.

Nije samo BiH žrtva prekrajanja istorije devedesetih i relativizovanja zločina. Slično je sa masakrom albanskih civila 1999. na Kosovu, masovnim grobnicama u Batajnici…; sudeći po presudi Apelacionog suda u Beogradu, Slavka Ćuruviju je ubio – niko; još nije saopšteno ko tačno stoji iza likvidacije srpskih dječaka u kafiću Panda u Peći… Što sprječava BiH, Kosovo i ostale zemlje bivše Jugoslavije da krenu u ofanzivu o kojoj govorite?

Peta kolona u svakoj od tih zemalja, kvislinška struktura unutar naših društava. Da, uvjeti u kojima živimo realno su veoma teški, ali to ne opravdava činjenicu da nema kreativne geste neophodne za ozbiljnije djelovanje spram režima u Srbiji. Govorim o gestama koje bi režim Aleksandra Vučića konačno definirale kao uzroka i generatora svih ključnih problema u našoj regiji. Iako se kontekst  značajno mijenja, očekivao sam da, kao tri manje države, BiH, Kosovo i Crna Gora i formalno konstituiraju zajednički odgovor Beogradu, da ga obznane, možda i potpišu neki sporazum. Bila bi to ozbiljna snaga, koja bi na značajan način mogla uvjeriti i amatere, naročito ove u EU, da je svako ignoriranje i povlađivanje nacionalističkoj oholosti režima Aleksandra Vučiča veoma opasno po region. Naročito u ovom razdoblju naše povijesti.

Markale, Sarajevo (foto: Wikimedia) Vuk Drašković je svojevremeno predlagao da se otvore mediji, da se otvori debata kako bi se građanima objasnilo kakve je zločine na prostoru SFRJ počinio režim Slobodana Miloševića. Nakon 5. oktobra, Vlada Zorana Đinđića umalo je pala zbog odluke da se na RTS-u, u udarnom terminu, pusti film o srebreničkom genocidu.  Vjerujete li da ljudi zaista ne znaju što se dogodilo u Srebrenici, Sarajevu, na Kosovu?

U svojoj knjizi „Dužnost da se odgovori – masovni zločini, poricanje i kolektivna odgovornost“, jedan od vodećih srpskih intelektualaca Nenad Dimitrijević daje političko-filozofsku analizu tog vremena zla, uvodeći pojam kolektivna odgovornost. Čak sam i ja – parafraziram Nenada Dimitrijevića – koji ni u čemu nisam učestvovao i koji sam dao sve od sebe kako bih dokazao da je Srbija zaista počinila ove zločine, odgovoran za ono što je učinjeno u moje ime. Zamislite tu moralnu uspravnost!

Sa druge strane, ako pogledate dominantnu intelektualnu, političku, vojnu i kulturnu elitu Srbije, pomislićete da je na nekom tajnom sijelu donesena strateška odluka: poričući vlastitu odgovornost za zločine, masovna ubistva, ratne zločine i zločine genocida, proizvodimo istorijsku laž; relativiziramo prošlost i sve zaboravljamo. To je njihov trijumf.

 Trijumf?!

 To je duboko bolesna ideja! Oni koji insistiraju na istini, na odgovornosti za zločine, oni su problem; istovremeno, ubice koje se javno čude i pitaju – ko nas, bre, zavadi?! – oni koji su projektovali zločine, učestvovali u njima, sada pokušavaju sebe da predstave kao borce za mir i pomirenje. Nekadašnja ambasadorica SAD u UN Samanta Pauer u svojoj knjizi o genocidu u BiH i u Ruandi – za koju je, inače, dobila Pulicerovu nagradu – kaže da je navedena pozicija ludilo. Da, ludilo! Organizirano ludilo režima uvjerenog da relativiziranje zločina i zaborav na duže staze daju dobar rezultat.

Kako se tome suprotstaviti? Nažalost, imam dojam da su i u Srbiji utihnule važne tačke otpora reviziji prošlosti. Riječ je o jakim ženama Srbije, o ponekom muškarcu, koji su se suprotstavljali agresivnom nacionalizmu, afirmisali i branili BiH, Kosovo i Crnu Goru od srpskog nacionalističkog režima. Danas kao da su se umorili, kao da nemaju snagu koju su imali. Zato je važno pozvati i međunarodne aktere da učine sve kako bi u javni prostor Srbije, u obrazovanje, u medije ponovno ušli sadržaji nalik filmu o Srebrenici koji ste spomenuli. Jer, pogledajte, recimo, Biljanu Plavšić! Ne zanima me to šta ona danas govori.

 Zanima Vas ono što je rekla u Hagu?

 Naravno. Tokom suđenja za ratne zločine pred Tribunalom u Hagu, Biljana Plavšić je priznala da je, kao dio ratnog paljanskog režima, bila jedan od ključnih arhitekata zločina u BiH. U međuvremenu, njeno priznanje je potisnuto u lagume, u tamu, i građani Srbije i entiteta RS danas o tome gotovo da ništa ne znaju. Zamislite da je u udžbenicima u Srbiji i u entitetu RS na prvoj strani ispisano njeno svjedočanstvo, pa da se nastavnici i djeca pitaju – čekajte, šta je ovo!? Zamislite da tu nađete zapis o gesti tadašnjeg predsjednik entiteta RS Dragana Čavića, koji je, ne koristeći samo tu riječ, de facto priznao genocid u Srebrenici! Ko se danas toga sjeća?! Kao da je donešena odluka da se to sjećanje mora potisnuti u duboku tamu. Nove generacije o tome zaista ne znaju ništa. Ako se u javni prostor ne vrate ta svjedočanstva, ta priznanja, ako ostanemo na relativiziranju i poricanju onoga što se dogodilo devedesetih, bojim se da bismo se uskoro ponovno mogli probuditi u novoj napetosti, u novom konfliktu. Put ka pomirenju nije zaborav zločina, konstruiranje izmišljenog sjećanja, nego istina i suočavanje.

Nekadašnjeg načelnika Resora javne bezbjednosti MUP Srbije Vlastimira Đorđevića Tribunal u Hagu je 2011. osudio na 27 godina zatvora zbog protjerivanja stotina hiljada kosovskih Albanaca, ubistva i premještanja tijela najmanje 724 albanskih civila u masovne grobnice u Batajnici, Petrovom Selu i jezeru Perućac. Đorđević je priznao zločin. Kako je moguće da je Dragan Čavić 2004. priznao genocid u Srebrenici, a da 2024. Milorad Dodik to negira? Što se dogodilo?

Dogodila se regresija, opasna regresija. Geopolitička transformacija značajno je utjecala na to da nitkovi u BiH preuzmu primat i da počnu da konstruiraju potpuno drugačiji narativ. Mogu samo zamisliti kako „umne glave“, pune mržnje i neodgovornosti, ubjeđuju Milorada Dodika da krene drugim putem: naša majka Rusija se vraća na svjetsku scenu, imamo šansu da konačno riješimo našu nacionalnu stvar… Po retorici, to podsjeća na znamenitu izjavu Biljane Plavšić o spremnosti da žrtvuje nekoliko miliona Srba da bi Srbi dobili nacionalnu državu. Kakva grozota!

Regresija o kojoj govorim je organizirana; zahvatila je obrazovanje, medije, politiku…

U opozicionom bloku entiteta RS, u kojemu ima i veoma relevantnih i pristojnih ljudi, nećete naći ozbiljnu bosanskohercegovačku opciju. Ali hoćete ideju secesije, iako znamo da je riječ o zločinu koji bi morao biti kažnjen. To je ta promjena narativa, nepoštovanje međunarodnih pravnih i političkih propisa. Tome na ruku ide i pomenuta geopolitička trasformacija, koja se nije kretala u pozitivnom smjeru. Danas svjedočimo snažnom zamahu crne evropske desnice, na koju su se oslonili naši nacionalisti, nadajući se novoj Europi, onoj nalik Njemačkoj tridesetih godina 20. stoljeća. Pored toga, čekaju novu Trampovu pobjedu i uvjete koji bi doveli do trijumfa njihove ideje. Nadam se da se to neće desiti.

„Potrebna je radikalna osuda genocida i ratnih zločina“ (foto: N1)

 Koja „sila“ bi to mogla da sprijači? Čemu se nadate?

Nadam se da su demokratske snage dovoljno jake da ih zaustave. Kada zlo ispliva na površinu, jačaju i poluge otpora. Doduše, činjenica je da jača osovina zla, kako u svijetu, tako i u regiji. Naša je dužnost učiniti sve kako bismo stali na put daljoj fašizaciji naših društava. Ona se ne smije normalizirati. Pa, ne možete konstantno i kontinuirano dehumanizirati jednu zajednicu kao što Dodik dehumanizira Bošnjake. To je odvratno i zahtijeva odgovor i EU, i SAD, i Srbije.

O čemu tačno govorite?

 O tome da Dodik, jašući na talasu islamofobije, nikada ne pominje Bošnjake; uvijek govori o – muslimanima. Na taj način svjesno i namjerno negira nacionalnu samobitnost Bošnjaka. Zamislite kada bi stranke iz Sarajeva, umjesto o Srbima, svakoga dana počele govoriti o „pravoslavcima“ u BiH, o „pravoslavcima“ u institucijama BiH, o „pravoslavcima“ u entitetu RS… Pogledajte kako to reducirajuće, ružno i groteskno zvuči! Da ne govorim o lošoj namjeri. Tome se nasilju niko ne suprostavlja. Režimi Milorada Dodika i Aleksandra Vučića artikulirali su nasilje kroz retoriku. A nasilje je, to znamo, važan instrument srpskoga nacionalizma. Normalizacija nasilja kroz retoriku mora biti zaustavljena.

U nastojanju da opravdaju vlastitu nečasnu ulogu u proizvodnji agresije, autoritarni režimi poput Vučićevog najčešće insistiraju na tezi da su „velike sile“ odgovorne za sve, da su one zavadile države regije; da nije bilo velikih sila, ne bi bilo ni ratova devedesetih. Ovakvim relativiziranjem žele se amnestirati režimi najodgovorniji za zlo. Genocid u BiH napravila je Vojska RS. U mom Prijedoru, gdje genocid samo pravno nije imenovan, zločine su napravile falange iste vojske. Ali, dokle ćemo ići u istoriju? Do paramecijuma i ameba? Stvari konačno moramo nazvati pravim imenom!

Evo, nazovite ih!

Odgovoran čovjek mora kazati da je u Drugom svjetskom ratu u nekim našim krajevima izvršen genocid nad Srbima. To što se u to vrijeme nije znalo za pojam genocida uopće nije nikakav argument da samim sadržajem zločina taj zločin nazovete pravim imenom. Srbima se to dogodilo i na mojoj Kozari. Takođe, u Drugom svjetskom ratu četnici su napravili zločine nad tadašnjim muslimanima. Ipak, politički režim u Srbiji je četnički kolaboracionistički i kvislinški pokret priznao kao oslobodilački, što je najveća zločinačka legitimacija. To čovjeku u mozak ne ide! Čekam vlast u Srbiji koja će četnike ponovno staviti izvan zakona.

Uzmete li u obzir užasne zločine počinjene nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata, vidjećete da upravo srpski nacionalisti, negiranjem genocida nad Bošnjacima, poništavaju žrtve vlastitog naroda. Jer, ne možete praviti selekciju genocida! Genocid je genocid, gdje god da se desio. Priznati genocid u Srebrenici, a negirati onaj koji je Turska izvršila nad Jermenima, selekcija je kojoj nema mjesta. Najzad, uzalud negirate zločin o kojem postoji obilje dokaza.

 Genocid je i ustaški zločin nad Srbima, Jevrejima i Romima u Jasenovcu. Međutim, zar devedesetih godina 20. vijeka srpskim nacionalistima i državnoj Crkvi Srbije genocid nad Srbima u Jasenovcu nije poslužio kao opravdanje budućih zločina i razvaljivanju Jugoslavije?

Vjerojatno je jedna od najvećih trauma ratova devedesetih spoznaja da, pored divnih svećenika koji su dali značajan doprinos milosrđu i obnovi povjerenja, koji su pomagali ljudima, imate i one koji su javno blagosiljali zločine. Kada vojnik vidi da njegov duhovni autoritet blagosilja njegove zločine, pomisliće da je smrt koju proizvodi dozvoljena, da je ubijanje drugoga dopušteno, da je opsada Sarajeva poželjna. Jer njegov je svećenik ili patrijarh rekao da je dozvoljeno ubiti. Te se nasilne kulture moramo odreći; moramo izgraditi novu kulturu mira, u kojoj će to radikalno zlo biti s građenjem odbačeno, s građenjem definirano. Znate, prije nekoliko godina sam posjetio Sajam knjiga u Beogradu… Uplašio sam se.

 Zašto?

Bila je to svetkovina najgoreg svetosavskog nacionalizma! Vojislav Šešelj je imao veći izložbeni prostor nego, recimo, Akademska knjiga, kao svijetla oaza na tom Sajmu… Srpsko se društvo mora suočiti sa činjenicom da je trijumfirala dominantna elita. Ona „nepoželjna“, koja se zalagala za Europu, ona građanska, postojana elita je izgubila.

Osamdesetih godina prošloga stoljeća u beogradskom su NIN-u objavljena pisma slovenačkog dramaturga, esejiste i kritičara Tarasa Kermaunera, u kojima je svoje srpske prijatelje, intelektualce proročanski upozoravao na to da će ruralna, nacionalistička elita, predvođena Dobricom Ćosićem, Srbiju odvesti u mrak. A koju godinu ranije, početkom osamdesetih, prije Osme sednice CK SK Srbije, Beograd je bio oaza slobode. Štampale su se sjajne knjige, novine; mogli ste govoriti i pisati slobodno. Nažalost, malo ko je primijetio da je iza te slobode tutnjao srpski nacionalizam… Ne znam, Srbija je zanimljiva iz ugla različitih nauka, znate… To je država u kojoj milijuni ljudi glasaju za Aleksandra Vučića; za čovjeka koji, poput kakvog vladara opće svjetske misli, sa štapom u ruci svojim podanicima objašnjava kako ih samo on čuva od svih zala. Neshvatljivo je, sa druge strane, to što, izuzev „Srbije na Zapadu“, ne postoji opozicija spremna da pred građane izađe sa programom koji bi bio nalik onome što govore Sonja Biserko i Staša Zajović ili što su govorili Srđa Popović i Nebojša Popov. Ta je činjenica strašna poruka ostatku regije.

Ima li i Zapad odgovornost za haos u regionu? Prošle nedjelje je ambasadorka Švedske u BiH napravila skandal: odlučila je da posjeti Memorijalni centar Srebrenica, a da nakon toga ode kod načelnika te opštine, koji je negira srebrenički genocida. Kakva je to poruka?

 Javni narativ mora se zasnivati na radikalnoj osudi genocida i ratnih zločina, što podrazumijeva svijest o tome gdje dolazite, bez da na bilo koji način svojom političkom odlukom dajete prostor za relativizaciju genocida. Danas nisam posjetila načelnika općine Srebrenica, jer moja demokratska vlada ne može prihvatiti da načelnik općine u kojoj je izvršen genocida negira taj zločin. Kada načelnik te općine i vlada entiteta javno priznaju šta se desilo u Srebrenici, onda će i za moju vladu ta posjeta biti prihvatljiva. Eto, tako zamišljam govor ambasadorice, to bi bila mjera. Nažalost, sumnjam da će to dočekati i djeca naše djece.

(Autonomija, naslovna fotografija: N1)

Tekst je napisan uz podršku forumaZFD Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Tamara Nikčević

Tamara Nikčević

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Knjiga "Sjećanje i poricanje: Od ZAVNOBiH-a do naših dana" autora profesora Nerzuka Ćurka, predstavljena je  u Sarajevu. Nastala je kao rezultat kritičke analize trenutne bh....
Jer kažimo konačno istinu. Vukovar – to smo svi mi. Vukovar danas, ono što se dogodilo u Vukovaru, čin je naše mržnje, čin je naše...
Šta ako AfD pobijedi na narednim izborima u Njemačkoj? Šta ako Trump bude novi američki predsjednik? A šta ako Orban proglasi sebe trajnim vrhovnim gospodarom...
U triangularnom savezu poslušnosti duhovne praznine i cinizma stvara se prostor za stvaranje fanatičnog autoritarnog populizma (nacionalizma), što sve otvorenije gura ka stvaranju totalitarnog teokratskog...