Foto: Robert Anic/PIXSELL
Čemu se čudimo? Prije 32 godine nije odigrana utakmica Dinama i Crvene zvezde. Zbog makljaže neiživljenih bilmeza, započete na zagrebačkim ulicama i nastavljene na maksimirskom stadionu. Domaći ‘navijači’, koji se nisu tukli samo s gostujućim ‘navijačima’ nego i s osiguranjem, i danas se slave kao prvi ‘dragovoljci’ rata koji će početi tek godinu kasnije. A najcjenjeniji udarac nogom Zvonimira Bobana do danas ostao je onaj u tijelo milicajca.
Siguran sam da one starije ne treba podsjećati.
No ima mnogo onih koji tome nisu svjedočili.
Ali su bespogovorno ‘kupili’ priču o ‘herojstvu’ navodnih čuvara nacionalnog ponosa.
O huliganima kao prvoborcima Domovinskog rata.
Danas nije obljetnica te čuvene ‘oslobodilačke bitke’.
Ali, nažalost, aktualna dešavanja u Ateni logičan su povod za prisjećanje.
Dodatno ‘pojačan’ čak i ponašanjem hrvatskog državnog vrha.
Koji je baš ‘zapeo’ braniti huligane.
Tražeći od grčkih vlasti da ih što prije vrate u Hrvatsku.
Uplićući se tako u odluke grčkog pravosuđa.
I prešućujući da bi, zbog sudjelovanja u huliganskim neredima u stranoj zemlji ti huligani trebali završiti u hrvatskim zatvorima na najmanje šest mjeseci.
Slijedom Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima.
Ali premijer Plenković i njegovi ministri vanjskih poslova i pravosuđa ne traže brzi povratak hrvatskih huligana u Hrvatskoj da bi ovdje završili u zatvoru.
Jer to se neće dogoditi.
Nogometni huligani neće završiti u hrvatskim zatvorima unatoč zakonu.
Ipak su oni ‘heroji a ne zločinci’.
Ne vjerujete?
Dakle, 13. svibnja 1990. na maksimirskom stadionu utakmica Dinamo – Crvena zvezda nije odigrana zbog “rata” huligana koji sebe nazivaju Bad blue boys i Delije.
A kojima svi tepaju da su navijači.
Iako zbog izgreda, koji su uključivali upad huligana na travnjak, ta utakmica nije niti započeta, CNN ju je uvrstio među pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet.
Što je senzacionalistička procjena bez stvarnog utemeljenja.
No, lako ćemo s pretjerivanjem globalne američke medijske korporacije.
Mnogo je važnije što je u kolektivnoj svijesti hrvatskih nacionalista ta neodigrana utakmica “zabetonirana” kao povijesna prekretnica.
HDZ je ukrao Hrvatsku
Događaj koji je za raspad Jugoslavije, osamostaljenje Hrvatske te pretvaranje iz jedne od republika jugo-federacije u samostalnu državu ispao maltene važniji od neke kasnije presudne oružane bitke.
Ili prethodne političke odluke o osamostaljenju.
Svakog 13. svibnja od tada taj mit se, prigodno i neupitno, medijski podržava.
A što se ustvari dogodilo tog 13. svibnja1990. godine?
Što je prethodilo toj neodigranoj utakmici?
Što se zbilo na stadionu?
I što se to desilo nakon nje da je navodno tako važna za državnost Hrvatske?
Baš zbog toga što nije odigrana.
Utakmica Dinama i Crvene zvezde trebala je biti odigrana nekoliko tjedana nakon održavanja prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj čiji pobjednik je bio HDZ.
Do danas se sačuvao narativ prema kojem su izborni pobjednici bile političke snage koje su se zalagale za neovisnu Hrvatsku.
Što bi logično trebalo značiti da su oni koji su izbore izgubili bili protiv samostalne Hrvatske.
A da je HDZ vlasnik Hrvatske.
Referendum o samostalnosti Republike Hrvatske održan je godinu dana nakon divljanja u Maksimiru.
A i tada je referendumsko pitanje bilo ‘s figom u džepu’.
Ostavljajući mogućnost naknadne konfederacije.
Te iako praktično nije bilo stranke koja je “navijala” za ostanak u SFRJ, uključujući Savez komunista Hrvatske.
Čiji su se predstavnici uostalom, zajedno s onima iz Slovenije, napustili kongres Saveza komunista Jugoslavije da bi potom SKH omogućio prve višestranačke izbore u Hrvatskoj.
Ispada međutim da državnost Republike Hrvatske zapravo nema previše veze s referendumskim rezultatom.
Nego da su za nju zaslužni hrvatski huligani koji su se godinu dana ranije pomlatili sa srpskima.
Ne štedeći ni ‘snage reda’ tada još uvijek zajedničke države.
Jugoslavije.
A da je Zvonimir Boban. tadašnji igrač Dinama, slijedeći tu nakaradnu logiku, napravio herojski potez.
Udario je nogom milicajca Refika Ahmetovića koji je toga dana imao dvostruku nesreću.
Em je bio u smjeni em je poslan na travnjak maksimirskog stadiona da sa svojim kolegama odande potjera raskalašenu rulju koja se mlatila međusobno, ali je nasrtala i na “snage reda”.
Sve je moguće u paralelnoj stvarnosti
Boban je udaranje milicajca nogom opravdavao tvrdnjom da je branio ‘navijača’.
Nikome nije palo na pamet pitati što je taj ‘navijač’ radio na travnjaku.
I svi su se pravili da ‘navijači’ nisu tukli milicajce.
Koji su bezuspješno pokušavali zaustaviti huligane.
I nastavili su se praviti sve do danas.
A fotografija na kojoj Boban zamahuje nogom na milicajca ostala je kao simbol herojske borbe za hrvatsku slobodu.
Moš’ mislit’.
Hajdemo se na trenutak i mi praviti da je zaista makljaža neiživljenih bilmeza, imala neku važnost za državnost Republike Hrvatska.
Započeta na zagrebačkim ulicama i nastavljena na tribinama, preselivši se na kraju i na igralište,
Pa se zapitajmo…
Kakva je to država u kojoj se kao početak borbe za državnost podmeće divljanje huligana koje je onemogućilo nogometnu utakmicu i rezultiralo ozljeđivanjem mnogih ljudi?
Kakva je to država u kojoj mediji na današnji dan već 32 godine hvale (bivšeg) nogometaša ne zbog njegovih igara nego zbog toga što je nogom udario „milicajca“?
Kakva je to država u kojoj se opravdava udaranje nogom čovjeka koji je u situaciju da tuče huligane pendrekom dospio jer se zbog intenziteta huliganskog vandalizma potpuno raspao sustav osiguranja?
Pa se morao braniti da ga huligani ne prebiju.
Kakva je to država u kojoj onaj tko je bio odgovoran da osiguranje funkcionira nikada nije imao nikakve posljedice niti bio prozivan u medijima?
Za razliku od milicajca koji je samo radio što mu je naređeno.
Pritom braneći i vlastiti život.
Milicajac Refik Ahmetović još je i dobro prošao, mi nismo
Štoviše u godinama koje su slijedile čovjek kriv što milicajci nisu mogli spriječiti nered nije odgovarao niti za kriminal pa i ratne zločine sebi podređenih vojnika.
Dok je bio šef vojne policije Hrvatske vojske.
Da bi poslije rata u medijima nastupao kao uvaženi „stručnjak za sigurnost“.
Kakva je to država u kojoj se kao mantra do danas javno ponavlja da je srbijanske huligane na toj utakmici Dinama i Zvezde predvodio Željko Ražnatović Arkan?
Aludirajući da je time sva odgovornost za nerede automatski prebačena na gostujuće huligane.
Unatoč činjenici da su u divljačkom međusobnom mlaćenju i demoliranju sudjelovali i domaći huligani, koji su, uzgred, na tribinama prvi započeli gađati kamenjem i odlomljenim stolicama gostujuće.
Što naravno nikako ne abolira gostujuće divljake.
Ali je zanimljivo što se to konstantno prešućuje.
Odnosno, čak se tvrdi da se dogodilo suprotno.
Kakva je to država koja istog tog Arkana, kada je kasnije uhvaćen s autom punim oružja, odlukom s vrha pušta iz remetinečkog pritvora potajice, na stražnja vrata.
Unatoč saznanjima da je tražen zbog „udbaških“ ubojstava u Njemačkoj.
Da bi on zatim od šefa nogometnih huligana postao šef ubojica koji su ne trepnuvši činili ratne zločine.
Država u kojoj je sve to moguće bolesno je društvo i samo u takvom društvu moguće je da se i danas u masovnoj svijesti Domovinski rat doživljava kao huliganska makljaža s uništavanjem i ubijanjem.
U kojoj su „njihovi“ huligani „bad guys“ iz jednostavnog razloga što su „njihovi“ a naši su „good guys“ iz još jednostavnijeg razloga – jer su naši.
A sve ubijeno, pokradeno, porušeno i popaljeno u tom ratu čiji niti početak niti kraj nikada nisu proglašeni samo je – kolateralna šteta.
Kad bolje razmislim Refik Ahmetović i njegovi radni kolege „milicajci“ koje je zapalo da im smjena 13.5.1990. “pokriva“ nikada započetu nogometnu utakmicu još su dobro i prošli.
Ali mi nismo.
