Foto: Black Box Sounds/ Concern Worldwide
Klimatski poremećaji i ekonomski problemi izazvani zagađenjima prirodnog okoliša dodatno otežavaju ljudima bolju i redovitiju opskrbu pitkom vodom, a te će se smetnje samo usložnjavati nekontroliranim razvojem industrije i društvenih zajednica pod pritiskom potrošačkog mentaliteta koji se nezadrživo širi planetom. Pa, ako već sad više od 10 posto svjetskog stanovništva živi u zemljama visokoga ili kritičnog rizika od nedostatka vode za piće, problem korupcije vladajućih i domaćinskog upravljanja tim resursom od presudnog je značenja za preživljavanje svih živih bića – politički je prioritet par excellence. Iako to u dnevnoj zbilji baš i nije tako. À propos, RH je među nekoliko država u Europi, ali i šire, koje raspolažu velikim, gotovo neograničenim zalihama vode za piće i taj se resurs ni u kojem slučaju ne smije predati u koncesiju strancima ili privatizirati. Voda za piće je nezamjenjiv strateški nacionalni resurs u rangu s hranom i energijom.
Marijan Vogrinec
Što bi kazala slavenska braća s lijeve obale Dunava: „Kasno Marko na Kosovo stiže“, skapajuća bi od žeđi globalna populacija mogla sasvim razložno poručiti glavnom tajniku UN-a Antoniju Guterresu: prekasno je sada lamentirati o krizi/nestašici pitke vode kada je znanost alarmirala svijet da će se „globalna urbana populacija suočena s oskudicom pitke vode potencijalno udvostručiti“,odnosno da će „s 930 milijuna žednih u 2016. godini porasti na 2,4 milijarde u 2050. godini“. Doduše, Guterres je u pravu kad je na završetku neki dan UN-ove konferencije o vodi ustvrdio kako „svjetska zajednica mora poduzeti hitnu akciju u borbi protiv globalne nestašice pitke vode“, ali to tzv. zvono za uzbunu kako su ga, je li, ocijenili neki mediji, niti je dovoljno glasno niti – pravodobno. Vrag je već odavno bio odnio šalu, pa rutinski, jalovi prigodni „apeli“ u povodu Svjetskog dana voda ama baš ništa neće promijeniti budući da glavni krivac za širenje globalne žeđi – toksičan megakorporativni kapitalizam mamonističkih gena, kojemu ni u malom nožnom prstu nije do očuvanja prirode, zdravih ekosustava i bioraznolikosti, a time zaštite pitke vode i za buduće naraštaje – neće stati u zloporabi prirodnih resursa radi sve novih/bogatijih ekstraprofita upravo na produbljivanju nesreće cijelog čovječanstva. Guterres birokratski frazira i ne ufa se savjesno uprijeti prsom u krivce i podcrtati ključne uzroke kritičnog širenja globalne žeđi.
„Sve nade čovječanstva za budućnost na neki način ovise o zacrtavanju novog pravca, utemeljenog na znanosti“, izvijestila je Hina da je glavni tajnik UN-a kazao zadnjeg dana trodnevne konferencije u New Yorku. „One ovise o realizaciji uključivih i akcijski orijentiranih obaveza, koje su države članice i drugi preuzeli na ovoj konferenciji.“ Neki dan su širom svijeta na jedan sat ugašena svjetla na svim atraktivnim destinacijama od povijesnog, političkog, kulturnog i inog značenja ne bi li se i tim činom ponovno upozorila globalna javnost na klimatske promjene što postupno guraju čovječanstvo u propast i na to da je čovjek samomu sebi najveći neprijatelj i da će samomu sebi doći glave nastavi li pohlepno otimati prirodi više no što mu objektivno treba. Istodobno s tim performansima ekološke/zelene svijesti, prigodnim političkim lamentacijama i skupovima na kojima se iznose porazne statistike te katastrofično predviđa skora budućnost Plavog planeta, megakorporativni kapitalizam na raznim, je li, meridijanima i paralelama intenzivira aktivnosti na plantažama palmi uljarica, krči (pra)šume radi novih pašnjaka za stoku i nasada stočne hrane, plantaža kakaovca, pregrađuje velike rijeke radi sve novih i novih hidroelektrana, drastično smanjuje staništa biljaka i životinja širenjem gradova, zatiranjem preostalih oaza svjetske divljine mic po mic zatire mogućnost opstanka homo sapiensa na jedinomu vlastitom staništu u svemirskom beskonačju.
Globalna kriza
Kažu znanstvenici da istječu zadnje sekunde kada se još dade nešto učiniti za spas života na planetu, za koliko-toliko ozdraviti prirodu, ali i pružiti šansu živom svijetu, međutim, tko ih sluša od tih što ne samo da mogu nego su i dužni postupiti u interesu opstanka čovječanstva? Malo pa nitko jer – kaže mudar pûk – burgija vrti gdje para neće. Iskustvo uči da je pred Mamonovim oltarom uvijek puno veća gužva no onomad pred biblijskim Zlatnim teletom, iako se novac ne može ni jesti niti odjenuti. A, ruku na srce, tom se šuškom kao ni suhim zlatom ne može kupiti svaki put i baš sve. Kako je Hina izvijestila s UN-ove trodnevne konferencije, „države članice, nevladine organizacije i poslovni predstavnici dogovorili su na sastanku čiji su domaćini bili Nizozemska i Tadžikistan različite, ali neobavezujuće mjere za borbu protiv svjetske nestašice pitke vode“, pa je i neobaveznost mjera dokaz više da se ništa bitno, na globalnu korist ljudskog roda u samoodrživoj prirodi neće promijeniti u srazu ekološke svijesti i megakorporativne pohlepe za ekstraprofitima na tržištu. Ništa ne znači činjenica da je UN-ova konferencija bila prvi veliki događaj još od 1977. godine koji se usredotočio na politiku pitke vode u svijetu. Istina je da se čovječanstvo već neko vrijeme vrlo ozbiljno suočava s „globalnom krizom pitke vode“ zbog ubrzanog rasta stanovništva, socio-ekonomskog razvoja i promjena u tzv. obrascima potrošnje (na Kugli je već osam milijardâ žednih i gladnih usta, a do 2050. godine će ih biti najmanje dvije milijarde više), jer potrebe rastu i životni vijek se produljuje, ali ne znači da se tomu ne može zadovoljavajuće doskočiti udruženom akcijom, je li, znanosti i ekološke svijesti, objektivno kadrih obuzdati mamonološku pohlepu kakvu globalno omogućuje/potiče politička korupcija.
Nema razloga ne vjerovati UNESCO-ovou izvješću da dvije milijarde ljudi u svijetu nema dovoljno sigurne pitke vode, a čak ih 3,6 milijardi nema pristup sigurnim sanitarnim čvorovima. Također, očekuje se kako će se udvostručiti globalno urbano stanovništvo suočeno s oskudicom pitke vode: s 930 milijuna u 2016. godini na 1,7-2,4 milijarde u 2050. godini, što je izazov nad izazovima u svakom smislu. Pitka voda je već sada, uz hranu i energente, najatraktivnija stavka privatizacije u nizu zemalja, pa nije isključeno da će – štono sutra!? – biti indikativniji uzrok ratova od nalazišta ugljikovodika i poljoprivrednih površina. Bez pitke vode i hrane se ne može preživjeti, a megakorporativni kapitalizam razrađuje sijaset načina za dobro unovčiti upravo temeljne uvjete preživljavanja globalnog žiteljstva, pa… Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres drži ključnim „razviti nove, alternativne prehrambene sustave kako bi se smanjila neodrživa uporaba pitke vode u proizvodnji hrane i poljoprivredi. Globalni pristup vodama bi trebao biti integriran s onima za ekosustave i klimu kako bi se smanjile emisije stakleničkih plinova“, ma što to značilo.
Zagađenje prirode
Po ranijim UN-ovim izvješćima, na Kugli ima i trebalo bi biti ubuduće dovoljno pitke vode za svakoga, pa je prijeka potreba demokratizirati pristupe što ih sada, je li, onemogućuju loše upravljanje i korupcija. UN-ovo izvješće iz 2009. godine sugerira da će potražnja za pitkom vodom u nekim zemljama u razvoju već do 2030. godine nadmašiti ponudu za oko 50 posto, pa nije nevažno pojmiti činjenicu kako ta voda (npr. kao otapalo za niz kemijskih supstanci ili rashlađivanje strojeva, etc.) ima iznimno važnu ulogu u nizu gospodarskih grana, da se cca 70 posto slatke vode koristi u agraru…
„To znači da uspostava otporne infrastrukture, vodovoda i planova za pročišćavanje otpadnih voda osigurava svakoj osobi na svijetu i zaštitu do 2027. godine sustavima ranog upozoravanja od prirodnih katastrofa“, kazao je Guterres. Klimatski poremećaji i ekonomski problemi izazvani zagađenjima prirodnog okoliša dodatno otežavaju ljudima redovitiju i bolju opskrbu pitkom vodom, a te će se smetnje samo usložnjavati nekontroliranim razvojem industrije i društvenih zajednica pod pritiskom potrošačkog mentaliteta, koji se nezadrživo širi planetom. Pa, ako već sad više od 10 posto svjetskog stanovništva živi u zemljama visokoga ili kritičnog rizika od nedostatka vode za piće, problem korupcije vladajućih i domaćinskog upravljanja tim resursom od presudnog značenja za preživljavanje svih živih bića – politički je prioritet par excellence. Iako to u dnevnoj zbílji baš i nije tako. À propos, RH je među nekoliko država u Europi, ali i šire, koje raspolažu velikim, gotovo neograničenim zalihama vode za piće i taj se resurs ni u kojem slučaju ne smije predati u koncesiju strancima ili privatizirati. Voda za piće je nezamjenjiv strateški nacionalni resurs u rangu s hranom i energijom
