foto: Slobodanarodu.ba
Nakon što su stručnjaci dali svoja mišljenja, korisnici online mreža ostavili svoje komentare, a vlast organizovala proteste protiv same sebe, svako se latio nekog svog posla ili se pozabavio/la nekom drugom tragedijom. Na kraju, ostala je samo tišina!
Piše: dr.sc. Zlatan Hrnčić
U tišini, porodice nastradalih ostale su da tuguju, porodica počinioca da se pita u čemu su pogriješili, a društvo u tišini i dalje ćuti, održava taj zvuk tišine, u nevjerici svarilo poruku proteklih dana, da se žrtvi i svjedocima ne isplati prijaviti nasilje, a nasilnicima, ne da se isplati, nego, ako im se prohtije, niko im neće stati na put!
Upravo je ovo bila poruka osoba koje su na mjestima odlučivanja u ovoj državi, da žrtva nema nikakvu zaštitu, da nema sistema i da će se počinioci izvući, a oni opet, ministri, predsjednici, direktori, zastupnici i prestupnici, onako kao iz rukava, izvukli neke mjere, sastali se sa „vrhunskim stručnjacima i stručnjakinjama“ i onako nabrzaka, „e sad je bilo dosta“, odlučili da će sve srediti.
Politički naivno i potpuno pogrešno, jer situacija u Bosni i Hercegovini nije toliko loša kao što se to prikazuje, a ono što se ovih dana izvlačilo iz rukava nije nikako dobro i ovdje se ne misli samo o mjerama nego i o pristupu problemu.
U Bosni i Hercegovini imamo strateški okvir za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici, kao i mehanizme za provođenje utvrđenih strateških ciljeva, prioriteta i mjera. Također, Bosna i Hercegovina je ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija), te je obavezna da provodi Preporuke koje proizilaze upravo iz te Konvencije. E sad, umjesto da su tokom provedbe strateškog okvira, preporuka i mjera osobe na mjestima odlučivanja i nosioci funkcija dali značajniju budžetsku i političku podršku, oni i dalje, ne samo da se ne pozivaju na te preuzete dokumente, nego onako „iz rukava“ predlažu neke druge mjere, ostavljaju ih u eter onako da se same od sebe realizuju, a ove sistemske, niko i ne spominje.
Čuli smo ovih dana pozivanje na femicid kao krivično djelo, čime bi se kao riješili svi naši problemi. Femicid predstavlja ubistvo osoba ženskog spola i razlikuje se od drugih ubistava zato što je motivisano mržnjom prema ženama, te ima svoje uzroke pretežno u predrasudama prema ženama. Ovo pitanje je već regulisano krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini, te su kroz postojeće propise ispoštovani minimalni standardi Istanbulske konvencije koja naglašava da ubistvo koje se desi kao posljedica nasilja nad ženama i u porodici mora predstavljati otežavajuću okolnost, te su u tom smislu stečeni uslovi za procesuiranje i sankcionisanje femicida putem krivičnog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini, kao države koja je ratificirala ovu konvenciju. Iako femicid nije definisan kao posebno krivično djelo, postojeći krivični zakoni u Bosni i Hercegovini obuhvataju elemente kojima se može procesuirati femicid. Naime, krivičnim zakonima su obuhvaćena krivična djela ubistva, kao i nasilja u porodici, te krivičnog djela ubistva iz mržnje, između ostalog po osnovu spola što se onda uzima kao otežavajuća okolnost, te je za ove slučajeve moguće izricanje i kazne dugotrajnog zatvora. Iako su i drugi slučajevi femicida, kada su se desili, u medijima izazvali veliku pažnju, rijetko se ističu ishodi tih slučajeva, a što bi itekako imalo određenu preventivnu ulogu. Naime, počinilac „femicida“ iz Olova u međuvremenu „leži“ kaznu dugotrajnog zatvora, kao i počinilac „femicida“ iz Sarajeva kojem također sljeduje 35 godina robije, ali i počinioci drugih ubistava žena kojih nažalost od 2015. godine ima oko 60, što je itekako ozbiljan problem, ali čiji uzroci međutim leže negdje drugo, a ne u definisanju femicida kao posebnog krivičnog djela.
Čuli smo ovih dana i potrebu donošenja novih zakona, pa iako nije baš jasno kojih valja napomenuti da u Bosni i Hercegovini imamo pravni okvir kojim se uređuje ova problematika. Kod prijave nasilja u porodici policija izlazi na lice mjesta, provodi operative radnje, sačinjava zapisnik o počinjenom krivičnom djelu, tužilaštvo podiže optužnicu, a sud izriče neku od sankcija. Ovakvih prijava u Bosni i Hercegovini godišnje ima oko 3.500, nekih 2/3 nalaze svoj put do optužnice, a oko 1/3 bude presuđeno, od toga oko 2/3 su uslovne kazne zatvora, a ostalo zatvorske i novčane kazne. Naime, problem nije u nedostatku zakona, nego u nedovoljnom korištenju zakonskih mehanizama, jer ovaj „odliv“ slučajeva ima svoje uzroke i upravo je to stvarni problem na kojem treba raditi, a to su obuke policijskih službenika, nosilaca pravosudnih funkcija, socijalnih radnika i drugih profesionalaca i jačanje njihove koordinacije kako bi se adekvatno dokumentovali slučajevi, a sudije izricale strožije kazne što bi uveliko preventivno djelovalo na buduće činjenje nasilja u porodici. Naravno, svemu ovome treba dati potreban medijski prostor kako bi bilo vidljivo da se nasilje „ne isplati“.
Čuli smo ovih dana i potrebu donošenja novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Iako je prijedlog novog zakona u proceduri, trenutno važeći zakon itekako daje dovoljno prostora za adekvatnu zaštitu žrtava i problem nije toliko njegov sadržaj nego njegova nepotpuna primjena. Naime, neovisno o krivičnom postupku koji vodi do sankcije počinioca, Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici daje se zaštita žrtvi nasilja u porodici. Prilikom prijave slučaja nasilja, prema ovom zakonu policija najčešće u saradnji sa centrom za socijalni rad u roku od 12 sati predlaže jednu ili više zaštitnih mjera, a nadležni sud u roku od 12 sati izriče jednu ili više zaštitnih mjera. Na ovaj način, žrtvi se u roku od 24 sata pruža potrebna zaštita. Evaluacija primjene zaštitnih mjera pokazala je da nema recidiva ukoliko se provedu sljedeće radnje: policija izvrši privremeno lišenje slobode počinioca nasilja, sud izrekne zaštitnu mjeru zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja i zaštitnu mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana počinioca nasilja. Ovo je jedna od prvih praktičnih radnji kojom se ujedno dugoročno rješava problem nasilja unutar jedne porodice i to je kombinacija radnji koja bi se trebala preporučivati u slučajevima prijavljivanja nasilja u porodici. Zašto se ovo empirijsko saznanje nije čulo posljednjih dana, to nije poznato, međutim činjenica je da se zaštitne mjere izriču, ali se u nedovoljnoj mjeri razvijaju kapaciteti za veći obuhvat upravo provedbi mjere psihosocijalnog tretmana počinioca nasilja u porodici.
Također, uzroke nasilja najčešće možemo naći u naučenim i prenosivim obrascima ponašanja koji se vežu i za određene faktore rizika za nasilno ponašanje, kao što su neravnopravnost, bolesti ovisnosti o alkoholu, drogama, igrama na sreću, svjedočenju nasilju tokom djetinjstva, ekonomskoj ovisnosti, činjenju drugih prekršaja i krivičnih djela i slično, a društvo se može mijenjati samo kroz promjene individualnih obrazaca ponašanja.
Ukratko, nasilje u porodici je krivično djelo. Postoji obaveza prijavljivanja nasilja u porodici te su predviđene sankcije za osobe koje ne prijave nasilje u porodici. Problem je upravo i u tome da se ne sankcionišu osobe koje ne prijavljuju nasilje, a u našem društvu, kao i u svakom drugom, najbolje preventivno djeluju upravo sankcije.
Nasilje treba prijaviti, jer većina prijava ima odgovarajući ishod, a ostale slučajeve analizirati i unaprijediti saradnju nadležnih institucija i organizacija.
Prijavljivanjem nasilja, onima što pate u tišini možemo svi mi dati svoj glas!
