Ustupljena fotografija
Malo je ljudi koji su još za života obilježili svoj grad. Najugledniji pravni stručnjaci, kolege sudije, posebno njegovi studenti, ali i građani kojima pravo nije zanimanje rekli su da je Nurko Pobrić izuzetan poznavalac prava, posebno ustavnog, profesor koji kritički promišlja i redovito se oglašava na sve naše pravne i političke (ne)prilike. Za razliku od većine intelektualaca koji su još od ratnih devedesetih pa sve do danas zarobljeni u ljušturu ćutanja i neoglašavanja profesor Pobrić redovito analizira i nudi rješenja naših bosanskohercegovačkih i mostarskih problema. Profesor na jednostavan i svakom razumljiv način objašnjava zašto smo tu gdje jesmo i šta bismo trebalo uraditi da se iščupamo iz društvenoekonomske kaljuže, u kojoj smo, što našom, što međunarodnom zaslugom, zaglibljeni više od tri decenije.
Možda je takav jer su mu korijeni i on sam iz Podveležja, gdje je ljudskoj svijesti teško objasniti kako su tu, u najtvrđem hercegovačkom kamenjaru, ljudi preživljavali kada nije bilo ni škole (ili je postojala samo jedna), ni ceste, ni industrije, ni privrede, sa samo malo poljoprivrede i pokojom voćkom. Umjesto izvorskih voda čatrnje su bile jedini vodovod i u njih se skupljala voda preko zime i za vrijeme kiša, a često se za sušnog perioda s Veleža i njegovih vrtača konjima donosio led koji se topio i tako se osiguravala voda i za ljude i za žednu stoku, koju je valjalo napojiti. A onda bi od juna pa sve do kraja septembra čobani sa svojom stokom krenuli izvan Podveležja, do Bjelašnice i Visočice, udaljenih tri-četiri dana sporog hoda, boreći se da u tako teškim uslovima prežive. Znao je dječak Nurko, ali i njegovi roditelji, da će mu jedino školovanje i znanje osigurati više i bolje od onog podveleškog kamenjara.
U Kokorini je završio pet razreda osnovne škole, a preostala tri razreda u Osnovnoj Podvelež daleke 1964. godine. To je bila prva generacija osmoškolaca iz Podveležja. Poslije završene osnovne škole upisao se u Učiteljsku u Mostaru, koju završava 1968. godine. Treba li i napominjati da je sve završio sa odličnim uspjehom?! Zaposlio se u Osnovnoj u Podveležju kao učitelj, ostvario svoj dječački san i onda vanredno završio Pedagošku akademiju pa Pravni fakultet u Mostaru. Tako je Nurko Pobrić postao prvi pravnik iz Podveležja. Poslije pravosudnog 1990. godine odbranio je magistarski rad na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a zatim na istom fakultetu odbranio doktorsku disertaciju u decembru 1997. godine. Radio je u državnim organima, a poslije u pravosuđu sve do penzionisanja. Uporedo s radom u pravosuđu na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru predavao je Ustavno pravo 13 godina. Tako se na najbolji način profesor Pobrić ponovo vratio učionici, ovog puta spremajući studente za praktičnu primjenu prava, koje im je i teorijski, ali i prakično iz sudnice nesebično prenosio. Iza njega su desetine stručnih i naučnih radova, a napisao je i dvije knjige.
Gotovo da i nema ozbiljnijeg pravnog znalca ili analitičara koji neće potvrditi da je prof. Pobrić predan poslu, izvanredan poznavalac prava, odan sudijskoj profesiji i ovom časnom zanimanju, tih, pravedan i pravičan, ali ima i onih koji drugačije vide njegove sadašnje analize pravnog i političkog stanja u državi. I Nurko im neće zamjeriti. Naprotiv. Ima profesor strpljenja i volje i da s takvima vodi polemiku ili raspravu. Jednostavno, jedan je od onih ljudi što su spremni da čuju i saslušaju tuđe mišljenje, pa snagom argumenata brane sopstveno ili prihvate ono drugačije.
U tim mnogobrojnim istupima i defenisanju stanja u državi i nedosanjanoj demokratiji nedavno je profesor analizirao samo u nekoliko rečenica šta nam se i zašto sve ovo dogodilo:
“Godine 1990. bosanskohercegovački narod glasajući za nacionalne stranke ne samo da je ukinuo svoju kratkotrajnu vrhovnu vlast (vlast koja je trajala koliko su trajali izbori), svoj narodni ili građanki suverenitet, tj. demokratiju, nego i sebe kao bosanskohercegovački narod. Tokom izbornog procesa bosanskohercegovački građani postojali su kao narod, kao demos, ali nakon toga, po završetku izbora, oni su svojom voljom odlučili da postoje jedino kao Srbi, Hrvati i Muslimani. Glasajući za nacionalne stranke narod je odlučio da negira demokratiju i da se povuče s političke scene. Svojom voljom i pri zdravoj pameti” – tvrdi Pobrić.
Zna profesor da ovakvo državno uređenje nije jednosmjerna ulica, već kružni tok s puno različitih pravaca i smjerova, najčešće suprotno od onog što bi većina građana željela. Učaurile se tri različite politike, nacionalne i vjerske. Svaka nespremna da nađe rješenje i kompromis, pa u jednom od brojnih istupa još prije četiri godine kaže:
“Mi imamo mnogo izazova danas. Pitanje je: ko može riješiti te izazove? Imamo li mi u BiH dovoljno snage i političke volje da te izazove riješimo, promijenimo neke ustavne odredbe ili izmijenimo cijeli Ustav? Nažalost, u datoj situaciji bojim se da ne postoje uslovi čak ni za minimalne promjene koje bi se morale uraditi da bi se primijenile odluke Evropskog suda za ljudska prava i odluke Ustavnog suda BiH. Kao rješenje vidim političku smjenu generacija – da na vlast dođu druge snage, a da političke stranke koje su na vlasti toliko godina odu. Tada je moguće da novi ljudi, koji nisu opterećeni ratnim i poslijeratnim događajima, trezvenije i racionalnije priđu ustavnim promjenama. Drugi je važan momenat naše približavanje Evropskoj uniji – prijem u EU riješio bi pitanje Ustava. Jer dok ne promijenimo Ustav, mi nikada nećemo postati članom EU. To su mogućnosti koje ja vidim. Zagovaranje mogućnosti neke nove međunarodne konferencije, koju kolokvijalno nazivaju ‘Dejton 2’, naprosto je nemoguće jer i iz međunarodne zajednice čujemo izričite poruke da se ne može računati na ovakvu opciju. Ustav je, to se vrlo jasno poručuje, stvar naše države i unutrašnjih političkih snaga, a da će međunarodna zajednica, što je i dosad činila s vremena na vrijeme, pomoći onim političkim snagama koje teže ka toj demokratskoj promjeni. Ipak, moramo sagledati i šta se radi na planu EU integracija: opredjeljenje za evropski put BiH, koje je, ovako gledano, formalno konsezualno, kod nekih je bosanskohercegovačkih političkih snaga samo deklarativno, što, prema mom sudu, čini upitnim zalaganje tih stranaka za prijem BiH u EU.”
I umjesto zaključka, kako bi vjerovatno profesor tražio, ovu priču završavam trima mišljenjima – mišljenjima ljudi s kojima je profesor radio ili se od djetinjstva družio.
prof. dr. Elvir Zlomušica:
“Na ovome području što se najčešće zove Balkan obitava dosta ljudi gorštačkih korijena. Prema antropolozima njihove osnove karakterne osobine, koje se posebno cijene, jesu poštenje, hrabrost i čast. Kada ti ljudi steknu najviše formalno obrazovanje, stručnost i ostvare emancipaciju, uz naglašenu etiku i empatiju, onda se najčešće radi o vrhunskim intelektualcima. E kada uz sve to u osmoj deceniji života ti isti ljudi zadrže skromnost, principijelnost, racionalnost i nastojanje da se društvo mijenja nabolje, u ova bremenita vremena koja obiluju kojekavim pozerima, filistejcima, varalicama, podmediokritetima i bedastoćama, onda je to za posebno isticanje i naklon. Nurko Pobrić posjeduje sve ove gore nabrojane karakterisitike. Jedan moj rođak O. za nekog po njemu dobrog čovjeka znao bi reći: ‘Za života bi mu trebalo podignuti spomenik.’ Da, upravo je takav taj čovjek krhke građe Nurko, prema značenju svoga imena – svjetlo u Mostaru.”
Željko Šupljeglav, sudija, advokat:
“Poštovanog kolegu Nurka Pobrića upoznao sam kada je izabran za sudiju Osnovnog suda u Mostaru. Vrlo odgovoran prema poslu, radio je uspješno svaki referat koji mu je povjeren. Nije pravio razliku između građanske ili krivične materije, vrijedan i susretljiv, predan poslu, svojim stavom i radom izazivao je poštovanje, stručnih, kolegijalnih krugova i građanstva, pokazao da je ‘život vječita borba’ i da ‘ko smije, taj može; ko ne zna za strah, taj ide naprijed!’ Tako sam ga doživio tokom zajedničkog rada. Prateći njegove aktivnosti na društvenim mrežama samo i dalje potvrđuje svoje stavove.”
Safet Nožić, drugar iz djetinjstva:
“Danas je prof. Nurko Pobrić penzioner i živi u Mostaru u prijeratnom stanu, skroman, kakav je i cijeli život bio. Vrlo aktivno prati društvenu zbilju u BiH, posebno u Mostaru. Njegovi članci i rasprave na temu pravne problematike i uređenja države veoma su praćeni i nailaze na pozitivne kritike kolega pravnika u BiH, kao i šire javnosti. Tih, ali dosljedan i principijelan čovjek.”
Odavno se profesor Nurko Pobrić opredijelio da učini sve za bolje i pravednije društvo i poredak vladavine prava, pa i danas kad je u penzionerskim danima, od njega učimo ili obnavljamo naučeno.
