Esad Bajtal – foto: šg
Nisu najgora ona vremena
u kojima je istinu opasno govoriti.
Nego ona u kojim je opasno slušati je.
L. Ružička, bh. nobelovac
Bosanstvo i Bosanci su neporeciva istina Bosne koju je izgleda – opasno slušati. I čim je izgovorite neviđen strah potapa one koji se boje da je čuju. Tako se ovih dana, i ne prvi put, podigla strašna prašina koja poprima dimenzije verbalnog ludila i otvorenih poziva na linč. Pokušajmo, jezikom golih životnih činjenica, vratiti tu uzavrelu zahuktalost u vode zdravog, mirnog i racionalnog iskaza. Da pođem od sebe.
Ja, mog oca otac … i majčine majke majka …, i tako s koljena na koljeno, rođeni smo u zemlji Bosni. Shodno ustaljenim mjerilima takvog geo-genetskog konteksta, pitanje ko sam i šta mogu da budem, ispostavlja se kao nepotrebno i formalno retoričko? Jer, kontekstualno, logički i jezički, jesam i ostajem samo jedno – Bosanac!
Svi moji prijatelji, drugovi i poznanici, koji po Ovoj Zemlji hode pod nekim drugim nominacijama vlastitog samorazumijevanja, sve to znaju i moje bosanstvo im ne smeta. Niti meni smeta njihovo bošnjaštvo, srpstvo ili hrvatstvo. Svako od nas je samo ono šta osjeća, misli ili hoće da bude. Dakle, potpuno lična stvar svakog od nas.
Naravno, ima i onih drugih.
Onih koji bi da sami budu ono šta jesu, šta osjećaju i šta hoće, a da istovremeno – meni i sličnima propisuju i diktiraju šta da budem. Ukratko, da mi, trpajući me u kategoriju „Ostali“ oduzmu upravo ono pravo koje sebi daju. I koje im ja nikad ničim ne osporavah.
Podstaknut neprincipijelnom javnom halabukom koju spomenuh, ponoviću ono što rekoh u jednoj polemici na ovu temu davne 2003. godine:
Zamislimo Mađarsku bez Mađara, zamislimo Francusku bez Francuza, Švajcarsku bez Švajcaraca, Belgiju bez Belgijanaca, Ameriku bez Amerikanaca. Odnosno, zamislimo Srbiju bez Srba ili Hrvatsku bez Hrvata.
Nezamislivo!
Nema toga.
Pa kako je onda moguća Bosna (resp. BiH) bez Bosanaca?
Nikako!
Ni ljudski, ni logički.
Civilizacijska pravda je i logika kažu – budi ono šta jesi i šta hoćeš da budeš.
Budi sam svoj.
I ne uskraćuj Drugima da budu šta hoće, šta misle ili osjećaju jesu.
To je njihovo i tvoje zajedničko, prirodno pravo. Kao takvo, rođenjem stečeno, prirodno pravo nije ni dato ni poklonjeno. I ne može biti ni oduzeto ni osporavano. Uzaludan posao, ma čiji bio. Jer, postoje mnoga ljudska prava. I mnoga od njih mogu se prihvatati ili osporavati, kako kad, kako gdje i kako koje. Sva osim jednog. Osim prava na – pravo Drugog. Ne postoji pravo na pravo Drugog. Pravo Drugog je sveto, aksiomatski nedodirljivo pravo. U to pravo, danas i ovdje, u ovakvoj Bosni i Hercegovini – uz pravo na bošnjaštvo, srpstvo, hrvatstvo – spada i bosanstvo. U ovom trenutku ono je moralna granica i mjera naše zajedničke stvari. Odnosno, morala bi – da bude. Ali, postajući problem orwelovske logike jednakije jednakosti nekih, ono to nažalost, još – nije. A mora da bude.
Životne činjenice se tako tvrdoglavo opiru ustoličenoj idolatriji bosanskohercegovačkog politikantskog besmisla. Evo samo jednog od bezbroj meni poznatih primjera:
Bošnjak je jedan moj drug koji se, imenom i prezimenom, zove Mujo Hrvat. A Hrvat je, drugi moj drug, koji se – također imenom i prezimenom – zove Mladen Bošnjak. Obojica iz Breze. I obojica su cijeli rat bili Ovdje i borili se za RBiH. Umjesto toga dobili su šta su dobili. Nezadovoljan time, jedan od njih, onaj Bošnjak koji je Hrvat, otišao je u Ameriku. A onaj Hrvat koji je Bošnjak, ostao je u BiH.
I još nešto, kao prilog mogućem razumijevanju aktuelnih nacionalno-konfesionalnih kategorija i odnosa: onaj Bošnjak koji je Hrvat, zapravo je musliman. A onaj Hrvat koji je Bošnjak je katolik. Obojica normalni i čestiti ljudi.
Cf: moj tekst, Odgovor, učitavanje kao ‘čitanje’ teksta, Revija slobodne misli, br. 39. Sarajevo, 2003. Odnosno, kasnije preuzeto u knjizi: Esad Bajtal, Duplo golo, Sarajevo, 2007. str. 109.
Jer, ne možeš mi narediti da budem (Ovo ili Ono), jer ja već jesam – to što jesam. Niti meni pada napamet da tako nešto naređujem Tebi.
Da budem osnovnoškolski jasan: u ovoj zemlji žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati.
Neupitno!
Bosanci također – na jednako neupitan način.
Ali, neki bi da to ospore.
Kako?
Zašto?
Na osnovu, i – u ime čega?
Svako od nas je samo ono šta jest i ne može biti ništa drugo.
Stoga drugost Drugog mora biti sveta i nedodirljiva. Izraz slobode i imperativ poštovanja životnog šarenila. Konačno, ni među istima nije baš sve – isto. Slično, da. Ali isto – ne.
Istost je iluzija. Samo su mrtvaci isti, živi se razlikuju.
Život je Razlika.
Tragom gore rečenog, pravo pojedincima na ljudsko samoodređenje ne daju ni ideologija, ni stranka ni religija, nego njegov unutarnji osjećaj. Nešto jesi ili nisi. To nešto je neupitno i nedodirljivo. Tek u toj nedodirljivosti pojedinac je svoj na svome: Neko i Nešto. Bez toga je Niko i Ništa. I šta bilo ko drugi ima s tim. Svako je svoj vlastiti izbor. Baš kao što sam i ja – svoj.
Budi to što – jesi; biću ono što jesam!
U čemu je problem?
I kome je to problem?
Samo onima koji žive od nadobudne besmislice poricanja neporecivog.
Neka svako živi svoj život (kako pojedinci tako i grupe) u okviru zajedničkih pravila, slobode, poštovanja i samopoštovanja. Nema nametanja, nema diktata. Ni govora ni prigovora. Jer, ja ne mogu bolje od Drugoga znati ko je On. Kako onda – i kojim pravom – Neko bolje od mene zna ko sam i šta sam?
Najkraće, najlogičnije i najljudskije govoreći:
Drugost Drugog mora biti Svetinja a ne meta, koju neki pokušavaju staviti bosanstvu i Bosancima na čelo galameći, prijeteći i vrijeđajući ih. Nacija, etnos, religija, vjera, sve je to donji duhovni veš svakoga od nas. A o donjem vešu se ne raspravlja. Niti pita. Ne pita se koje su ti boje gaće! Niko normalan to ne čini. Ne pada mu napamet.
Dakle, u svojoj otvorenosti za sve, Bosna mora biti suprotnost hermetizmu i konzervatizmu bilo koje vrste idejne ili klero-etničke zatvorenosti. Moramo živjeti u otvorenosti koja ne odbija nikog i ne uslovljava ništa. Ta otvorenost je neizbježna vlaga u pijesku koja ga drži na tlu i za vrijeme najvećih oluja. Sapienti sat!
