Foto: Croatia Week
Radilo se tu o nepoštenoj trgovačkoj praksi, lošoj vladinoj poljoprivrednoj i politici proizvodnje hrane, lihvarskim uvoznim lobijima, podaničkom odnosu premijera Andreja Plenkovića prema bruxelleskim diktatima na štetu elementarnih nacionalnih gospodarskih interesa, hrvatskog sela i seljaka ili čemu inom, odnosno svemu tomu zajedno, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena, proklamativno pravna država i “napokon svoja na svomu” nije smjela dopustiti da svih još neiseljenih nešto manje od 3,9 milijuna građana ostane bez daha kad su ovih dana poljodjelci iz okolice Virovitice počeli masovno zaoravati hektare i hektare dozrele za berbu paprike, krastavaca, rajčice i inog povrća, ucijenjeni bezobrazno niskim otkupnim cijenama. Najviše 0,20 eura za kilogram!
RH za uvoz tog povrća neusporedivo lošije kvalitete plaća cca 270 milijuna eura eda da bi strani trgovački lanci i prekupci na tržnicama zarađivali i deset puta više no što, je li – zbog totalne državne nebrige – otkupljivači nude domaćim poljodjelcima. Nekažnjena javna pljačka u lažnom celofanu tzv. slobodne tržišne konkurencije.
Recimo, kilogram paprike ili krastavaca u trgovačkom lancu stoji do 1,50 eura, na tržnicama su okrugle cijene između četiri i šest eura – “domaće je domaće”, sic transit – a domaćeg se proizvođača ubija u ekonomski pojam bahatom ucjenom od 0,20 eura za kilogram?! Po toj mu se cijeni ne isplati ni pobrati urod s njiva i plastenika… Ili, jedan se krastavac na akciji u trgovačkom centru prodaje po 0,59 eura po komadu, što nema blage veze s poštenom trgovačkom praksom ili ekonomskom logikom, ali ima itekakve veze s trgovačko-preprodavačkom pohlepom i institucionalno toleriranom/dopuštenom masovnom pljačkom vlastitih građana. Jedan krastavac 0,59 eura?! I to, pazi, na akciji!
Gospodarstvo se gasi
Koja to normalna država smije dopustiti to što dopušta Bijedna Naša nakon što je otpravila kunu u monetarni naftalin eda bi ju zamijenila, je li – “naša valuta euro”?! Otkad je “naša valuta euro” 1. siječnja 2023. bila zavladala Hrvatskom, sve je preko noći drastično poskupjelo (neki artikli i usluge čak više od 100 posto!), jer su se kunske cijene – politikantski s državnog vrha i anacionalnom propagandom državnog regulatora HNB-a – posakrivale ispod znatno nižih eurskih brojki. S krimi tendencijom da se nešto što je stajalo npr. 10 kuna uskoro naplaćuje 10 eura, pa… I da se eutanazira svaka domaća proizvodnja, industrijska ili poljoprivredna, zamjenom uvozom.
Domaće gospodarstvo pomalo se gasi, a uvoznici zadovoljno trljaju ruke. Vladajući političari glumataju ona tri mudra japanska majmuna (Mizaru, Kikazaru i Iwazaru) – ništa ne vide, ne govore, ne čuju – i lov u mutnom cvjeta na sve strane.
Slično je s pekarskim i inim proizvodima od brašna na čiji se uvoz arče stotine milijuna eura u ukupnoj svoti od cca četiri milijarde eura uvezene hrane. Bijedna Naša proizvodi puno više žita no što su godišnje domaće potrebe, ali ga izvozi po bagatelnim cijenama da bi, je li, uvozila skupe prerađevine od toga istog žita. To se također već desetljećima događa s drvetom: Hrvatske šume zarađuju milijune eura na izvozu trupaca te poluprerađevina (daske, letve, grede…), koje zapadna drvna i industrija namještaja preradi i višestruko skuplje vraća u RH i bilda profite na tzv. dodanoj vrijednosti.
U doba jugoslavenskoga tzv. socijalističkog mraka iznimno razvijena i međunarodno konkurentna hrvatska industrija namještaja i inih proizvoda od drveta više ne postoji. “Domoljubnom” zaslugom “napokon svojih na svomu”, sic transit, koji su za zapadne babe zdravlje eutanazirali ne samo “nerentabilne socijalističke mastodonte” nego i sve najveće banke (nakon što su sanirane novcem poreznih obveznikai!), telekomunikacije, trgovinu, prometnice, najunosniju turističku infrastrukrturu, energetiku… Na redu je poljoprivredno zemljište tako da hrvatski žitelji mogu svirati u neku stvar kada napokon shvate da su, zapravo – svoji na tuđemu.
I što je najtragičnije, zemlja koja je prema nekim japanskim procjenama kadra bez problema prehranjivati 20–25 milijuna ljudi, 65-postotno je samonedostatna u proizvodnji hrane, pa većinu uvozi. Državna politika za vola ubit’. Na to su upozorili ljutiti podravski proizvođači kada su ovih dana prosvjedno u strogom centru Virovitice u samo desetak minuta besplatno podijelili građanima tone svakovrsnog povrća ekstra kvalitete. Trgovački se lanci mogu slikati onim što nude u odnosu na ono što su domaći poljodjelci besplatnom podjelom pokazali da masovno zaoravaju. Što bi vjernički pûk kazao: bogu za plakati.
A “bogovi” iz Banskih dvora niti plaču niti malim nožnim prstom miču ne bi li skinuli omču što su je maloumno namaknuli domaćem seljaku oko vrata. Tako se država ne vodi u budućnost. To pak čime se premijer Plenković kočoperno diči, jer ne ide među tzv. obične/male ljude, ne živi od bijedne hrvatske plaće/mirovine u eurima niti uopće znâ što im sve dnevno priređuju trgovci hranom i preprodavači na tržnicama s domaćim i “domaćim” proizvodima. Plenkovića i družbu iz vlade zanimaju neke puno “važnije” stvari, recimo, Schengen, eurozona, Bruxelles, NATO… Dobro, od toga tzv. običnima/malim CRO ljudima život neće biti ništa lakši i mrsniji ni njihovim obiteljskim uzdanicama budućnost svjetlija, ali…
“Morali smo baciti tone i tone najkvalitetnije hrane što smo je proizveli u vrlo teškim uvjetima, pa je u ova naša besplatna podjela građanima bolja varijanta da pošaljemo poruku vladi RH kako imamo dovoljno domaćeg povrća koje treba usmjeriti potrošačima”, kazao je novinarima poljodjelac Ivan Počepan iz virovitičkog kraja, rekavši da je kritično stanje posljedica nekontroliranog uvoza voća i povrća i enormno povećanih u RH troškova proizvodnje u domaćoj tzv. zelenoj tvornici hrane i da je za to odgovorna vladina politika prema agraru. “Cijene otkupa su bezobrazno niske i omalovažavajuće prema domaćim poljoprivrednim proizvođačima. Uvoz iz trećih zemalja je najveći problem. Uvozne cijene su niže od naših, koje bi trebale biti barem na granici podmirenja osnovnih troškova, a nisu ni približno.”
Pad industrijske proizvodnje
Podravski poljodjelci i njihove udruge su višekratno upozoravali resorno ministarstvo na rastući problem i tražili da se to riješi na razini države, ali – ništa. Ministarstvo tek vidi nepoštenu trgovačku praksu i narušavanje ugovornih odnosa prema ljudima koji su sklapali ugovore, a dovedeni su u situaciju da nemaju komu isporučiti robu. Navodno su zadužene službe za pojačanu kontrolu tržišta, a oštećenim poljodjelcima se savjetuje da se čak i anonimno obrate Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja. Drugim riječima, država je digla ruke od domaćih proizvođača hrane, pa je pravo pitanje u što se, kako i zašto troše milijarde eura za kojekakve poticaje u proizvodnji hrane, a kad se ona proizvede – baca se. Time se štiti uvoz i umjetno održavaju visoke cijene te hrane u domaćoj ponudi. “Nacionalna” politika za vola ubit’.
Virovitički gradonačelnik, bivši neuspješan HDZ-ov ministar policije Ivica Kirin, vidi rješenje problema u tomu “da se napravi državni otkupljivač, državna tvrtka koja bi otkupljivala domaće voće i povrće i time povezala tzv. plavu i zelenu Hrvatsku”. Naime, da se domaća hrana unosno proda u turističkoj sezoni stranim i domaćim gostima većinom na Jadranu. No, usred ovogodišnje turističke sezone, kada cijene voća, povrća i ostale hrane lete u egzosferu, pa se i zapadnjaci s višestruko višim plaćama i mirovinama od ovdašnjih žale na “preskupu Hrvatsku”, podravski seljaci zaoravaju najkvalitetnije namirnice što ih mogu zamisliti i Michelinovi chefovi u elitnim hotelima na hrvatskoj strani Jadrana.
Istodobno, Državni zavod za statistiku objavljuje neveseli podatak o tomu da je hrvatska industrijska proizvodnja u lipnju pala (3,7% u odnosu na 8,3% lani) već sedmi mjesec zaredom na godišnjoj razini. Mediji su pak objavili zapanjujuće usporedbe cijena u hrvatskom Kauflandu u odnosu na iste artikle u njemačkom Kauflandu. Ispada kako je Bijedna Naša višestruko bogatija i nepradnija od Njemačke, tzv. europske gospodarske lokomotive (doduše već neko vrijeme u recesiji zbog tzv. sankcija Rusiji, sic transit), a hrvatski potrošači višestruko bolje kupovne moći od njemačkih. Što, naravno, nije istina, ali jest itekako gorka istina da se njemački Kaufland zelenaški/pljačkaški oborio na hrvatske tzv. obične/male potrošače.
Portal Zagreb.info je prenio iz njemačko-hrvatskog portala Fenix-magazina niz očitih primjera za koje – da bi se čovjek zgrozio od gađenja i ljutnje na “njemačke prijatelje” – ne treba imati doktorat matematike. “Zapanjujuće je kako su cijene u Hrvatskoj kod većine artikala, osim mesa i nekog (ne svog) voća i povrća jeftinije u Njemačkoj nego u Hrvatskoj”, piše Fenix-magazin. “Možda će neki reći da su ove cijene u Kauflandu, kao i u ostalim stranim trgovačkim lancima povećane tijekom ljetne turističke sezone, ali ipak su neprimjereno visoke kako za domaće tako i za turiste.” Neki su artikli znatno skuplji u RH no u Njemačkoj.
Pa se navodi: Sjajilo za perilicu Finish 800 ml stoji 6,25 eura u RH, a 2,75 eura u Njemačkoj; Bref osvježivač za WC školjke 6,99 eura u RH, a 2,75 eura u Njemačkoj: Paradontax zubna pasta 6,99 eura u RH, a 4,45 eura u Njemačkoj; Red Bull energetsko piće 0,51 l 2,49 eura u RH, a 1,39 eura u Njemačkoj; Nivea gel za brijanje 200 ml 6,69 eura u RH, a 4,70 eura u Njemačkoj etc.
“Kaufland se uvijek trudi rasteretiti kućne budžete svojih kupaca te im omogućuje najbolje moguće cijene i proizvode visoke kvalitete”, stoji u Kaufladovu odgovoru na novinarsko pitanje o obrazloženju takvih razlika. “Cijene proizvoda ovise o puno faktora, između ostalog o kretanju cijena sirovina, PDV-u, naknadama za zbrinjavanje, naknadama za proizvode sa šećerom, o tomu je li artikl nabavljen kod proizvođača direktno ili pomoću distributera i sl. Osim toga, svojim kupcima nudimo velik raspon kvalitetnih proizvoda, tako da mogu odabrati koja im vrsta proizvoda u određenom trenutku najviše odgovara, a naše su cijene u cijeloj Hrvatskoj iste. Moramo isto napomenuti da je važno uspoređivati iste proizvode, što u primjeru ‘Fenix-magazina’ nije slučaj jer je uspoređen Red Bull u Njemačkoj s Red Bullom u Hrvatskoj različitih veličina/količine sadržaja.”
Preskupa Hrvatska
Usporedbu su radili novinari njemačko-hrvatskog portala Fenix-magazin i odlučili su samostalno što će, kako i zašto usporediti. Neosporno je da razlike postoje i da su velike. No, jesu li navodni hrvatski ekonomski uzročnici krivi za toliko veće cijene u Bijednoj Našoj, trebali bi odgovoriti i vlada RH, i trgovci i potrošači. Jesen je pred vratima, turistička sezona će minuti, a previsoke cijene – i velike će razlike prema znatno bogatijoj Njemačkoj – ne samo ostati iste, nego se jamačno i povisiti. Svakih nekoliko dana par eurocenti nagore, pa… Tako to ide sa svim ostalim proizvodima i uslugama otkako je uvedena “naša valuta euro”.
Hrvatska je skupa znatno bogatijim strancima, skuplja od većine zemalja EU i preskupa domaćima. A to tako ne može ići. Vrč ide na vodu dok se ne razbije?! “Mora li tako biti?”– pitaju novinari u komentaru rečenoga moćnog njemačkoga trgovačkog lanca. “Tvrdimo da ne mora. Ali potrošači to ne mogu sami promijeniti. Mogu inicirati (što i činimo), ali bez sugovornika od zakonodavca i trgovaca, u manjini smo. Zato pokrećemo inicijativu za razgovor o cijenama, marži, parafiskalnim i inim davanjima i sl.” Može li biti kruha od tog žita? Moglo bi da njiva nije tako jalova, pa posijano neće ni isklijati. Zna se komu nije u interesu.
