Foto: Vijesti.ba
U ranotranzicionoj jugoslovenskoj humorističnoj seriji „Bolji život“ postoji jedna scena u kojoj mlađahni Dragan Bjelogrlić u ulozi Slobodana Bobe Popadića sav ushićen majci objavljuje postignuće u školi: „Kevo, zamisli – Terminator mi dao tačku!“ Za milenijalce među čitateljima, „Terminator“ je u seriji Bobin nastavnik fizike (glumi ga Voja Brajović), a „tačka“ je u školskom dnevniku znak da je učeniku ostavljeno vrijeme da se bolje pripremi za ocjenjivanje.
- Kakva tačka, koja je to ocena?
- Pa nije ocena – tačka.
- Pa dobro, šta znači ta tačka?
- Ne znam šta znači, ali važno je da nije kec.
Otprilike tako nekako u suštini izgledaju stvari s otvaranjem pregovora o pristupanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, koliko god naše „političke Bobe“ „tačku“ pokušavale predstaviti kao vrlo dobar ili čak odličan uspjeh. Koliko god da „tačka“ nije negativna ocjena, nije ni pozitivna i do kraja polugodišta morat će se izići pred tablu i odgovoriti na neka pitanja.
Oni koji su dovoljno stari da se sjećaju spomenute serije, znaju da je i Bobina „tačka“ plod intenzivnog – recimo to tako – lobiranja njegove majke Emilije (Svetlana Bojković) kod predmetnog nastavnika. Baš kao u seriji ni ovdje lobiranje nije dovoljno odobrovoljilo „Terminatora“, odnosno čini se da će i naše Emilije morati biti spremnije na veću kooperativnost.
No ovo sve nije spriječilo javnost da se zabavi tumačenjima da li Evropska komisija „preporučuje“ ili „će preporučiti“ otvaranje pregovora, dopuštajući da takve trivijalnosti skrenu pažnju s ozbiljnog dijela mišljenja Komisije koji u doslovnom prevodu kaže da će „kada Komisija procijeni da je Bosna i Hercegovina postigla neophodni nivo usklađenosti s kriterijima za članstvo i posebno kad ispuni ključne prioritete, Komisija će preporučiti otvaranje pregovora za priključenje EU“. Dakle bilo da Komisija „preporučuje“ ili „će preporučiti“ otvaranje pregovora, to će se dogoditi kada se postigne neophodni nivo usklađenosti s kriterijima (šta god to značilo) i kad se ispune ključni prioriteti (koji se dobro znaju još od prije pandemije).
Dakle ukoliko imamo pravo na još jednu celuloidnu referencu, iskoristimo je da se podsjetimo na film Ademira Kenovića „Savršeni krug“ i repliku malog Adisa pjesniku Hamzi kojeg je glumio Mustafa Nadarević. U jednoj sceni ovog filma mali Adis objašnjava Hamzi da u snu piški u gaće zbog „granatla“, a pjesnik ga ispravi u tome da se ne kaže „granatla“ nego „granata“. „Svejedno kako se kaže, ja se opet upišam,“ rješava ovaj dječak svaku nejasnoću u vezi s preporukom otvaranja naših pregovora s EU.
Helem, dok se javnost zabavljala semantikom, u pozadini su ostala najmanje tri pitanja o kojima bi prije tog „polugodišta“ koje nas čeka u martu vrijedilo razmišljati.
Najprije, jasno je da EU mora izdvojiti daleko više novca ako misli na taj način motivirati naše političare, i to na način da im ga doslovno pokloni za razbacivanje pred domaćom javnosti. Koliko god nas neko pokušavao uvjeriti da je šest milijardi eura za zapadni Balkan u roku od četiri ili pet godina ogromna cifra, naši se političari jako dobro služe digitronom i znaju da je u pitanju sića i za njih i za Uniju, uz hrpu uslova čije im ispunjavanje nije ni nakraj pameti.
U pitanju je, dakle, šest milijardi eura, od čega je dvije milijarde granta i četiri milijarde kredita, na šest država, što nekom proporcijom Bosni i Hercegovini daje maksimalno 200 miliona eura godišnje tokom idućih četiri–pet godina. Običnom se čovjeku to možda čini kao puno novca, ali u samo prvih devet mjeseci ove godine prikupljeno je 600 miliona maraka indirektnih poreza više nego lani, što znači da cijeli taj iznos EU novca naši političari imaju na raspolaganju samo kroz višak PDV-a. Ako znamo da je GDP Bosne i Hercegovine oko 25 milijardi eura, neshvatljivo je kako neki analitičari govore o ključnom utjecaju ovog evropskog „poklona“ na našu ekonomiju ukoliko znamo da nije riječ ni o 1% našeg bruto domaćeg proizvoda. U svakom slučaju, ako se samo ovaj paket pomoći koristi kao argument, on političarima poput Milorada Dodika nije naročito uvjerljiv.
Drugo pitanje kojim se vrijedi baviti jeste to da EU više nema koherentne i jasne kriterije za kandidatski status, pregovore i članstvo. Na stranu što se zna da se pred zemlje aspirante postavljaju kriteriji koje ne bi zadovoljile ni neke trenutne članice, na stranu što pred današnjim kandidatima stoje izazovi s kojima se države koje su se ranije pridružije Uniji nisu susretale, očit je i neravnopravan tretman koje imaju države koje se trenutno nalaze u procesu pridruživanja.
Jasno je da BiH nije ispunila famoznih 14 prioriteta, ali ne možemo da ne postavimo pitanje: da li bi ih ispunile Ukrajina i Moldavija da su kojim slučajem ovi ključni prioriteti postavljeni pred njih? Ukrajina je imala sedam prioriteta od kojih je uspjela ispuniti četiri – koliko god oni bili drugačiji u odnosu na naše, jasno je da nisu ispunjeni „ključni prioriteti“ onako kako stoji u izvještaju za našu zemlju.
Uz očito nejasnu navigaciju kojom se EU služi kad procjenjuje napredak na putu zemalja koje joj se žele pridružiti, vrijedi postaviti i ono treće pitanje koje se nadovezuje na ovo drugo. Dakle, ukoliko očito nije potrebno zadovoljiti sve ključne prioritete i ukoliko bi ono što vrijedi za Ukrajinu trebalo vrijediti i za nas – koliko prioriteta ustvari treba ispuniti i koliko kvalitetno to treba biti urađeno? Šta, ustvari, vlasti Bosne i Hercegovine trebaju učiniti do marta i koje gradivo trebamo savladati prije izlaska pred Terminatorovu tablu do polugodišta?
Očito je da EU u taj kvantum gradiva prihvata i zakone koji ni po čemu nisu od ključne važnosti, poput onog o vinima ili one koji imaju ograničen rok trajanja i koji su se već u početnoj fazi implementacije pokazali kao loši poput onog o VSTV-u. Dalje, čim se sedmicama ozbiljno govorilo o otvaranju pregovora, očito je da ni sama Unija ne zna da li je za to dovoljno ispuniti jedan, dva, pet ili jedanaest prioriteta – u protivnom bi bilo jasno da imamo nerealna očekivanja od ovog izvještaja i neki bi se političari poštedjeli blamaže.
Ako postavimo ova tri pitanja i ako znamo da je HDZ upotpunosti posvećen otvaranju pregovora i zloupotrebi podrške Hrvatske za što bolje pozicioniranje na političkoj sceni te da bi Trojki i bilo kakva iluzija napretka bila spasonosna u očima bošnjačkog biračkog tijela, biće zanimljivo šta će uraditi jedina prava prepreka za otvaranje pregovora – spomenuti Milorad Dodik.
U javnosti postoji percepcija da bi do otvaranja pregovora sigurno došlo samo da je on bio malkice kooperativniji i da nije u zadnjih pola godine svu energiju trošio na blokadu usvajanja zakona koji su neophodni za evropski put, čak i onih čije je usvajanje bilo dogovoreno. S obzirom na to da “ključni prioriteti“ očito ne postoje, ostaje nam „neophodni nivo usklađenosti“, što znači da EU može kao napredak ocijeniti njegov jednostavan povratak razgovorima, usvajanje zakona koji su davno trebali biti usvojeni i njegov pristanak na nekvalitetna zakonska rješenja poput osakaćenog zakona o sudovima.
Prilično je izvjesno da će usvajanje par zakona koji su trenutno zaglavljeni u parlamentu, pristanak da sjedište nekog rudimenta nečega, što je prvobitno trebalo biti Vrhovni sud BiH bude u Istočnom Sarajevu, i privremeno odustajanje od protjerivanja stranih sudija iz Ustavnog suda BiH biti dovoljno da se pregovori otvore i da Milorad Dodik od krivca za blokadu postane zaslužan za nastavak evropskog puta. Politika appeasementa naprosto tako funkcioniše i tu se ne može puno učiniti, ali u tom slučaju treba biti svjestan da „tačka“ za ocjenu spremnosti za otvaranje pregovora može postati i trajna tačka na njihovo uspješno provođenje.
