U njegovoj Knjizi mojih života ima poglavlje ”Život velemajstora” u kojem opisuje kako ga je otac učio igrati šah. “Stara šahovska ploča bila je dokaz da je i moj otac nekada bio dječak kao ja”, piše Hemon. Majstor, svjetski car, koji nam je omogućio da u književnosti imamo svog Billa Shanklyja i da znamo zašto su i fudbal i književnost puno više od života i smrti.
Ovo nije tekst niti poziv na polemiku treba li Bosni i Hercegovini obavezni vojni rok, kojeg najavljuju u susjednim zemljama, u Hrvatskoj i Srbiji. Naš saradnik Amer Obradović piše o njegovom iskustvu iz vojske od prije dvadesetak godina, o apokalipsi u vrijeme teških minusa u Bugojnu i poruka jednog kapetana, kojeg bi da je bio američki vojnik u Vijetnamu glumio Robert Duvall.
Nebeska čestica je stvorila navalu: Vava, Didi, Pele i Garrincha. Iza njih je igrao Mario Lobo Zagallo. I kao posljednji član te čuvene generacije iz 1958. umro je u 93. godini. Ono što je Orson Walles podario filmu, Zagallo je dao fudbalu – zauvijek će ostati upamćen kao prvi fudbaler koji je osvojio Mundijal i kao igrač i kao trener. Čak četiri puta, kao niko nikada. Čuveni Profesor i njegova generacija je, opet, fudbalom pobijedila emocionalnu i psihičku paralizu Brazila izazvanu kolektivnom traumom nakon poraza na SP-u 1950. na Marakani.
Uistinu, čini se da se iz postojećeg poretka, zamrznog u mržnju, strah i izvrnuti sistem vrijednosti može izići jedino pobunom. Za koju, čini se, trenutno nema daha, niti ideje, pa smo svi u matrici samopodrazumijevajućih principa. Pobunom se jedino može izići iz mentalne bodljikave žice kojom smo okruženi, a Dino Mustafić je jedan od ljudi koji je vidi, koji o njoj govori i koji se protiv nje bori filmom, pisanjem i javnim govorom. Bilo je zadovoljstvo razgovarati sa njim u novoj epizodi Mikrofonije sa Amerom.
Tačno.net donosi ličnosti i događaje, i one najbolje i one najgore, u godini kojoj brojimo zadnje dane. Ko su ljudi i događaji o kojima smo pričali, radovali se i tugovali u 2023, zašto su to djeca Gaze, osobe poput pape Franje, pa do Oppenheimera i Milorada Dodika, Džanana Muse i Lane Pudar, Branimira Nestorovića i Semira Osmanagića, Javiera Mileia, Slavoja Žižeka, Marka Vešovića i Nedima Sladića, zašto je serija ''Znam kako dišeš'' priča godine i zašto je folk igrala cijela Jugoslavija – čitajte u analizi Amera Obradovića.
U novoj epizodi podcasta "Mikrofonija sa Amerom" ugostili smo Esada Bajtala. S Bajtalom smo razgovarali o aktuelnim problemima u našoj državi, ali i o legendi sevdaha - Safetu Isoviću.
Ako se za nekog novinara sa ex-yu prostora može reći da je ikona, onda je to Ervin Hladnik Mliharčič. Bio je na Kosovu krajem osamdesetih, kao ratni reporter i u Vukovaru, okupiranom Sarajevu zajedno sa novinarom i fotoreporterom Ivom Štandekerom koji je nažalost poginuo na Dobrinji, pa u Mostaru, i širom Bosne i Hercegovine gdje se devedesetih moglo napraviti svjetsko ime u novinarskom esnafu
Tako je SDA-ov Broj 1 – Bakir Izetbegović, dakle lik sklon šuštavim zelembaćima i svim drugim vrstama vrijednosnih papira, koji tajne operacije planira sa generalom Warom (Osmanom Mehmedagićem) u Ministarstvu za istraživanje ruda i gubljenje vremena, prepustio stranačkom Alanu Fordu aka Nedžad Branković, slučajnom tajnom agentu i političkom manekenu, da ispali ''genijalnu'' tezu o tome kako će se sile koje nasrću na njihovu viziju umoriti, a oni neće.
Kultura sjećanja u defanzivi, kao da je plima poricanja genocida i ratnih zločina i revizonizma potopila sva društva na našem prostoru, te da su ''tri istine'', ili više njih, postale opće mjesto od politike do obrazovanja. O žrtvama i preživjelima koji su uspjeli uspostaviti drugačiji koncept suočavanja sa prošlošću, o odbacivanju odgovornosti, o populizmu i jesu li nama ''naši'' zločinci najmiliji, o licemjerstvu međunarodne zajednice, odnosu novinara i novinarstva prema kulturi sjećanja, zašto se pronalazi razumijevanje za ''naše'' zločince, da li su nametnute izmjene Krivičnog zakona BiH o negiranju i veličanju genocida i ratnih zločina pomogle u suočavanju sa prošlošću, te da li je otpor uzaludan, razgovaramo sa novinarom Eldinom Hadžovićem
U prvom činu plače Ivajlo Petev i navijače BiH potapaju njegove suze u Luksemburgu, u drugom je Vico Zeljković Lisac, a Zvjezdan Misimović Mačak iz bajke o Pinocchiu – oni glođu kosti dobrih životinja, a u trećem Edin Džeko bira između turbofolkera Đanija i labuđeg pjeva u reprezentativnom dresu
Umro je Maradona. Skoro će godina da je umro i Pele. Realno, dvojica najvećih. Zidan je uramljen u srca, Ronaldo u Saudiji broji dolare i pijesak između prstiju, Messi je dobio osmu Zlatnu loptu, Mbappe nikako da odraste do kraja... A jedan 20-godišnjak rođen u engleskom Stourbridgeu dolazi na fudbalsko prijestolje. Onom snagom i stavom sa kakvim je 1986. na stadionu JNA Nenad Ćeća Bijedić odigrao utakmicu života protiv Dinama u finalu Kupa Maršala Tita i postao besmrtan za navijače Veleža. I zato: hey, Jude, don't make it bad...
Ako zagrebemo malo dublje od 8. Kongresa koji će biti samo teatar, vreća za nabijanje poljuljanog autoriteta Bakira Izetbegovića, SDA je samo u prvom mandatu njenog drugog predsjednika, Sulejmana Tihića, pokušala da minder zamijeni kakvim takvim demokratskim alatima, onima kojim bi se mogle donekle graditi i institucije države. Jer, znajući limite uslovljene Dejtonom, ustavnom strukturom i nadležnostima, kao i političkom igrom glavnih etničkih stranaka iz RS-a i sljedbenika propale tzv. Herceg-Bosne koji imaju političku agendu razgradnje države, SDA kao ključna stranka u vlasti je više vodila računa o sebi nego o državi. Privatizacijom uprave, tajkunizacijom privrede i minderom umjesto institucija, uspostavljen je jedan sistem vlasti kojeg nikakve trojke, šestorke niti bilo koji drugi ''isaci'' mogu deinstalirati. Umjesto toga, i same novoformirane vlasti, zamjenici SDA, postali su dio tog političkog mufljuz matriksa, ali to kao da im je i bila svrha i zadovoljština običnih mahalskih karijerista
