Heliodrom, međutim, bio je i mjesto na kojemu su ljude odabirali izravno za smrt. Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) upozorio je 10. siječnja 1994. predsjednika vlade Herceg-Bosne Jadranka Prlića i načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Milivoja Petkovića “da su mnogi zatočenici odvođeni na liniju fronta u Mostaru, pri čemu su bili prisiljeni nositi uniforme HVO-a i drvene puške, dok su se tamo vodile žestoke borbe u avgustu i septembru 1993.”
Je li Sarajevo, toliko godina poslije rata, ipak izgubilo bitku za samo sebe? Neki već odavna strahuju da jest. Ima nas koji se nadamo da ipak još nije. Ali to ne ovisi ni o kome drugome osim o samim Sarajlijama. Zato, Sarajlije, javite se, recite riječ, dignite glas – obranite sugrađanina Franju Šarčevića. On je Bosna baš kao i vi – ode li on... Neka se ne dogodi.
Ajna Jusić iz Bosne i Hercegovine jedna je od 12 ovogodišnjih dobitnica nagrade koju od 2008. godine dodjeljuje Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a. Tim povodom objavljujemo tekst našeg Borisa Pavelića o ovoj heroini.
Jer, ako se BiH vojska raspadne – što onda? Što će učiniti Hrvatska? Hoće li još jednom, kao i 1993., sramotno zajahati secesionistički val, ili će EU i NATO imati snage da je zadrže u luci razuma i podrške načelu nepromjenjivosti granica? To su ključna pitanja današnjice, o kojima, žalibože, na relevantnim adresama ni u regiji ni u svijetu nitko nema ni znanja, ni hrabrosti, ni želje da razmišlja – osim tipova poput Dodika i Lukašenka. Stoga, uznemireni, pitamo: je li, 32 godine kasnije, opet počeo slobodni pad?
Stanko Perica, svećenik i ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi, u intervjuu za Tacno.net govori kako poboljšati odnos ovdašnjih društava prema izbjeglicama i migrantima
U ovih trideset godina lekcija je dobro naučena: krivu Drinu od Daytona ispraviti ne možeš; možeš samo zaploviti njome. Zato se i ime firme već može predviđati: “HB plin”.
Kako je, pitamo se, uopće moguće da političke vođe u EU shvaćaju moralne obveze Europe kada je riječ o borbi protiv Rusije, a ne shvaćaju iste takve obveze kad je riječ o europeizaciji Balkana? I kako je moguće da shvaćaju geostrateške interese Europe kada je riječ o nadmetanju s Rusijom, a ne shvaćaju ih kada je riječ o istim takvim nadmetanjima sa Srbijom – ili, ako se primjerenije izraziti drugačije, kada je riječ o europeizaciji Srbije, pa onda i Republike Srpske?
“Hugo Pratt – o želji da se bude beskoristan” prava je poslastica, nezaobilazan svezak za svaku samosvjesnu kuću biblioteku. Ali ona nije samo to: ovdje u nas, gdje je ime Duje Bratta al pari s gospodstvom Corta Maltesea, ona je primjeren uvod u “ples slobode” što su ga na onoj plaži finim koracima poveli Duje, Corto, Alem, Hugo, i svi ostali iz boljeg svijeta ironije, sumnje, ljepote i intelektualne elegancije
Važan, upravo epohalan kulturni pothvat protječe bez ikakve javne pažnje: na srpski jezik prevedena su neka od ključnih djela izvorne budističke literature. Taj golemi posao obavio je, i još uvijek obavlja, novosadski profesor književnosti, knjižničar i arhivist Branko Kovačević, višedesetljetni budistički praktičar, prevoditelj i pisac, utemeljitelj Theravada budističke zajednice “Srednji put” u Novom Sadu, kao i budističke kuće, samostana, „Oxford Buddha Vihara“ u Čortanovcima, mjestu na pruzi Novi Sad – Beograd.
Dodik preko zagrebačkog tjednika samodopadno obznanjuje: “Sada imamo desetak, petnaest zemalja koje su iskazale spremnost podržati Republiku Srpsku.” U Europskoj uniji ili u svijetu? “I u Europskoj uniji i u svijetu.” I to im je, kaže, dovoljno. “Nama ne treba više.” “Snažno usidren u europski proces” - kako ga on shvaća - Milorad Dodik izvrgava ruglu i Europsku uniju, i Bosnu i Hercegovinu, i Hrvatsku, i sve nas zajedno – a ratne žrtve ponajviše. I navlači nad kontinent tamnu sjenu Radovana Karadžića
Stvar je, naime, posve jednostavna: znanstveno-obrazovna institucija koja odbija odgovoriti na pitanje mjerodavnog sveučilišnog profesora je li političar magistrirao ili nije – pritom još političar predsjednik stranke pokroviteljice te institucije – ne može pretendirati na časnu titulu sveučilišta, nego, u najbolju ruku, dobiti naziv partijske večernje škole.
Gotovo tri godine prošle su otkad je Zeleno-lijeva koalicija u hrvatskom Saboru iznijela ono što smo na ovome mjestu nazvali “naznakama novog, nenacionalističkog programa za Bosnu i Hercegovinu”. U saborskoj raspravi o Hrvatima u BiH 8. prosinca 2020., tada još…
