Svaki put kad čovjek pomisli da živi u teatru apsurda i da ne može biti gore od toga, uvijek se nađu oni koji granice tog apsurda pomaknu još dalje, kao što se upravo događa s proizvodnjom lažnog skandala o navodnoj zabrani Pakovićeve predstave.
Samo ljudi koji nemaju razvijen osjećaj srama mogu tako uzvišeno moralizirati o zlim totalitarnim zločincima komunistima, a niti riječ progovoriti o spomenutim zločinima koji su se u njihovo ime radili čitavom jednom narodu
Pakoviću niko nije zabranio predstavu. Sveo je podjele Mostara na katoličko-islamsku priču, makar da to s realnosti i povijesti dvaju ratova nema nikakve veze. I na sve to u pravedničkom bijesu kaže da mu nisu dali da ‘oslobodi Mostar’. A predstava s Mostarom, onakva kakvom ju je on napisao, ima veze koliko i s Kalesijom.
Pero Buntić je bio čovjek koji bi u bilo kojem vremenu da je živio, bio isti čovjek, jednak i pažljiv prema svima. A takvih je premalo. Time pak što je to dokazao ostajući primarno čovjek u ovom našem dobu kad je bilo najlakše popustiti i ne biti čovjekom u punom smislu riječi, ispisao je možda i najbolju posvetu životu kojeg je vodio.
Na kraju, na tridesetu godišnjicu rušenja Starog mosta, odgovoriti na pitanje je li se Mostar pomaknuo s mjesta prilično je jednostavno. Da, pomaknuo se s mjesta i to definitivno nije više onaj grad koji je bio kad je rat okončan, a još je manje onaj socijalistički Mostar bratstva i jedinstva koji mu je prethodio. Danas ga, štoviše u društvenom i životnom smislu puno više povezuje novi most između Centra 2 i Sjevernog logora, nego Stari.
Ovo je (ne)tipična priča o uglednom i vrsnom intelektualcu kakvih je danas na prste izbrojati. O Draganu Markovini je riječ. Koliko sam ponosan kad toliko toga mogu naučiti od mladih ljudi kakav je Dragan Markovina koji je skoro pa vršnjak sa mojim sinom. Kad sjednemo i popričamo tu ispred Uglovnice, kad debatujemo ko vršnjaci, često s različitim gledištima o nekim događajima, kad sočno opsujemo, kad nam titule nisu mjerilo vrijednosti, kad je zbir mojih i njegovih godina, pa podijeljen sa dva, idealna vrijednost sagledavanja društvene zbilje, one opšte, svjetske i balkanske, a posebno, one urnisane, a drage nam, mostarske stvarnosti.
Poanta demokracije i lijeve političke misli leži upravo u tome da zaštiti manjinu od apsolutnih zahtjeva većine u bilo kojim okolnostima. Prenesemo li to na ovdašnji slučaj, to bi značilo da bi primarni zadatak SDP-a u Mostaru bio taj da se suprostavi nacionalističkim zahtjevima hrvatske politike o
