Kako vidimo, a vidimo ovih dana, sprega podzemlja, nadzemlja, naših dečki i dečki s Knežije postojana je i – što je barem meni nevjerojatno – javna je. Ako imate imalo soli u glavi, možete je jasno uvidjeti, kao što vam je sasvim jasno u kakvoj državi živite i s kakvim ljudima koji vas vode.
Nije, naime, Ivan Penava nikada ozbiljno mislio što je govorio pred izbore da će raditi kada uspiju doći na vlast, već je trećina Hrvata, uključujući mog susjeda, to ozbiljno mislila i vjerovala da će uraditi.
Dakle bilo tko normalan tko čita ovaj tekst može zaključiti samo jedno, moje djetinjstvo u Jugoslaviji obilježio je sport, ne politika, sport kakvim nam ga je ostavio čovjek u bijelom koji je otvorio Mediteranske igre 1979. godine u Splitu, sport u svim svojim predivnim različitostima.
Zbog toga nam ne skrnavite more svojom nebrigom za njegove pomorce. Vi koji ne poštujete ni more ni njih. Vi koji puštate da brode i plove na vaporima koji su odavno trebali u rezališta.
Dvije su godine od smrti velikog novinara i čovjeka Vladimira Matijanića. Tim povodom ponovno objavljujemo tekst Ive Anića napisan nakon njegove smrti.
Vaš je ginekolog, a vi ste to otvorenih usta saznali od dežurne sestre, danas u Topuskom na trodnevnom kongresu forenzičke ginekologije i perinatologije, čiji je organizator ni manje ni više već Hrvatsko katoličko sveučilište, a kao pokrovitelj navodi se Vlada RH. Da vam se usta otvore još malo više, potrudio se i kontroverzni sisački biskup Vlado Košić, koji se također nalazi u stručnom stožeru konferencije i jedan je od pokrovitelja i organizatora.
Historijska je sreća da su, kako ono, partizani okupirali Zagreb, Loznicu, Donji i Gornji Milanovac, Kruševac i Beograd. Jer da nisu, ništa od još jedne noći muzeja od Vardara do Triglava.
Rafal koji je proparao srce Sarajeva i zauvijek ga zaustavio. Srce grada koje se nikada više pokrenulo nije, iako krvotok danas ide i pluća mu dišu, iako mu ceste i ruke, dvorišta i ramena skrivaju nove ljubavi, i drugačije i iste, i Capulettie i Montecchie, ali nikada više te ljubavi neće pokrenuti srce grada. Srce Sarajeva ubijeno je te večeri na mostu nad Miljackom.
Kako sa svakom plemenitom idejom o naseljavanju nekog zaostalog područja stvari pođu u krivo, tako se bojim da i planovi Domovinskog pokreta neće dobro završiti. Plemenit je to poriv vratiti domicilno stanovništvo, i na to utrošiti dvadesetak milijardi eura i ništa u tom domoljubnom porivu ne bi bio problem osim u tome što mi radosno, jedva čekamo da se ta sredstva utroše u jedne tako domoljubne planove.
Sretan vam Međunarodni praznik rada braćo proleteri. Svima vama koji živite na ivici bijede, koje se iskorištava i beskrupulozno krade. Svima vama kojima je uništen život i budućnost, svima vama i vašoj djeci koja su vas zauvijek napustila. Sretan vam praznik braćo moja proleterska. Svima vama koji nemate apartmane i roblje ste svojih bogatih sugrađana. Sretan vam praznik braćo i sestre. Svima vama kojima je ova zemlja maćeha, a ne mati.
Branimir Džoni Štulić bio je bard kojeg njegov narod nije razumio niti je imao volje razumijeti ga. Njegovu narodu treba – veselo i oduvijek mu je samo to i trebalo, veselo i da se puca, da bude lom i da ruke budu krvave.
Brutalan je svijet u kojem živimo. Ubrzan i sebičan. Djecu to, izgleda, najgore pogađa. Nažalost. Zabrinut sam od kada sam postao otac, i bit ću zabrinut do kraja života. To mi je posao. Biti budan i biti zabrinut. Od kada izađu iz kuće do kada se vrate. I nikada, naravno, neću moći staviti ruku u vatru da neće napraviti kakvu glupost. No u jedno ću uvjeren biti čitav svoj život: u činjenicu da su uvijek i bezuslovno bili dovoljno voljeni.
