Mi smo se prestali smijati onog dana kada smo izgubili Čkalju. Onog dana kada smo izgubili osjećaj da se svojoj jednostavnosti smijati treba, onog dana kada smo svi umislili da smo drugačiji, odrasliji, mudriji i da je život nešto drugo. A život je uvijek ostao isti, samo smo se mi mijenjali, postajući, kako smo odrastali samo lošiji ljudi. Život je dobra stvar, samo smo ga mi zaboravili živjeti, živjeti na onaj jednostavan način, sa jednostavnom garderobom, ali sa jednom kompliciranom sitnicom, a ona se zvala smijeh
Glas ljevice glas je radnika u trgovini, konobara, kuhara, čistačice. Sramotnom revizijom povijesti i sustavnim marginaliziranjem ljevica se polako ali sigurno uklanjala iz društvenog i političkog prostora da bi joj konačni udarac zadali upravo oni koji se nazivaju socijaldemokratima tj. “lijevom” opcijom u Hrvatskoj.
Jedan od uzroka političke nekulture, a neizlaznost je njen svakako važan segment, jesu sve prljavije i prljavije političke kampanje koje se iz godine u godinu, posebno na lokalnim razinama, vode do granica dobrog ukusa.
Ja svoje dijete ni u ludilu nemam namjeru predati u ruke bilo kome, niti želim da moje dijete ratuje bilo kada i bilo gdje po svijetu za njihove sulude kapitalističke ili fašističke ciljeve kao što su ovi koje danas provodi Putin. Zapadni svijet, nažalost, nema muda, i ovaj iskompleksirani klaun to itekako koristi. Onaj tko voli ili želi pod pušku, to neka bude njegov poziv, profesija i na koncu dužnost. Na mene i moju obitelj ne računajte.
Shvatili smo da su nesposobni, nestručni i nekompetentni za poslove koje obavljaju i bilo bi moralno, ako ne i profesionalno, da istog ovog dana kad pišem ovaj tekst, svi podnesu neopozive ostavke. Kada odeš po nož, tada to nije i ne može biti obično ubojstvo, već ubojstvo s predumišljajem, tj. teško ubojstvo s nakanom. Ostavka ako ni zbog čega, onda zbog poruke koju time šalješ svojim sugrađanima ali i budućim ubojicama koji bi itekako trebali razmisliti prije čina o 40 godina zatvora kojima se izriče kazna za teško ubojstvo.
Tridesetgodišnje je iskustvo s bezveznjacima na vlasti veliko vremensko razdoblje i ne mogu se oteti dojmu da živimo jedan poprilično neuspješan projekt koji se zove Hrvatska.
Izvršni odbor HNS-a podržava pravo svakog pojedinca, pa tako i svakog nogometaša, uključujući reprezentativce, da navijaju za koji god klub žele. Međutim, kako smo saznali, HNS je vrlo jasnog stava da za sve hrvatske izbornike vrijede viši standardi te da je neprimjereno, nepoželjno i nedopustivo da osoba na čelu jedne hrvatske reprezentacije otvoreno navija protiv bilo kojeg hrvatskog kluba u europskom natjecanju.
Nasmijao bi se sada Herbert Marcuse gledajući ljevicu u Hrvata. Kultura i urbano lako se prisvoje od primitivaca. S vlašću je već druga stvar, ali ionako se bojim da „ljevici” u Hrvata svakako paše biti u vječnoj oporbi nego se boriti za Hrvatsku konačno jednaku za sve.
Smijen se. Di si, radosti? Di si, lipoto? Tako se dopisuju sritni ljudi. Ispunjeni. Ljudi puni ljubavi, životnog smisla, puni planova i para da ih ostvare. Život je lip kad si uspješan, kad se ostvariš, kad ti sve ide od ruke, a zajednički je još lipši. Kad imaš nekoga da ti da ruke.
Ako stvarno mislite da će strani radnici ubijati i silovati vaše žene i nedužnu djecu, tada barem provjerite pozadinu onoga što čitate, otvarate ili dijelite. Kakva je to stranica, tko je napravio i u koju svrhu, provjerite što je stvarno taj i taj političar rekao na relevantnim portalima, provjerite tri puta ako treba tu istu rečenicu i vidite nije li izvučena iz kakvog konteksta. Izađite na ulicu da svojim očima vidite te strane radnike što ubijaju i siluju, budite skeptični prema svemu što čujete ili pročitate, jer, vjerujte mi, ako niste skeptični, postat ćete jako brzo septički indoktrinirani, a tada ste idealni da ostvarite njihov cilj.
Ja mogu reć da je moj život zaokružen Kemom i takvim ljudima, ljudima koji su uvik znali di im je misto a to ti puno govori o čoviku, jel čovik ili nije i takvi te ljudi puno nauče o životu. Kad sad pogledan s ove distance na svoj život sa njima, mogu samo jedno reći.
Dobar je to život da ga jebeš.
Zašto, dakle, građani Hrvatske još jedini u svijetu, uz građane Sjeverne Koreje, tako razmišljaju i zašto građani Hrvatske vole red domoljublja, red branitelja i red svećenika, pa usto još to i plaćaju uz mjesečne ugroze od ovrha, nije medicinski poznato
