Pored strašne izraelske patnje koja se ne sme potceniti, mnogo je veća patnja u Pojasu Gaze. Ogromna i očajnička. Nema za nju objašnjenje niti je treba objašnjavati. Dovoljni su izveštaji koji dolaze iz Gaze i koji se emituju širom sveta. Svuda izuzev u jednoj malecnoj zemlji čije su oči zatvorene, a srce zapečaćeno.
Specifičnosti genocida stavljaju Međunarodni sud pravde u nezgodnu situaciju. Standardi dokazivanja koje je uspostavila Konvencija jesu visoki i očekivanja da bi ovaj postupak mogao dovesti do zadovoljavajućeg izlaska iz horora kroz koji Izrael i Palestina prolaze mogla bi imati razočarenje kao krajnji ishod. Budući da Južna Afrika to zna, oni su predvidjeli rezervni pristup: navode podstrekavanje na genocid, nekažnjavanje i takvog poticanja, neadekvatne domaće zakone i propuštanje istraga. Kao dokaz dali su čitav niz užasnih izjava Izraelskih funkcionera (izjave predstavnika izraelske države, uključujući premijera i predsjednika, čak su ponovljene), gdje bi upravo ta tačka podsticanja mogla biti posebno relevantna s obzirom na dostupnost dokaza.
Bezuslovna podrška Izraelu pokazuje se sada kao medveđa usluga predsjedniku. Čak i njegovi vlastiti saradnici protestuju protiv njegove politike.
U svetlu genocidnog nasilja u Gazi i gušenja debate na fakultetima, manje je važno to što se meni, i još nekima, nije svideo svaki aspekt argumenata pojedinih studentskih grupa nakon 7. oktobra. Kada sam ponudila svoju kritiku jezika kojim se služi Harvardski komitet solidarnosti sa Palestinom, učinila sam to u duhu dijaloga. Nisam mogla znati da će stanovište komiteta biti uklonjeno iz javnog prostora, kao ni razmere uznemiravanja i doksovanja koje će trpeti njegovi članovi. Ipak, još ima vremena za odbranu prava ovih studenata – i svih studenata – da iznesu svoje gledište bez straha od odmazde ili štete.
Pitanje koje treba da postavimo u vezi sa Hamasom nije samo šta će se dogoditi nakon što izgubi ovaj rat – već šta bi se dogodilo da Hamas preživi i nastavi da vlada Gazom? Kakva bi bila realnost u Pojasu, nakon što umine oduševljenje zbog oslobođenja?
Patnja Gaze ne može doneti nikakvu korist Izraelu. Zima se približava i patnja će se udvostručiti. Izrael nikada nije izazvao ovakvu destrukciju i nije ubio toliko dece i ljudi kao u ovom ratu. Kada se javni diskurs fokusira samo na stvarna i izmišljena vojna dostignuća, uz beskrajno valjanje u izraelskoj patnji i samo na tome, a s druge strane se sprečava bilo kakav izraz protivljenja rezultat je jasan. Što se Izraelaca tiče ovaj rat može trajati unedogled, a ubijanje stanovnika Pojasa Gaze i njegovo uništavanje zauvek. Najmoralniji i najpravedniji.
No vladare svijeta, one koji danas stoje iza novih smrtonosnih akcija Izraela, kao što su jučer stajali iza Srbije i Miloševića, jednostavno se ne dotiču one preplašene dječje oči, mala mrtva tijela; da nije tako ne bi bila moguća ni ta strašna lakoća s kojom se, kao na tvorničkoj traci, otvaraju ratna žarišta u islamskom svijetu
Divljački i surovi napad na Gazu stvara mržnju prema Izraelu kakvu još nismo videli u Gazi, na Zapadnoj obali, u palestinskoj dijaspori, u arapskim zemljama i u celom svetu koji vidi ono što Izraelci ne vide i ne žele da vide. Što je još strašnije: ova mržnja je opravdana
I to je faza u koju smo ušli prošlog petka: ono što je nazvano „operacija ego“, pa se pretvorilo u „Bibijev rat za mir“, sada je prešlo u „rat za birače“. Samo se na taj način može razumeti panično obnavljanje bombardovanja kako bi se uništila Gaza i njeni bespomoćni stanovnici. Nikakve logike nema u nastavku divljačkog razaranja. Nikakva korist ne može proizići od još nekoliko stotina ubijenih Palestinaca. Samo će se umanjiti šansa za primirje. Taj korak je čisto zlo, neobuzdana glupost i sramotno laskanje pristalicama, da ih vođa, ne daj bože, ne razočara. A šta će biti s otetima? Pristalice su važnije
Podeliti gubitak znači priznati ljudskost neprijatelju i videti da smo kao pojedinci svi žrtve ovog nasilja koje se stalno ponavlja. Ali smo i njegovi počinitelji
Što se mene tiče, Palestinci su označeni kao oni koje se ne može oplakivati. To znači da oni nisu grupa ljudi čiji se životi smatraju vrednim pažnje, opstanka, napretka na ovom svetu. Ako su izgubljeni, to se ne smatra pravim gubitkom, jer nisu samo manje od ljudi – to svakako – već pretnja ideji ljudskog koju zastupa cionistička politika, a koju dele Izrael i SAD i mnoge zapadne sile
Stoga je vreme da priznamo da pobede neće biti i da nema veze koliko stravičnih udaraca zadamo Gazi i njenim jadnim stanovnicima. Bolna istina je da su Hamas, a isto tako i Hezbolah, povukli Izrael u rat koji je iniciran njihovim napadom i našim strašnim propustom. Vojne operacije neće uspeti da izmene političku realnost u kojoj smo se našli
