Pričajući o Blumu, pričali smo o Energoinvestu, pričajući o Energoinvestu, pričali smo o samoupravljanju, pričajući o samoupravljanju, pričali smo o Jugoslaviji i jugoslovenskom socijalizmu, a pričajući o tome, pričamo i priču o vremenu u kojem živimo danas, o mogućim alternativama kapitalizmu, kaže autorica dokumentarnog filma "Blum – Gospodari svoje budućnosti".
Sjećam se da smo ga Dario Džamonja i ja u jednom razgovoru poslije rata u kojem je uništen i Energoinvest, prozvali Amerik Blum. Neko je pričao (a ima o tome i u filmu) kako su Amerikanci oduzeli Energoinvestu dozvolu da izvodi jedan veliki projekt jer američki političari nisu mogli dopustiti da to čini firma iz komunističke zemlje Jugoslavije.
Jeste li gledali film “Blum”? – pitala sam danima ljude nakon prvog susreta sa filmskom pričom čiju režiju potpisuje Jasmila Žbanić, a koja je posvećena Emeriku Blumu, osnivaču Energoinvesta. Odgovor koji najbolje opisuje reakcije publike: “Gledao sam koliko se moglo od suza.” Film “Blum” nije napravljen isključivo kao historiografski rezime ispripovijedan filmskim jezikom, već kao eho koji poziva na akciju. Ovo je film koji ukazuje na potencijal da dobrom vizijom mijenjamo svijet oko sebe – baveći se prošlošću, ovaj film direktno interveniše u sadašnjost.
Osobine arhetipske kriminalističke drame svakako je razbilo bh. okruženje i kontekst koji publiku definitivno može približiti samim slučajevima, ali i likovima serije. Koliko god posuđivala od američke duge i bogate tradicije sličnog žanra, Znam kako dišeš govori o nama bliskoj stvarnosti, o našem društvu i o našim problemima koje ignorišemo ili se bojimo suočiti s njima. Možda je to dovoljan razlog da ovu seriju gledamo i analiziramo, sa svim njenim problematičnim aspektima i kontradikcijama.
Tri su pretpostavke antiintelektualizma – mediji, demokratija i internet. Umberto Eko je pisao da internet dovodi do invazije imbecila, svjedočim da se to najbolje vidi u našoj twitter zajednici. Pitanje je dana kada će internetski batinaši SFF-a umjesto tastature uzeti stvarne palice. A tada više nema potrebe za filmom, drugi su prioriteti.
Jednom sam pročitala komentar na to da podržavam Povorku ponosa: „Napravila film o genocidu u Srebrenici, a podržava pedere. To ne ide“. Ljudi ne shvataju da film o genocidu ne bi mogla napraviti osoba koja NE podržava „pedere“ i nema svijest i emociju iz koje nastaje film o genocidu
