Je li utorak svima nesretan dan kao što je meni? Ne, naravno da nije. Ne znam zašto ga nikada nisam voljela. Kod nas je petak 13. dan koji treba izbjegavati. Poklade utorkom? Mardi gras. To ne postoji na Balkanu. Porijeklo tog utorka potječe iz rimskog doba:
Odgovarao je paganskom prazniku koji je slavio kraj zime i dolazak proljeća.
Sjećaš li se da si napisala knjigu, nastavlja Glas, dok je rat bjesnio na Balkanu, knjigu pod nazivom Pariški ratni dnevnik?
Bila je to moja druga nedjelja kod Yvesa u posljednjih nekoliko mjeseci, gdje sam učestvovala u njegovom literarnom i kulturnom salonu.
Yves Krief! Upoznala sam ga osamdesetih godina, kada sam po drugi put došla u Pariz kao stipendista Francuske vlade, istražujući sufizam i kulturnu istoriju Balkana u sklopu svog doktorata. Bila sam spremna raditi bilo šta kako bih sebi omogućila bolji život u Gradu svjetlosti. Čak i ono što nisam voljela – povremeno. Iako Pariz u to vrijeme nije bio skup. Bio je to istinski centar kulture, grad slobode i libertinagea. Dobro su živjeli i pjesnici, i slikari, i romanopisci, pa čak i strani studenti poput mene. Sve se odavno promijenilo. Da ne kažem sunovratilo.
C'était mon deuxième dimanche chez Yves ces derniers mois, lors duquel j'ai participé à son salon littéraire et culturel.
Foto: dijasporabih.com BOËL Jean je francuski pisac, rođen 1948, voditelj izdavačke kuće Henry. Osnivač je i glavni urednik časopisa Écrit(s) du Nord, generalni sekretar Maison de Poésie – Fondation Émile Blémont u Parizu. Objavio je desetak romana i pripovijedaka, dva eseja i još desetak knjiga poezije. Sarađivao je s mnogim časopisima i zbirkama. Dobitnik je Poetske nagrade Poncetton SGDL za knjigu Le Paysage immobile 2009. i Nagrade Mallarmé 2020. za knjigu Jusqu’au jour. *** là où leur chair s’est usée le manche de l’outil et ce…
Odsustvo Boga porodilo je carstvo ljudskog zla i pakla na Zemlji, a sve se to u gornjim stihovima povezuje s vječnim pitanjem o moralu, vjerovanju, o Njegovom i čovjekovom postojanju. Stihovi se odlično uklapaju u ton apokaliptične i refleksivne prirode.
Jasna Samic tisse une intrigue qui envoûte le lecteur, le faisant voyager de Moscou à Paris, de Samarcande à Istanbul, à travers les destins de personnages inoubliables. Cette saga, à la fois intime et universelle, est un chef-d’œuvre littéraire.
Na momente se knjiga doima kao pravi triler. O tome u stvari neka zaključi čitalac kome preporučujem svakako ovaj roman, u kojem će prepoznati i Balkan i uopšte aktuelnost u svijetu.
Ključna namjera knjiga Jasne Šamić "Mit o Bogumilima" je da demaskira revizionističku politiku onih koji poništavaju autonomiju bosanske crkve, ili koji smatraju da je vjerska razlika između bosanskih krstjana i katoličke i pravoslavne crkve minorna.
Mnogi kritičari bogumilstva tvrdili su da Bosanska crkva nema nikakve veze s ovim prilično dualističkim učenjem, nego da je riječ o ranom hrišćanstvu, da na bosanskim stećcima nema nikakve originalnosti, a još manje odjeka dualizma ili prisustva bogumilskih elemenata. Senadin Musabegović, kako sam već napomenula, tražio je i nalazio brojne razlike između ikonagrafije hrišćanskog srednjovjekovlja, na djelima velikih evropskih slikara, i srednjovjekovlja prikazanog na bosanskim stećcima.
Mario Mikulić očito je bio zaljubljen u svoja lica i u svoju ulicu. Svojom je kičicom ovjekovječio mnoge ljude, najviše Sarajlije, ali i Tita, potom razne pisce, kao što je Ivo Andrić, ili Josip Osti, zatim i druge slikare, posebno Ismeta Mujeznovića, a i one poznate ili nepoznate koje je proslavio na platnima, pa je tako portretirao i mene kad sam bila mlada.
Ali kako nazvati to što čini danas Izrael nad civilima Gaze? Teror? Kršenje ljudskih prava, zločin protiv čovječnosti? Na Zapadu niko neće, i ne smije to tako imenovati. To se naziva odbrana; francuski advokati i francuski mediji tako nazivaju rat koji vodi Natanyahu, za Zapad to nisu ljudi koji ginu, to nisu djeca, to su samo kolateralne žrtve.