U šesnaest carevina kroz koje sam putovao do tada nisam vidio ljepši most i hrabrije momke koji su skakali s njega. Otkako je sagrađen most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. Sjedeći u čardaku, oni su promatrali kako hrabri dječaci šehera skaču s tog polumjeseca na glavu i noge.
- Evlija Čelebija, putopisac i historičar, 1664. godine
Na Balkanu se uvijek živjela iluzija. Kod sviju. Samo su različiti prijatelji, a i neprijatelji. Jedni su uvijek vjerovali i čekali pomoć od braće Rusa sa istoka, a od nedavno se ponadali da će i Amerikanci shvatiti njihovo dugogodišnje prijateljstvo, pa od Trampa očekivali da riješi njihove muke i na Kosovu i one sa Srbima van Srbije. I umjesto toga dobili carinu od 37 posto, više od svih drugih ili samo manje od onih propisanih Kini. Ostatak Srba je ostao tamo gdje i jeste, i u gorem položaju nego što jeste.
Dok pričamo, Denijal Behram, tragač za boljim, stalno ističe: „Da nije svih onih koji su dio Mostara kakav je nekad bio, niti bi bilo pomoći, niti bih ja imao šta organizovati. Mora se proći i Fejićevom i Avenijom. Kako ko.“
Zakoračila u najbolje godine. Ne prestaje se igrati, a igraju se samo najbolji. Igra je najzahvalniji dio njenog glumačkog i poetskog stvaranja. Češće je u djetinjstvu nego u stvarnosti. Virus Mostara iz Šantićeve prati je sve protekle godine. I onda kad ga je morala napuštati i još više kad mu se tri puta vraćala. Posrednica između mašte i onog što je okrutna stvarnost. Govori i piše o malim, a čini velike stvari.
Od kraljice Katarine, babice Mubere Berke Hadžimahović, profesorice Zlate Grebo i Borike Vanović do ovovremenih Vesne Šunjić, Jasne Merdan, Amile Bakšić, Dijane Ondelj Maksumić i stotine drugih Mostar su trajno obilježile znamenite žene. Žene su uvijek, u ratu posebno, razumijevale koliko su naše sreće i tuge uvijek drugačije i istovjetne, dame što su po ljudskosti, znanju i dobroti stvarale Mostar. I život u njemu.
Srđan Aleksić je 21. januara 1993. u Trebinju spasio svog sugrađanina Alena Glavovića. Od zadobijenih batina Srđan je preminuo šest dana kasnije. Nema tu smrt šta da traži. O ljudskoj je dobroti i čojstvu riječ
Prošle su godine i decenije od našeg zadnjeg susreta, a onda mi se iz Mostara, a ne sa neke prekookeanske adrese, kako sam očekivao, javila gotovo ista ona slatka djevojka – curica s plavim čuperkom iz Brankovca – Mahira Tanović. I umjesto uobičajenog uvoda i predstavljanja, doktorica Mahira, kao da smo svaki dan zajedno, odmah govori o Mostaru, kakav je bio a više nije, priča o njegovim dobrim ljudima, pa se iščuđava – otkud nje među najboljim. Prekinuo sam je: „Odavno ti je mjesto među mostarskim i svjetskim vertikalama.“
Opisujući našu društvenu zbilju, pozorište i književnost, Gojer ne štedi ni sebe, ni one oko sebe.
Na kraju 2024. godine pričam o njih deset što ne daju da zaborav nadjača stvarnost, a tu su pored nas.
Za razliku od većine intelektualaca koji su još od ratnih devedesetih pa sve do danas zarobljeni u ljušturu ćutanja i neoglašavanja profesor Pobrić redovito analizira i nudi rješenja naših bosanskohercegovačkih i mostarskih problema.
I onda kad očekujete da bar nešto krene naprijed zateknu vas polomljena slova Šantićevog spomenika ili unakažen njegov spomenik što se dogodilo ovih dana.
Milan Račić za Tačno.net piše o svom ratnom iskustvu. “Sve ovo neljudsko i pogano što se događalo ne svaki dan, već svaki sat, poprave vam i u takvim ratnim okolnostima neki dobri ljudi, gotovo u pravilu, druge nacionalnosti.”
