Milan Račić za Tačno.net piše o svom ratnom iskustvu. “Sve ovo neljudsko i pogano što se događalo ne svaki dan, već svaki sat, poprave vam i u takvim ratnim okolnostima neki dobri ljudi, gotovo u pravilu, druge nacionalnosti.”
U najtežim vremenima, kad su mnogi dizali sidro, kad smo bili gotovo pred gašenjem, radili smo bez pare i dinara. Čuvali zajedno s vjernim navijačima svoju – Veležovu svetinju.
Dejan ili Bukvar Ruištinski, kako ga ovovremenim jezikom društvenih mreža predstavljaju, nije se dao ukalupiti u uobičajene šeme i okvire, nego je još u izbjeglištvu kao dječačić iz Mostara, u Sremskoj Rači, pokazivao osobenost, znatiželju i prkos što su mu neki tamo ratnici pokrali onu mostarsku dječiju dušu, pa ga kao i čitavu porodicu poslali u izbjeglištvo
On je od onih dobrih ljudi što je i u najpoganijem vaktu pomagao druge i drugačije, gurao dalje srcem i ljubavlju. I ostao čovjek. Znao sam poprilično toga o Seji Brankoviću, ali kad mi je otvorio dušu shvatio sam koliko malo o njemu znam.
Ako imate manje od 50 godina i živite na prostorima bivše Jugoslavije, na pomen Mostara teško da će vam pasti na pamet Srbi. Grad s jednim od najljepših mostova na svijetu, Starim mostom, ove godine napunio je 30 godina od početka ratnih i zatim nastavku mirovnih sukoba Bošnjaka i Hrvata.
U bjelopoljskoj kotlini i Mostaru utemeljeni su književnik svjetskog ugleda Vladimir Pištalo, profesor muzike Mustafa Šantić, pa već pomenuti Minja Bojanić i Dijana Šoše, a tamo korača i Adnan Baka Demić i mnogi mladi stvaraoci. Ako ih ne potjeraju ovi što Mostar dijele i uzduž i poprijeko.
Ništa se na ovim prostorima ne događa slučajno, pa ni Srđanovo spašavanje Alena i njegovo herojsko djelo. Ma koliko danas izgledalo da smo podijeljeni i zavađeni, da nam šalju strance kako bi nas učili zajedničkom životu, mi smo mnogo prije njih naučili i šta je život i šta je suživot, šta su tri civilizacije, kulture i religije.
Ivor istinski vjeruje u ono što su ga učili roditelji a to je da Bosne i Hercegovine, kao i Mostara nema bez tolerancije i zajedništva, da trodecenijsko stanje nije normalno i da se isplati boriti za bolje sutra i svih nas, a ne samo jednih, drugih ili trećih. “Zajedno ili nikako”, rekao bi Ivor.
Obični ljudi, bez obzira ko su i odakle su, smatraju ga herojem, a vlastodršci, tamo gdje je ratovao, izdajicom. Oprobao se i kao preduzetnik i političar, ali biznis i demokratija na ovim prostorima rijetko uspijevaju. Možda je paradoks i sudbina Amira Reke najbolji opis stanja i prilika u BiH. Ništa nije tako jednostavno, ni kod Reke, ni kod raspada Jugoslavije, ni kod BiH.
I dok vam šalju obećavajuće poruke, bar za trenutak se upitajte šta su vam to uradili od 1992. do 2024. godine. I ovog puta mečka prošlosti zaigraće ispred naših vrata.
Marko Govorčin prepoznat je kao muzički stvaralac i u Mostaru i Evropi. Rodom Mostarac, pjeva Neretvi, svira Hercegovini, komšija Eminin, ljubi Merimu, voli ljude i pomaže najugroženije.
Antifašizam i zagovornici te planetarne ideje postaju meta za odstrel kabadahijama koji su odavno otvorili ljušturu zla i podjela i sve više dobijaju prostor za svoje retrogradne ideje, a vlast ćuti ili daje, već tri decenije, saopštenja kako je istraga u toku i počinioci nepoznati.