Žene poput Nataše drže pola neba, većinu svijeta i svaku uspješnu porodicu. Emotivna i otvorena, Mostarka do balčaka, po ko zna koji put, Nataša me onako blagonaklono i ljudski, kao da sam i ja s druge strane šaltera, moli da ne zaboravim spomenuti njene kolegice, koje su dobar tim u poganom vaktu.
I ne slučajno, Miro, Mirsada, Miran i Mirna – svi u svom imenu imaju tri početna slova MIR. Nažalost, sve to nije bilo dovoljno da u miru ostanu u Mostaru, dožive starost i odgajaju unuke. Ostaje im da sanjaju kako je ona američka Kalifornija samo kopija one čarobnije Hercegovačke, iznad koje se nadvio Stari osvijetljen svjetlošću i bojama nebeskog i zemaljskog porijekla. Jednom je Mirina noga, poslije 1992. godine, kročila na vrh Starog i nada se da će opet.
Živimo vrijeme kad su prevladali loši ljudi, još gore politike, nedosljednost i interesi umotani u plašt nacionalizma. Kotrljamo vakat kad je definitivno trajno urušen društveni sistem, kada je unakaženo obrazovanje, kultura i opšte vrijednosti. To je najopasnija stvar koja se dogodila i pitanje da li se to može više ikada ispraviti ili samo popraviti. U kombinaciji kriminala, nacionalizma i iskrivljene prošlosti, ne piše nam se dobro. Maska je sve više ono što čini ljude, političare posebno. Maskama se služe kad hoće udobnu fotelju, bezbjedan kutak ili materijalno obezbjeđenje na račun onih što su ih birali.
Istina i pravda, a prije svega zaštita ugrožih, suština je ličnog i profesionalnog uvjerenja Pere Radovića. Trajne vrijednosti ostaju za navijek ako ih, bar približno, umiješ kao Pero Radović pokazati čitaocu ili gledaocu. Zato čovjek, bez obzira na godine, uči od najboljih kakav je publicista Radović, od kojeg su mi se urezivale rečenice, kao i Peri 80-ih od Andrića.
Sad su nadošla neka loša vremena u kojima se gube vrline i moral, skromnost i iskrenost; vremena u kojima caruje novac, pa Željko Šupljeglav i kao sudija i advokat želi i svakodnevno čini sve da opstanu i pravda i ljudska vjera u pravdu. A život protutnji pored nas.
Dobio je Mustafa Hadžajlić nadimak Baja, po ocu partizanu. Njih sve troje djece odgajana su u duhu ljubavi i antifašizma, pa i Mustafa, kako bi drugačije nego crveno nastavio sa svojom djecom i unucima?
Zar u četverogodišnjem mandatu nisu bili u stanju od dvije Prosvjete napraviti jednu ili su im podjele i unutar sebe samih glavna preokupacija. I tako sve u krug. Većina u svijetu okrutne stvarnosti, autetentični u markiranim odijelima, na proslavama i društvenim mrežama. Lajkaju i dodvoravaju se drugima i sebi samima. Dolazi li vrijeme kad će obični građanin, čovjek konačno shvatiti o kakvoj je zloupotrebi i manipulaciji riječ?
U politici je taman toliko koliko misli da se i kroz ovaj šareni mozaik, počesto sastavljen više od prljavštine nego li od čistote, može nešto i promijeniti. Čovjek se često pita, pa i doktor Rupar, koliko je potrebno hrabrosti i snage da se onaj krhki JA suprostavi onom nasilničkom MI. Miljan se opredijelio za srednji put, pa umjesto velikih riječi i obećanja, znanjem i obrazovanjem, pobjeđuje one što ih je vlast zapala ratnim i nacionalističkim pokličima.
Hana i Darko Arapović most su što spaja ljude i događaje, pa od različitosti prave zajedničko bogatstvo. Tako je bilo kad su krenuli sa Slipčića i Mostara, nastavili u Tuzli i Zagrebu, igrali u Kini i Japanu, sastali se ovih aprilskih dana sa stonoteniserima i prijateljima na međunrodnom turniru u Podgorici, odakle će odlepršati ponovo do Sarajeva da ovjere vizu za Olimpijadu u Parizu. Nakon dugog i ljudskog razgovora s Arapovićima pomislih – kako je lijepo imati ih za prijatelje, jer na najsportskiji način ravnaju sve naše greške i zablude.
Ovog puta kratko pričam o onim što su roman zaslužili, o dvojici mostarskih velikana koji su ista generacija mostarske Stare gimnazije u kojoj su stasali najbolji koje je Mostar dao i zaslužio. Priča o Predragu Matvejeviću i Izedinu Pintulu kazivanje je i o svim gimnazijalcima što su, baš tu u središtu grada, stekli ono najvrednije, znanje i dobrotu, pa je i danas prenose mlađim, bilo u Mostaru ili na svakom od merdijana ovog svijeta.
Bila je to noć koja je potvrdila da vrijedi živjeti časno i uzvišeno kao Milan Račić i svi junaci njegove knjige. Dobri ljudi pobjeđuju i u poganom vaktu.
Sve dok birokratama, bilo za penziju ili… mora dostavljati potvrdu o životu i hartijom dokazivati što je očigledno, olovkom i tasterom Minja će bilježiti ljude i događaje u zavičaju ili sjećanja na neko prošlo vrijeme i ljude tog vakta. Bojanić je iz grupe kulturnih stvaralaca što su trajno, do i poslije rata, obilježili Mostar, Hercegovinu i Crnu Goru na jedan specifičan i osoben način, kao niko drugi.
