Kod nas se već decenijama riječ jedinstvo izgovara olako – kao floskula, kao vapaj.
A šta ta riječ zapravo znači? Znamo li oko čega se treba ujediniti?
I jesmo li spremni prihvatiti da pravo jedinstvo ne nastaje kad svi misle isto – nego kad svi prepoznaju istu tačku prema kojoj se ide?
Velež je ostao most, ne samo onaj koji povezuje ljude, generacije i sjećanja, nego onaj koji je i u trenutcima mraka bio simbol preživljavanja. Bol Gedolf je želio nahraniti siromašne i gladne, a današnji prvi čovjek Veleža, Admir Rahimić, hrani ideju koja je jača od mraka i projicirane smrti. Zato je i pošteno da se svi oni koji vole ovaj klub zovu – Rođeni. A gledati iz Irske prema Africi ili s Pijesaka prema Veležu ista je priča.
Prošle srijede Milan Račić je u mostarskom Centru za kulturu predstavio svoju novu knjigu „Ljudi sa dušom: Skrivene zvijezde“. U vremenu kada je populizam nova paradigma a historijski revizionizam novo normalno, Milan razmišlja drugačije. Onako kako bi ustvari i trebalo.
Mostarci, gdje god da ste u Fejićevoj i na Brijegu, u Cernici i na Pijesku, u Zagrebu, Oslu, Melburnu, Stocu i Zaliku – došlo je vrijeme da se ne krijete iza riječi, da ne okrećete glavu od svetinje koja nas je sve napravila ljudima. Velež.
Ovo je poziv. Ne molba.
Poziv svima koji su u ovom gradu nešto stvorili, bilo rukama, bilo pameću – vlasnicima velikih i malih firmi, gazdama restorana i kafića, ćevabdžinica i slastičarni, butikima i zlatarama, pravnicima, notarima, obrtnicima, turističkim radnicima, prodavačima i programerima, zidarima i advokatima.
Svi koji radite i zarađujete pod mostarskim suncem, pomozite Veležu. Ne zbog reklame, niti zbog interesa. Nego da vas djeca i unuci sutra ne gledaju s prezirom. Da vas raja ne pamti kao škrte izdajice, već kao ljude.
Jer danas Velež simbolizuju Meho Kodro i Admir Rahimić. Meho – koji je ime donio iz svijeta nazad u Mostar. Admir – koji je dao sve što ima i što jeste, i koji staje rame uz rame s velikanima poput Jole Muse, Ismeta Salahovića i Sude Hasića. On ne traži ništa za sebe sve daje klubu. I to nas obavezuje.
Nemojmo dopustiti da se zbog naše škrtosti ugasi ono što je davalo smisao ovom gradu.
Velež nije samo klub. On je most između prošlosti i budućnosti. On je duša grada. A bez Veleža, Mostar je samo riječ na karti. Zemlja bez lica. Grad bez glasa.
Pomozite Veležu jer tako pomažete sebi.
Velika izložba ''Mostar u srcu'' okupila je 37 umjetnika sa 72 djela koja prikazuju ljepotu i kulturu Mostara u Centru za kulturu.
Omladinski kulturni centar Abrašević je, uz Stari most, Velež i Neretvu, već davno osigurao mjesto jednog od sinonima grada Mostara. Oko njega je decenijama bila okupljena radnička klasa ovoga grada, a ime je dobio po mladom proleterskom pjesniku Kosti Abraševiću, rođenom 1926. godine. Lik i djelo ovog pjesnika služilo je kao svojevrsni „rasadnik kulture“ cijele Hercegovine, a Narodno pozorište, Simfonijski orkestar, Muzička škola samo su neke od javnih ustanova koje su nastale zahvaljujući Abraševiću. Preživio je Šestojanuarsku diktaturu i Drugi svjetski rat, ali nije mogao i rat devedesetih godina.
Uvijek je Goran bio svoj i mostarski, imao osoben život, svoje kritičko mišljenje, nikada se nije priklanjao vladajućim što su umislili da gospodare našim životima i sudbinama. Tu je kod Zele, s rajom što se iz Mostara micala nije, ili ljeti s onima što Mostaru u želju dolaze.
U vremenu buke, rastuće netrpeljivosti i iskrivljenih vrijednosti, biti odgovoran znači govoriti o miru i pomirenju. O miru, pomirenju, kulturi i odgovornosti prema prostoru u kojem živimo razgovarali smo s jednim od najutjecajnijih hrvatskih intelektualaca u Hercegovini, ravnateljem Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru.
U razgovoru za Tačno.net, Vukoja govori o potrebi da Mostar prestane biti grad zaleđen u prošlosti, te o univerzalnoj poruci pape Franje koja nadilazi vjerske podjele.
Vukoja poziva na kulturu koja liječi, pamti i povezuje.
U gradu koji je decenijama bio simbol podjela, ali i snage zajedničkog života, Safet Oručević — bivši gradonačelnik Mostara — priča o potrebi da se govori o onome što spaja, a ne o onome što razdvaja. U razgovoru za naš portal, Oručević ne razmišlja samo o fizičkoj obnovi grada, već i o onome što naziva “duhovnom arhitekturom”, potrebi za mirom, pomirenjem i simbolima zajedničke budućnosti. Među tim simbolima posebno ističe ideju gradnje mostarske sinagoge, ne samo kao vjerskog objekta, nego i kao prostora kulture, dijaloga i sjećanja na zajednički život, koji je ovaj grad nekada činio velikim. „Mir se ne podrazumijeva, on se gradi“, kaže Oručević. Upravo ta gradnja, kako materijalna, tako i nematerijalna, postaje ključna poruka ovog razgovora.
„Mir se ne podrazumijeva, on se gradi“, kaže Oručević. Upravo ta gradnja, kako materijalna, tako i nematerijalna, postaje ključna poruka ovog razgovora.
Malo tatrane na današnji dan: Dijasporci se slikaju kraj "mostarskih starina" od kojih su samo Neretva, nebo i brda starija od njih samih....i Stari most je mlađi.
-Etno je u modi...gradove su preplavili građani sa etno navikama.
-Kad u kolektivnom pamćenju prevladaju narodni junaci onda je to kolektivno ludilo.
-Na zapadu vazda jugovina.Tu meterološke probleme rješava psihijatar.
-Od kada su ""životnu borbu s problemima" proglasili "stres " boleštinom, niko više nije zdrav (samo pet od 5005 “malo tatrane“).
Dragan Markovina, ugledni mostarski intelektualac, historičar, esejist i autor najdubljih poslijeratnih refleksija o Mostaru, ovih je dana u središtu polemika koje daleko nadilaze pitanje urbanizma. Njegov glas, glas čovjeka koji je Mostar opisao ne iz perspektive nostalgije, nego iz unutrašnje borbe za zajednički grad, ostaje dragocjen. No upravo zato – jer znamo s koliko ljubavi i odgovornosti promišlja Mostar – neke njegove nedavne teze zaslužuju polemičku pažnju, ne iz protivljenja, već iz vjernosti istom etosu kojem i on pripada: intelektualnom poštenju.
Koncem februara ove godine svjetlo dana ugledala je zbirka poezije „Tabakera“, autorice Jasmine Bikić, u izdanju renomirane izdavačke kuće Buybook. Iako je niz godina pisala novinske članke iz oblasti kulture i umjetnosti, ovo je autoricin prvijenac, podijeljen u četiri tematske cjeline, kroz koje se Jasmina Bikić na poseban i nesvakidašni način, prisjeća galerije čitaocima znanih i neznanih likova, poput članova njene porodice, u rimama opisuje našu domovinu, kroz gradove i rijeke koji su je inspirisali, te vrijeme u kojem danas živimo.
