Oznaka Nebojša Slijepčević

Pornografi sjećanja

Priču o logoru Lora te '92. znaju svi građani Splita, od kojih su neki, u žaru nacionalizma i zloćudnih frustracija, i samo odlazili na seanse mučenja u Loru, deseci stranica brojnih svjedočenja, sudskih odugovlačenja, obijesnih presuda… ispisano je na stranicama ono malo nezavisnih medija, a suština istine o vojnoj policiji zloćudno je banalna baš kao i taj otužni „dokumentarac“; privodilo se naime srpske civile u Loru, nad njima su se iživljavali takozvani ratnici samo s jednim ciljem - zauzimanje njihovih splitskih stanova.

“Velike” nacije u malom pakiranju

Svjetlo je na kraju tunela to što je Nebojša Slijepčević znakovito poručio u povodu dodjele Europskog Oscara svom filmu “Čovjek koji nije mogao šutjeti”: “Posrijedi je priča o hrabrom čovjeku iz Beograda koji je bio Hrvat, i on sada neće biti zaboravljen. Zahvalan sam svima koji su pomogli da ga se ne zaboravi. Humanizam nadilazi svaku nacionalnost.” Ta je vrsta čovjekoljublja jača i trajnija od svačijeg “domoljublja”

Umijeće šutnje

Zato se ono što se nagrađuje u Cannesu, u ovim čemernim državama dočekuje s nelagodom, a ne s otrežnjenjem. S nijemom porukom: ne želimo da našu zajedničku šutnju o zločinu remeti čovjek koji nije mogao šutjeti.

Divna subverzija iz Cannesa

Film Nebojše Slijepčevića, posebno nakon nagrade u Cannesu, postaje stoga divna diverzija u ovdašnjim politikama sjećanja i podsjeća na to da umjetnost može puno, posebno kad se radi iz bazičnog ljudskog uvjerenja.