Oznaka rat

Kao vazduh koji udišemo

Pre godinu dana 27. juna 2024. preminuo je Alon Konfino, jedan od najznačajnijih istoričara sećanja i istraživača kulturne istorije, koji se bavio Šoom i istorijom Nakbe. Bio je važan i cenjen istoričar. Veoma je voleo ovu profesiju. Istoričari se generalno poistovećuju sa pouzdanom rekonstrukcijom prošlosti. I Alon je takođe mislio da je to zadatak istoričara, da rekonstruiše stvarnost što je tačnije moguće, znajući da je svaka rekonstrukcija delimična, ograničena i podložna promenama.

Juli 1995: Između genocida i poricanja

Srebrenica je u posljednje tri decenije postala simbolom stradanja, političkih manipulacija i, za Srebreničane prije svega, simbol UN-ove ignorancije i izdaje. Pišem ignorancije, a ne „neuspjeha“, kako se često u javnoj sferi tumači srebrenički genocid. Da bi bio neuspjeh, prvobitno je potrebno pokušati uraditi nešto, a UN nije pokušao ništa i stajao je postrani. A daleko od toga da je bio bespomoćan...

Godišnjica masakra u Biljanima: Jedna presuda – 258 ubijenih

U selu Biljani na današnji dan ubijeno je 258 civila čija su tijela pronađena u dvjema masovnim grobnicama. Masakr u Biljanima vodi se kao jedan od najvećih masovnih zločina tokom rata u Bosni i Hercegovini, a, unatoč tome, za ovaj zločin donesena je samo jedna presuda.

Dogovoreni ratovi

Ako se nešto dogodi, a ja sam tu i preživim, a neko drugi bude ubijen, u sebi čujem glas, i stoga znam: kriv sam
što sam i dalje živ. (Karl Jaspers)

Čuvari narušenog poretka

Kolaps konsenzusa o globalnom razvoju ne ugrožava samo napredak – već i mir. EU mora preuzeti lidersku ulogu – ne silom prilika, već promišljenom strategijom.

Prostori nade, solidarnosti i otpora

Početkom devedesetih, zalazak sunca obično je značio da svi moramo biti zatvoreni u svojim domovima. Lupanje o šerpe i zveckanje ključevima s prozora i balkona, poput zatvorenika, činilo nas je prisutnima tokom policijskog časa, koji je trajao od 7 uveče do 7 ujutru u militarizovanom gradu Prištini. Ponekad bismo tačno u 19:30, u vreme glavnih večernjih vesti, gasili sva svetla u kućama u znak protesta protiv propagande srpskih državnih medija, naročito nakon što su gotovo svi albanski mediji, osim jednog, bili ukinuti. Ove simbolične protesne geste činile su nas vidljivima, jačale osećaj uzajamne pripadnosti i oslobađale nagomilani bes.

Gaza

Televizija Al jazeera upozorila je gledaoce na uznemirujuće snimke. Ali, jesmo li baš takve mogli očekivati? Ili smo mislili da smo već sve vidjeli padom Vukovara u Hrvatskoj '91. i tjeskobnom kolonom prognanih Hrvata iz toga grada, ili one autobuse kojima su Bošnjaci u Srebrenici masovno odvođeni u smrt? Ili kadrove krvavog masakra na sarajevskoj tržnici za vrijeme četverogodišnje opsade Sarajeva, ili iscrpljene zatočenike u hrvatskim logorima za Bošnjake u Dretelju, Heliodromu…? Ne, s ekrana su nas zatekle tamne oči slatke djevojčice u bolničkom šatoru. U Gazi. Ona ima dvije godine i teška je jedva sedam kilograma. Sedam kilograma kostura, tankih nožica i ručica, obavijenih majčinom očajnom spoznajom da joj dijete umire od gladi.

Autoritarni populizam i fašizam

„Mistične vođe oslobađaju osakaćene instinkte iz konvencionalnih kulturnih okova – poput potpuno neskladnog kršćanstva nakalemljenog na panjeve arijevskog duha.“ (Carl Gustav Jung).

Šoa 2 u našoj izvedbi

Izrael ne vrši holokaust nad palestinskim narodom, ali se u poslednjih 19 meseci približava tome velikom brzinom. Ovo se mora izgovoriti, posebno na Dan Šoe. Stajao sam mirno dok su sirene zavijale kao i svake godine,1 a misli su mi lutale. Setio sam se bake i deke, Sofi i Huga, čija imena sam video uklesana na zidu sećanja na starom jevrejskom groblju u Pragu. Onda sam se setio prizora iz Gaze koji me progone. Kao dete sam tokom zavijanja sirena zamišljao veliku vatru koja guta sve. Do rata u Gazi u toj vatri su goreli Jevreji, a ove godine sam video izgorele bebe iz šatorskog naselja u Han Junisu i sa njima još hiljade dece, žena i muškaraca koje je izraelska vojska ubila bez milosti.