Govor Munire Subašić, predsjednice Udruženja "Majke enklava Srebrenica i Žepa", održan povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici, predstavlja snažan politički apel upućen domaćoj i međunarodnoj javnosti. Iako duboko ličan i emotivan, govor nosi višeslojnu političku poruku koja se obraća savjesti svijeta – onima koji su ostali nijemi 1995. i onima koji danas ponavljaju iste greške.
Dok ulice šute, a zvučnici vrijeđaju, ljudi koji koračaju prema Potočarima donose nešto što se ne da zaustaviti – ljudskost.
Ljudi devijantne ratničke svijesti (u političkoj areni obilježeni kao ultradesničari) ne koriste često psihološke mehanizme odbrane koji ih štite od osjećaja krivice. Zašto? Ne trebaju im. Neki šalju poruku Mi nismo znali za ratne zločine, ali ako pročitamo šta piše između redova vidimo da poruka glasi Mi smo znali i smatramo da je dobro to što se desilo!
Srebrenica je u posljednje tri decenije postala simbolom stradanja, političkih manipulacija i, za Srebreničane prije svega, simbol UN-ove ignorancije i izdaje. Pišem ignorancije, a ne „neuspjeha“, kako se često u javnoj sferi tumači srebrenički genocid. Da bi bio neuspjeh, prvobitno je potrebno pokušati uraditi nešto, a UN nije pokušao ništa i stajao je postrani. A daleko od toga da je bio bespomoćan...
Uoči debate o Bosni i Hercegovini, prije svega Rezoluciji Ujedinjenih naroda o genocidu u Srebrenici, posjetili smo ovaj grad na sjeveroistoku BiH. Nismo se nikome najavili, niti smo unaprijed bilo kojeg sagovornika dogovorili. Željeli smo vidjeti stvarnu sliku Srebrenice. U nastavku vam donosimo naša zapažanja.
U tami srebreničkog genocida film o Samiru Mehiću svijetli kao dokaz da život, muzika i sjećanje ne mogu biti ubijeni.
Moj otac, jedan od rijetkih amaterskih snimatelja tokom rata u Srebrenici, naučio me kako da držim kameru i kako da gledam svijet kroz njen objektiv. Vraćajući u život snimke koje je zabilježio tokom rata, u svom filmu “Dnevnici moga oca” pokušao sam da utišam glasove koji i dalje negiraju ono što se tamo dogodilo, kaže bosanski režiser.
Trideset godina nakon genocida u Srebrenici i 33 godine nakon Dana bijelih traka u Prijedoru, kultura sjećanja ostaje ne samo pitanje prošlosti, već i duboka borba u sadašnjosti. Sjećanje nije samo čin pamćenja, već i moralna obaveza – posebno u vremenu u kojem se istina osporava, a zločini negiraju. Ove godišnjice podsjećaju na sistematsko uništavanje, ali i na snagu onih koji danas, širom svijeta, odbijaju šutjeti.
U našoj školi pokušavamo da osvestimo mlade ljude, da ih naučimo da filtriraju informacije i da postanu aktivni članovi svoje zajednice. Verujem da svaka pozitivna poruka iz Srebrenice ima puno veći impakt nego kada dolazi iz neke druge sredine, kaže kreativni i umetnički direktor srebreničke "Kuće dobrih tonova".
Kao i prije četiri, osam, 12 godina… i na posljednjim lokalnim izborima u Srebrenici nije bilo istinskih izbora i sve se pretvorilo u etničko postrojavanje i razbrojavanje. Opet su se Srbi i Bošnjaci svrstali u dvije monolitne kolone, pogotovo kad su u pitanju izbori za načelnika.
Srebreničani jedini u BiH predizbornu kampanju dočekali – žedni. Tako se završava vladavina načelnika opštine Mladena Grujičića iz SNSD-a, koja je trajala punih 8 godina. Samo je jedno sigurno: Grujičić više neće biti načelnik Srebrenice, jer nije ni kandidovan.
U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.
