Koliko god to u izvedbi izgledalo debilno, hrvatski mainstream mediji vjerno prezentiraju politiku vladajuće partije: oprema sa zvjezdicama, sadržaj bez njih. HDZ je stranka koja se formom svoga javnog nastupa neprestano distancira od stvarnog sadržaja svoje politike
Uča je pitala: „A jel uopće tribate razumit?“ Uča je rekla: „Ne tribate! Važno je samo da eskurzija prođe sa šta manje mrtvih i ranjenih! Da se ja posli ne moran pravdat prid unesrećenin roditeljima!“ Uča je pitala: „Kako ćete onda otić na eskurziju u Vukovar i vratit se doma bez razbivenih zubi i slomivenih rebara?“ Uča je rekla: „Tako šta ćete govorit čisti hrvacki i tačka!“ Ja sam iz klupe pitao: „Tačka?“ Uča Smilja je rekla: „Ups!“
Božićni igrokaz u Dicmu bio je jedan u nizu pokušaja da se pravoslavlje privede nacionalnom pravovjerju. Aranžirana je predodžba nacionalističke utopije s "drugim" kojega, umjesto u logor, geto ili masovnu grobnicu, smještaš u zrcalo. Gle – drugi i nimalo drugačiji! Što su tamo radili izaslanici državne vlasti?
Ako se HDZ i Domovinski pokret ne mogu podnijeti na papiru, ne znači da se neće moći podnositi na vlasti. Vlast budi pozitivne osjećaje u ljudima. Izvlači iz njih konstruktivnost, toleranciju i želju za suradnjom. Pogotovo kad je sve podmazano dobro plaćenim funkcijama
Dida je rekao: „Je, je, heroj je Tonino… Jednog dana će dobit ulicu na Šolti! Možda i bistu! I normalna stvar, Tuđman je ostarija tri puta brže nego šta bi inače i lipo je skviknija! Svi su pričali da je umra od raka, a ustvari ga je Tonino smaknija u atentatu, samo šta je ubistvo malo duže trajalo! Savršeni zločin!“
U slučaju Predraga Lucića hrvatski kulturni fašizam manifestira se tako da uvaženom pokojniku jednom rukom (lijevom?) kačiš na grudi verbalna odlikovanja – nastojeći usput prigrabiti za sebe nešto od njegova ugleda i veličine – dok mu drugom (desnom?) probijaš truplo glogovim kolcem
Na ideološkom i praktično-represivnom planu, pak, „demokracija“ se štiti od radikalno postavljenog zahtjeva da se demokratizira. I to čini na drastično nedemokratski način. Slično spaljivanju vještica, progoni Assangea, Snowdena i Manning predstavljaju egzemplarna kažnjavanja: okrutnost sankcija ne proizlazi iz težine „zločina“, nego iz potrebe da se upozori na sudbinu koja čeka one koji se ne podvrgavaju vladanju i koji destabiliziraju politički poredak.
Tata je utiho ugibao u kužinu. Ja sam za stolom mumao kakao sa baškotom. Mama je kod špahera kuvala kavicu u kogomi. Tata je gledao u nas dva i žmirkao je sa očima. Onda je on štipnijo se po drobu da provjeri jel budan. Onda je on dogibao do kredencije i šteknijo je radijo. Spikerka na radiju je rekla: „Dobro jutro, dragi slušaoci, sedan je sati! More bit da ste zaboravili da je Dan sjećanja neradni dan! Znači, dućani ne rade, dica ne idu u školu, odrasli ne idu na posal! Možete se komotno vratit u postelju i nastavit spavat!“
Intelektualni razvoj tipova poput Nina Raspudića zorno pokazuje kako policijski um preuzima kontrolu nad političkim bićem. Bilo bi pretenciozno tvrditi da mu nabujalo hrvatstvo sužava horizonte i čini ga nacionalno isključivim. Jer, onako kako mrzi Pakistanca, mrzi i Hrvata koji Pakistanca ne mrzi.
Količina opačina počinjenih u moje ime hiljadu je puta veća od zbroja dobrih i korisnih djela. Ja, Republika Hrvatska, pretvorena sam u univerzalno pokriće za neprestanu produkciju sranja. Nitko normalan to ne može izdržati. Čim čujem frazu "u ime Republike Hrvatske", spremam se za novu rundu silovanja.
Kad odsustvo popa na otvorenju knjižnice postaje novinska vijest, preplavljuje nas ugođaj hrvatskog postsekularnog raja. Cjelokupan sadržaj "slučaja Mejaši" svodi se na optužbu za opstruiranje stege u katoličkoj kasarni. A zna se kako s religijom u kasarni stoje stvari: samo će nevjernici vidjeti svoga boga
Dida je rekao: „Sinu je ostavija kuću, ćeri vinograd, a meni misto na listi čekanja!“ Teta je dizala ombrve i mavala je sa glavom: „Neam blage, ovo mi je skroz čudno…“ Dida je rekao: „Šta ti ima bit čudno, koke?…
