Foto: Phil Garip/Hyperallergic
Dok Benjamin Netanjahu najavljuje ofanzivu na Rafu, posljednje utočište oko milijun i pol palestinskih izbjeglica na krajnjem jugu pojasa Gaze, očito je da apeli međunarodne zajednice nemaju učinka: masakr civila, prvenstveno žena i djece, neće stati na broju od 30-ak hiljada mrtvih, nego se nastavlja. A tamo gdje je nemoćna svjetska politika, koliko tek uzaludni moraju biti prosvjedi kulturnjaka i umjetnika? Pa ipak, nastavljaju se i oni, na konferencijama, izložbama, književnim sajmovima… Naša je zadaća da ih barem zabilježimo.
Najviše se posljednjih dana i tjedana govorilo o demonstracijama uoči dodjele Oscara i o govoru Jonathana Glazera čija je “Zona interesa” proglašena najboljim filmom izvan engleskog govornog područja: režiser priče o komandantu konclogora u Auschwitzu osudio je instrumentalizaciju holokausta koji danas dobrim dijelom služi kao opravdanje za izraelsko uništenje Gaze. Nešto slično želio je reći i indijski pisac Pankaj Mishra u govoru “Šoa nakon Gaze”, koji je u organizaciji časopisa London Review of Books trebao održati u velikom londonskom kulturnom centru Barbican, ali je uprava otkazala njegov nastup. U znak protesta, nekoliko autora i kolekcionara povuklo je svoje radove iz Barbicana, s aktualne izložbe, a Mishra je govor ipak održao, ali u Crkvi svetog Jakova. Prostor propalestinskim glasovima u Londonu osigurava i nedavno otvoreni sajam knjiga, započet prosvjedom radnika u knjižnoj industriji za oslobođenje Gaze, a nastavljen seminarima engleskog PEN-a o Palestini i slobodi izražavanja.
Mnogo većih problema s Palestinom i slobodom izražavanja ima, međutim, američka ispostava PEN centra: vrlo detaljno pobrojao ih je niz autorica i autora, među kojima je i Naomi Klein, u otvorenom pismu kojim poručuju da će bojkotirati ovogodišnji PEN-ov World Voices Festival. Slobode govora sve će manje biti i u Miamiju, gdje je gradonačelnik Steven Meiner donio odluku kojom praktički zabranjuje javno protestiranje, a povod su propalestinske demonstracije održane prije tri mjeseca za vrijeme Art Basela, razvikane prodajne izložbe suvremene umjetnosti.
O tome da se pobuna plaća zna ponešto i naša Lana Bastašić koja je, govoreći javno protiv izraelskih zločina, de facto terminirala vlastitu književnu karijeru na njemačkom govornom području. Popričala je o tome nedavno s novinarom Johnom Freemanom, a razgovor se, baš uoči prve godišnjice smrti Dubravke Ugrešić, dotakao i nje: “Pokraj moje zgrade u Berlinu svake noći šeta lisica, a ja volim misliti da se to Dubravka vratila da mi kaže: ‘Jesam li ti rekla?’ Skoro sve ono što sam iskusila kroz posljednja četiri mjeseca – feministkinje koje najednom zašute onda kada se radi o muslimanskim ženama, pisci koji ne ustaju u zaštitu svojih cenzuriranih kolega, institucije koje su hvalile moj rad, a sada mi otkazuju nastupe – ona mi je najavila.” Kad smo se već nakratko vratili s ove strane Atlantika, vrijedi ispratiti i žestoke reakcije u medijima i na društvenim mrežama nakon što je filozofkinja Judith Butler na svome pariškom predavanju početkom mjeseca upozorila da bi Hamasov napad 7. oktobra – ma što mislili o njemu i o njima, ma koliko se grozili nad nasiljem i ubijanjem civila – bilo preciznije nazvati oružanim otporom nego terorističkim činom, zbog decenija izraelske okupacije i aparthejda koje su mu prethodile.
Da povijest nije započela 7. oktobra podsjeća i svjetlosna instalacija Demiana DinéYazhi’ja, izložena na utjecajnom njujorškom Whitney Biennalu, konstruirana od žarulja koje ispisuju poruku “Moramo prestati zamišljati apokalipsu i genocid, moramo zamišljati oslobođenje” i slične parole. Nakon što je rad izložen, ispostavilo se da ga je autor programirao tako da žarulje periodično ispišu i tajnu, skrivenu poruku “Free Palestine”. Ono što će barem dio posjetitelja zaista iznenaditi, međutim, podatak je da je djelo nastalo nedugo uoči 7. oktobra: neki od njih će, nadamo se, tada shvatiti da se borba protiv izraelske okupacije vodila i prije Hamasovog napada.
Ovaj pregled završavamo drugom njujorškom svjetlosnom instalacijom. Rad Phila Garipa uklonjen je s izložbe u umjetničkom prostoru UrbanGlass, a zatim je kompletna izložba otkazana jer se s Garipom solidarizirao niz izlagača i tamošnjih radnika. Razlog uklanjanja: instalacija sadrži natpis “From the river to the sea”, najpoznatiji poziv na oslobođenje palestinskih teritorija, što bi, prema mišljenju organizatora, moglo biti protumačeno i kao poziv na nasilje nad Židovima. Prilično cinično obrazloženje, znamo li da svjetlosna instalacija u nastavku ispisuje stihove “If I must die / You must live” iz pjesme palestinskog pisca Refaata Alareera, kojom je najavio vlastitu smrt pod izraelskim bombama krajem prošle godine. Završni stihovi njegove pjesme “Ako moram umrijeti” nisu uključeni u Garipovu instalaciju, ali ćemo ih uvrstiti u ovaj tekst. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što nude jedan mogući odgovor na pitanje čemu umjetnički radovi, prosvjedi i akcije u vrijeme kada ni politika ne može učiniti previše za spas palestinskih života:
“Ako moram umrijeti,
neka moja smrt donese nadu,
neka moja smrt postane priča.”
