Foto: Damir Spehar/Pixsell
Nije normalno da premijer Bijedne Naše, zemlje što s prosjačkim šeširom danonoćno čuči pred bruxelleskim staklenjakom i za, recimo, asfaltiranje nogostupa u nekom selu bogu iza nogu, iz svega glasa po europama i kod kuće halabuči „Ukrajina über alles!“ a sedmu godinu mandata mu DZS uporno gura pod nos katastrofalno stanje urušavanja zemlje unutar same sebe. Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena (sic transit, nijedno od toga), izjedena korupcijom, disfunkcionalne vladavine prava, politički posvađana i razjedinjena, prva u Uniji i šire po negativnim trendovima te zadnja za uzor drugima (osim sporta i nešto izvozne stručno-znanstvene pameti za što politika nije zaslužna), je li, nije sposobna preživjeti bez uvoza hrane, energenata, robe široke potrošnje i mrvica s europskoga financijskog stola. Hrvatska, koja ima raskošne resurse za prehraniti 20-25 milijuna gladnih usta i koja je za tzv. socijalističkog mraka bila treća u Europi među srednjerazvijenim industrijskim zemljama, danas nije kadra manje od 3,9 milijuna još neiseljenih žitelja napojiti mlijekom svojih krava, nahraniti mesom svojih svinja i peradi, svojih jaja i ribe, povrćem i voćem s vlastitih nasada, pa – da ne vjeruješ! – čak ni kruhom i inim pekarskim proizvodima za koje postoji i višak domaćeg žita
Marijan Vogrinec
Kada CRO premijer Andrej Plenković – samozvani građanin bruxelleskog staklenjaka, ali s hrvatskim državljanstvom i za domaće prilike više no izvrsno plaćenim radnim mjestom u Banskim dvorima – ponosno objavi na službenoj vladinoj internetskoj stranici što je, kako i zašto kazao neki dan u Bratislavi na skupu GLOBSEC Foruma o „frontama demokracije i globalnim posljedicama“ SAD/EU/NATO-ovog rata protiv Rusije dok mu se istodobno zemlja utapa u povodnju koji, eto, već sedam godina „nema vremena ni novca“ spriječiti da bi se spasilo ljude, stoku, njive s hranom i inu imovinu od šteta što ih godinama nitko ne nadoknađuje, a Državni zavod za statistiku (DZS) izvješćuje da je 2022. godine nastavljen pad proizvodnja kravljeg i kozjeg mlijeka, svinja, ovaca, koza, vune, jaja, etc. i da su nove stotine milijuna eura spiskane čak i na uvoz kruha, čovjek se pita što su zapravo prioriteti HDZ-Plenkovićeve vlasti i žive li ti ljudi uopće u zemlji za koju su, tvrde, „preuzeli odgovornost“. Bit će da nije tek puka, zlurada oporbena izmišljotina to kako nešto gadno smrdi u državi Danskoj, pardon – Hrvatskoj!? Očito je vladajućima to zadnja briga, osim što će predizborno populistički snažno nafutrati nova i neostvarena stara obećanja, pa tko se uhvati na udicu – uhvatio se.
„Govoreći o ruskoj agresiji na Ukrajinu i njezinim posljedicama na globalnu ekonomiju, osobito u kontekstu energetske i prehrambene krize te inflatornih pritisaka, premijer Plenković je istaknuo nekoliko ključnih aspekata“, tvrde na vladinu zidu. „Uz vodstvo predsjednika Zelenskog i ukrajinske vlade, herojsku borbu ukrajinske vojske i naroda (10 milijuna „naroda“ je već pobjeglo iz Ukrajine, op. a.), kazao je premijer Plenković, ključno je održati političko jedinstvo Zapada u smislu političke podrške, ali i financijske i ekonomske te vojne potpore kako bi Ukrajinci na kraju uspjeli pobijediti u ratu. Pritom je potrebno spriječiti efekt prelijevanja negativnih posljedica ruske agresije na Ukrajinu na način života te socijalni i ekonomski standard europskih građana.“ Demagogija na entu. Prvo, na ukrajinskom ratištu neće nitko pobijediti ma koliko trajao taj sukob. Rat je unaprijed bio izgubljen, jer niti je Zapad kadar pobijediti Rusiju niti Rusija, ogledali se oni u Ukrajini ili bilo gdje. Ukrajinski je rat unaprijed programiran u SAD/NATO-ovu huškačkom stožeru kao poligon za testiranje in vivo učinkovitosti/nadomoći zapadnoga i ruskog oružja, ratnih taktika i strategija, političkih. Bez obzira na katastrofalne ljudske i materijalne posljedice u Ukrajini, Europi i svijetu. Drugo, više nitko na svijetu ne može „spriječiti efekt prelijevanja negativnih posljedica“ rata na „način života te socijalni i ekonomski standard europskih građana“, jer su te posljedice na djelu već najmanje godinu dana i bit će još desetljećima.
Čime je profitirao ukrajinski narod
Tko je mogao pravodobno spriječiti, a nije – i zašto nije!? – tu ukrajinsku katastrofu po čovječnost i zdrav razum, što je zavila u crno ne samo Stari kontinent nego i same građane SAD-a što su neki dan privi put doživjeli da im se država našla pred bankrotom zbog cca 32 bilijuna dolara duga stranim vjerovnicima, najviše kineskim? Mogli su spriječiti, da su bili neke barem elementarne pameti, upravo oni kojima CRO premijer Plenković snishodljivo kao mali od bruxelleske kužine podilazi čak i na skupovima tipa GLOBSEC 2023. Foruma u Bratislavi. Prvi na popisu je Volodimir Zelenski na čelu napadno proameričkog režima u Kijevu, koji ni po koju cijenu nije smio dopustiti ovaj rat s Rusima u svojoj zemlji. Zelenski je jako dobro znao gdje je Rusima kurije oko, čak su unaprijed upozorili i njega i njegove zapadne mecene o tzv. crvenoj crti, postojali su i oni zanemareni sporazumi iz Minska, etc., ali – kao gluhom „dobro jutro“. Što će Zelenskomu SAD/NATO-ovi projektili na ukrajinsko-ruskoj granici, ako je žarko želio mir u svojoj zemlji, demokraciju, ekonomski i svaki drugi napredak Ukrajine, pa i obostrano korisnu suradnju sa susjedom s kojim je pusta desetljeća proveo u istoj državi i iste je (slavenske) krvi!?
Čime je to profitirao ukrajinski narod – koji gine kao muhe na spaljenoj zemlji – što je politički neiskustan/zelen Zelenski bahato odbacio svaki ozbiljan/mirotvoran/dobrosusjedski razgovor s Moskvom, pa i s ruskom manjinom u jugoistočnim pokrajinama gdje je većinsko stanovništvo, a dopustio tzv. ljudima nahvao (dum Marin) u SAD/EU/NATO-ovu taboru da mu dimenzioniraju pamet i vode „ratničku“ ruku, obećavaju budućnost za koju ni sami ne znaju kakvom će ispasti? Jedan-jedini ljudski život u Ukrajini, bio ukrajinski ili ruski, vredniji je od svih politika i ratnohuškačkih laprdanja o tzv. zapadnim demokratskim vrijednostima protiv autokracije, kojima (vidi i Plenkovićev bratislavski diskurs, sic transit) rečeni tzv. ljudi nahvao neodgovorno do bola kontaminiraju svekoliku javnost. Rata nije moralo ni smjelo biti. Povijest će biti ta koja će krivcima pravorijekom zapečatiti sudbinu, a ne tzv. međunarodna ad hoc sudišta što ih apriorni „pobjednici“ s mecenama i jatacima osnivaju protiv „pobijeđenih“. Čime su Europljani i sami Ameri profitirali u prošlih godinu i pol zato što su im tzv. ljudi nahvao iz vlastitih redova – na poziciji operacionalizacije moći i utjecaja zapadnih megakorporativnih interesa, kojima su politike tzv. demokracije protiv autokracije samo larpurlartistički alat – namrli najveću inflaciju nakon Drugoga svjetskog rata, energetsku i prehrambenu krizu?
Gdje su tu CRO premijer Andrej Plenković i njegova vlada? U mišjoj rupi, rekla bi većina tzv. običnih/malih ljudi, koji dnevno kubure s temeljnom životnom enigmom: kako s neljudski preniskim mirovinama i plaćama podmiriti osnovne režije stanovanja i kupiti najskromniji obiteljski obrok, čije cijene nezadrživo jure u egzosferu? Nikakva Ukrajina, ili Bruxelles, ili Washington, ili polit-birokratska prešetavanja od Reykjavika do Kijeva, od mila do nedraga o trošku poreznih obveznika koje eutanazira politički izazvana lavina inflacije (zločesto pripisana „ruskoj agresiji“, sic transit), energetska, prehrambena i ine krize, pogoršane arčenjem milijardâ eura na oružje i izmišljene „ruske ugroze“, ni približno ne eskulpiraju premijera Plenkovića i HDZ-ovu vladu od tzv. grijeha struktura. Za krizu životnog standarda u Bijednoj Našoj krivi su vladajući na čelu s HDZ-Plenkovićem i točka. Nikakvi Rusi i ukrajinski rat, ako su CRO vlasti prioritet Hrvatska i njezini žitelji, ne Bruxelles i SAD/EU/NATO-ov rat protiv Rusa u Ukrajini te prenemaganje radi političke kanonizacije Volodimira Zelenskog.
Nije normalno da premijer Bijedne Naše, zemlje što s prosjačkim šeširom danonoćno čuči pred bruxelleskim staklenjakom i za, recimo, asfaltiranje nogostupa u nekom selu bogu iza nogu, iz svega glasa po europama i kod kuće halabuči „Ukrajina über alles!“ a sedmu godinu mandata mu DZS uporno gura pod nos katastrofalno stanje urušavanja zemlje unutar same sebe. Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena (sic transit, nijedno od toga), izjedena korupcijom, disfunkcionalne vladavine prava, politički posvađana i razjedinjena, prva u Uniji i šire po negativnim trendovima te zadnja za uzor drugima (osim sporta i nešto izvozne stručno-znanstvene pameti za što politika nije zaslužna), je li, nije sposobna preživjeti bez uvoza hrane, energenata, robe široke potrošnje i mrvica s europskoga financijskog stola. Hrvatska, koja ima raskošne resurse za prehraniti 20-25 milijuna gladnih usta i koja je za tzv. socijalističkog mraka bila treća u Europi među srednjerazvijenim industrijskim zemljama, danas nije kadra manje od 3,9 milijuna još neiseljenih žitelja napojiti mlijekom svojih krava, nahraniti mesom svojih svinja i peradi, svojih jaja i ribe, povrćem i voćem s vlastitih nasada, pa – da ne vjeruješ! – čak ni kruhom i inim pekarskim proizvodima za koje postoji i višak domaćeg žita.
Roviti Antemurale Christianitatis
Apsurd do neba: iz godine u godinu rastu milijuni eura/dolara za uvoz kruha čak iz SAD-a, sic transit! Poljoprivreda se raspada, nema logike, sustav puca po šavovima, sela nestaju, danas se obrađuje upola manje poljoprivrednog zemljišta no za tzv. socijalističkog mraka. Zelena i plava tvornica hrane made in Croatia naočigled, nezaustavljivo propada pod HDZ-Plenkovićevim zapovjedništvom i ministarskim poslovodstvom do smiješne, nesposobne Marije Vučković čije, je li, nemušto, birokratsko fraziranje radi fraziranja nema konkurencije u tri desetljeća tog resora. Ako je 21. stoljeće uistinu stoljeće u kojemu će hrana, voda za piće i zdrav okoliš odrediti sudbinu čovječanstva, a nema razloga ne vjerovati znanosti, tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj nema spasa s takvom politikom i njezinim nositeljima, kojima su svi drugi i sve drugo izvan RH prioritet nad domaćim prioritetima. Plenkovićev čvrst bratislavski diskurs, zapravo iksti eho iste probruxelleske larpurlartologije radi bildanja vlastite europske karijere, svojim tajmingom, sadržajem i arogancijom podsjeća na scenu iz četvrtog pjevanja („Harač“) velikog spjeva „Smrt Smail-age Čengića“ (1846.) hrvatskog bana i pjesnika Ivana Mažuranića. „Harač, harač, rajo, treba!“ – bezosjećajno se aga otresa na pustu sirotinju, a iz pregladnjele mase gorak vapaj: „Hljeba, hljeba, gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba!“
Što se na ovomu povijesno rovitom Antemurale Christianitatisu (papa Lav X., 1519. godine hrvatskom banu Petru Berislaviću) promijenilo od papina pisma banu o osmanlijskoj opasnosti, odnosno od preporodne polovice Mažuranićeva XIX. stoljeća kada Hrvatska također nije bila baš svoja na svomu? Suštinski ništa. Ili, ‘ajde da budemo pošteni – vrlo, vrlo malo. Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena (samo na papiru; zastava, grb i himna su tek ukrašeni inicijali, minijature nacionalnog misala) danas je manje svoja na svomu no što je bila za tzv. socijalističkog mraka, jer ju je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman morao ostaviti europskim vazalima. Sic transit. Prekodunavski susjedi ih nazivaju – brankovićima.
Strateški nacionalni interes, o kojemu zapravo ovisi budućnost/opstanak zemlje, nisu ni eurozona, ni schengenski prostor, ni pomoć Ukrajini niti pak bespogovorno služenje nesposobnoj birokraciji u Bruxellesu kako to više puta dnevno papagaje premijer Plenković i ministri što ih je sâm bio izabrao jer imaju „njegov mozak i savjest“, nego sposobnost proizvodnje vlastite hrane. Prije svega hrane, a tek onda dolaze na red energetika, industrija, financijska, trgovinska, prometna, itsl. neovisnost i suverenost. Politika koja nije u službi ostvarivanja tog cilja radi stabilnosti životnog standarda vlastitih građana, ne najprije građana bogatijih zapadnih etata, nije politika zbog koje su vladajući dobili izborno povjerenje. Ministarstvo poljoprivrede, odgovorno za stanje proizvodnje i tržišta hrane, a time i za stabilnost zemlje, moraju voditi najsposobniji ministri osloncem na struku i iskustvo ljudi što proizvode hranu i osiguravaju stabilnu opskrbu. Marija Vučković dokazano nije osoba koja znâ slušati, ima petlje vući naprijed i znâ što radi, a ni njezin gazda u vladi RH nije osoba koja znâ što znači za prehrambeni suverenitet države RH ozakoniti prodaju poljoprivrednog zemjišta stranom kapitalu. Bez obzira na pravo hrvatskog prvokupa.
Oboje ih treba poslati u Indoneziju vidjeti posljedice raseljavanja 600.000 seljaka kojima su bageri prepeglali domove, a razvikana, je li, europska megakorporacija je na njihovu za kikiriki otkupljenom zemljištu posadila palme uljarice. Korumpirana domaća vlast ubire lijepu pinku, a strani pak kapital dugoročno računa s boli glava profitima na devastiranom okolišu. Ali, to je na drugom kraju svijeta, pa nikoga u Bijednoj Našoj ne zanima? Kao ni krčenje šuma u Amazoniji, gdje na otetoj zemlji za kikiriki nastaju pašnjaci i nepregledna polja soje? I koga uopće još zanima uništavanje prirode, trovanje prašuma i životinja u ekvatorijalnoj Africi i robovski rad djece na ilegalnim plantažama kakaovca, čije se pak zrnje krivotvorenom dokumentacijom izvozi na Zapad, gdje ljubitelji čokolade nemaju pojma tko i što stoji iza kremastih zalogaja najrazvikanijih svjetskih brendova. U Bijednoj Našoj pak već desetljećima – ruku na srce, nisu isključivi krivci HDZ, premijer Andrej Plenković i ministrica poljoprivrede Marija Vučković – traje dugoročno suicidna depopulacija sela i pad proizvodnje grane. Mlađi se živalj pet slavonskih županija gotovo već iselio u inozemstvo, a staračka domaćinstva nisu sposobna održati proizvodnju u nepovoljnim uvjetima što ih vladine „poljoprivredne politike“ strano pogoršavaju, sic transit.
Je li nekomu od utjecaja i moći među vladajućima na umu dotjerati stvar do apsurda? Prikazati drastično povećani uvoz hrane posljedicom, je li, „neisplativosti“ domaćih OPG-ova, neproduktivnosti, nekonkurentnosti i razmrvljenosti poljoprivrednih površina pa, npr. cijelu Slavoniju, ustupiti za kikiriki-pinku kao jednu njivu nekoj stranoj megakorporaciji na stotinu koncesijskih godina? Koja će, dakako, bolje od domaćeg seljaka – što, je li, „ne znâ“ uzgojiti svinju, držati kravu muzaru, kokoš nesilicu, posaditi krumpir, zasijati mrkvu, rajčicu, luk ili opskrbiti onu još neugašenu uljaru dovoljnom količinom suncokretova sjemena, sic transit – itekako „znati“ usred hrvatskog dijela Panonske nizine uzgajati pod vedrim nebom tone i tone najboljih sortâ kave, ananasa, avokada, šećerne trske, riže, mesa i mlijeka svake vrsti, egzotičnih riba za ekskluzivne restorane… Što bi rekli domaći politikanti: Hrvatska nije otok u svjetskom oceanu, a prije tri se desetljeća referendumski „svjesno“ odrekla života u tzv. socijalističkomu mraku u korist blagostanja pod megakorporativnim tzv. kapitalističkim svjetlom, pa… „Radujte se narodi“, dnevno se s režimske „dalekovidnice“ i inih politički kontrolioranih medija čuje radostan premijerov glas, „sve smo velike krize uspješno svladali, pa ćemo i te izazove što stoje pred nama!“ I odmah slijedi oda „najzaslužnijem“ za „ulazak RH u eurozonu istodobno sa Schengenom“, bolji kreditni rejting, poreznu reformu, nižu inflaciju „od mnogih u Uniji“, kontrolu cijena struje, plina i benzina, ali i tzv. pravu stranu povijesti u odnosu na ukrajinski rat.
E sad, bože moj, ako građani objektivno, na svojoj turobnoj svakodnevici uopće ne osjete tako „sjajan razvoj događaja“ i kako, zapravo, „odlično žive“, sami su si krivi. Tko je tu lud, pita se šačica povlaštenih građana, tzv. ljudi prvog reda u Bijednoj Našoj, kako je moguće da tolikima nije jasno, ne vide što mi vidimo – da žive bogovski. Kao nikad prije. U jednoj anketi prije koju godinu među 2200 ljudi u RH i BiH, starijih od 45 godina, s iskustvom života u bivšoj zajedničkoj 24-milijunskoj SFR Jugoslaviji, 82 posto ih se izjasnilo da se tada živjelo, doduše, u skromnijim uvjetima, ali bolje, zadovoljnije, pravednije i sigurnije. I danas pak, u uvjetima bogatije kapitalističke ponude i polit-ideološkog višeglasja, manji broj građana tzv. prvog reda (političari, branitelji i „pastiri“ Rimokatoličke crkve) žive bolje, zadovoljnije, pravednije i sigurnije, pa imaju razloga vjerovati Plenkoviću, a ne svakovrsnim kolonama prosvjednika što dnevno hodočaste ulicama i medijima zahtijevajući plaće i mirovine dostojne čovjeka, priuštive cijene hrane, struje, plina, benzina, režija, odjeće, obuće, lijekova, higijene…
Mak na konac u rušenju standarda
A sve te Plenkovićeve bajke o euru, Schengenu, pozicioniranju, Ukrajini, Rusima, ovoj ili onoj tzv. strani povijesti, izmišljenim reformama, itsl. ne mogu se vidjeti u tanjuru niti se njima dade napuniti Corsin spremnik ili pak platiti režije prije no što „pravna“ državna šaka lupi blokadu/ovrhu na siromaški obiteljski standard. Hebeš ti Plenkovićevu, pa „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“ eurozonu i Schengen, pozicioniranja, tzv. (ne)prave strane povijesti kad tzv. običan/mali CRO čovo mora iskeširati zapadnom trgovačkom lancu, je li, tri eura za kilogram kruha od ukrajinskog brašna, 1,5 eura za litru razvodnjenog mlijeka u prahu, tri eura za kilogram trule piletine iz Poljske, 2,5 eura za pureća krila iz Italije, dva eura za 10 jaja iz BiH, 0,65 centi za kilogram krumpira iz Egipta, nešto manje od dva eura za kilogram mrkve iz Srbije, euro za kilogram preklanjskih jabuka made in EU (!?), pa puste eure za med iz Kine, pocrnjelu junetinu iz Argentine, janjetinu iz Bugarske, etc., etc. Cijene kao u najbogatijim zemljama EU-a i još lete u egzosferu – jer su Rusi „ničim izazvani napali Ukrajinu“ (sic transit: „ničim izazvani“!?), a plaće i mirovine iz predindustrijskog doba.
Cijena rada i socijalni tretman najvećeg dijela građana RH, mahom sirotinje, nije ni za spominjati. Tu je ključni i nacionalno presudan Plenkovićev posao, ne u Bruxellesu i Kijevu, ne prodavanje magle novinarima kako bi se svidio javnosti do koje mu je manje stalo, nego do naklonosti činovničke družbe politikanata, proturuskih huškača sa sljemena staklenjaka u Bruxellesu. Rejtinški već godinama najnegativniji političar u zemlji, Andrej Plenković tjera mak na konac upornim rušenjem standarda vlastitih građana. Prodaje maglu na tanjuru po direktivi sa samog ognjišta tzv. obitelji, kojoj je Hrvatska povijesno pripadala – sada opet pripada – samo kao izvor prirodnih/ljudskih resursa i kao topovsko meso u tuđim ratovima. „Od danas 24. veljače 2022.“, je li, smisao je bruxelleske direktive što ju je Plenković na golemu štetu sugrađana primijenio od prvog do zadnjeg slova, zareza i točke, „nećete više kupovati jeftino u kvartovskom ruskom dućanu, već puno skuplje u američkom na drugom kraju grada. Ako vam uzmanjka novca, uzmite ostalim članovima obitelji, posudite od bake, djeda, razbijte dječju kasicu-prasicu, posudite u susjeda, odite u minus na računu, kreditno se zadužite…“
I nesretni ljudi to čine, nemaju drugog izlaza. Ta, SAD/EU/NATO-ove tzv. sankcije Rusiji imaju svoju cijenu, pa… „Harač, harač, rajo, treba!“ – bezosjećajno se aga otresa na pustu sirotinju, a iz pregladnjele mase gorak vapaj: „Hljeba, hljeba, gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba!“
