1.
Bog je bio i ostao u čovjeku neodoljivi najsnažniji umjetnički movens. Ako koji Bosanac, posebice Bošnjak, nije Bogom probeharao, takav odrvenio, bescvijetni Bosanac, nije otkrio, niti je spoznao vlastitu osobno-božanstvenu unikatnost. Nije osvijestio svoju samosvojnost, jastvenost u islamsko-bosanskom materijalno-civilizacijskom i duhovno-duševnom umjetničkom nasljedju.To kulturno nasljedje svjedoči naslovljena monografija. Činjenicu da bivamo ljudima, autohtonim narodima, kroz umjetničko stvaralaštvo. U ovoj gracilnoj, umilno-radosnoj, ujedno monumentalnoj monografiji otkrivamo sami sebe. U divot izdanju na preko 700 stranica u bosnaskom i u engleskom jeziku, u čijem je ostvarenju sudjelovalo nekoliko interdisciplinarnih timova. Sa težištem monografije na povijesti islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Autorica koncepta, glavni kustos i voditelj projekta je Aida Abadžić Hodžić. Monografiju je inicirala i financirala Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta islamske zajednice, uz brojne sponsore i sufinancijere u Bosni i Hercegovini. Uvjeren sam da narod bosanski, u svojoj kulturnoj povijesti samooznačen kao narod knjige, (uporedi stranicu 216, 217 i poglavlje 288-324 u monografiji), do danas nije ostvario monografsko-knjižni, znanstveno-umjetnički pandan koji bi vrijednosno interdisciplinarno, bio jednak ovoj monografiji. Primarna je umjetničko-estetska, etička, historijska i theološko-vjerska vrijednost monografije u dokumentarno-naučnom, faktografsko-fotografskom argumentiranju višestoljetne i aktualne otvorenosti Bosanaca pluralnom životu Orijenta i Okzidenta. Upravo onakvom življenju, bosanskoj karakterologiji, kako ih poimaju Mak Dizdar, Derviš Sušić, Mehmed Meša Selimović, Dzevad Karahasan, Abdulah Sidran, Nedzad Ibrišimović, Enes Karić u njihovoj poeziji, romanima i esejima. Ako koji Bosanac, u kojemu se Bošnjak nije osvijestio, dvoji nad osobnom, duhovno-duševnom samosvojnosti, ima dilema u narodnosnu umjetničku, političku, teritorijalno-državotvornu autohtonost, ova nas monografija dokumentovanim činjenicama, argumentiranim u civilizacijsko-duhovnom nasljedju, utemeljuje bosanskim narodom. Osvaja nam svijest i savjest fascinantnom, petstoljetnom arhitektonsko-graditeljskom bosanskom stečevinom, rukotvorevinama, umnim i duševnim tvorevinama. Kroz nadahnuće, ilham Bosanaca Alalhom, najsnažnijim movensom stvaralaštva. Od grandiozne arhitekture džamija i ćuprija, do minuciozne kaligrafije i umjetničkoga veza. Monografija dokazuje da se u bosanskoj stvaralačkoj svijesti i savjesti osporavaju, srastaju i spajaju orijentalno-islamska i okzidentalno-kršćanska estetika, ontologija življenja, svjetonazori samosvijesti i njene ljudske vrijednosti. Monografija uvjerava da je rivalitet u svjetonazoru, u kulturnim vrijednostima izmedju islamskog Orijenta i hrišćanskog Okzidenta energent umjetničkog nadahnuća čovječanstva, ilhama generacija Bosanaca. Da se kroz takav rivalitet stoljećima i danas njeguje autohtono bosansko-bošnjačko civilizacijsko i duhovno-duševno umjetničko bogatstvo u jedinstvu razlika. Stoga sam uvjeren da će prosječno obrazovani čovjek biti ugodno iznenadjen upravo baroknim bogatstvom materijalnoga i duhovnoga bosanskog nasljedja. Da će se više puta ovoj monografiji vraćati, umom, očima, dušom u njoj meračiti, rahatiti, kultivirati. Da će biti ponosan na generacije koje su kulturalnom otvorenošću prema Oriejntu i Okzidentu bosanskoga čovjeka oljudjivale. Kulturalnu otvorenost dokazivale paralelnim obrazovanjem u islamskim i u hrišćanskim univerzitetima.
2.
U monografiji antologijski izabrana višestoljetna arhitektonsko-graditeljska, likovna, kaligrafska, muzička, književna bosanska baština, islamske je inspiracije i estetičke prepoznatljivosti. Ulemanske visoke kulture, ekonomski, politički i vjerski vodećih slojeva bosanskomuslimanskog društva. Monografija svjedoči narodnosnu kulturalnu autohtonost i relativnu originalnost bosanskoga umjetničkoga civilizacijsko-duhovnoga identiteta. Kulturalnu samosvojnost u umjetničkom stvaranju orijentalno-islamskih kao bosanskih i općeljudskih vrijednosti. Fundamentalna je vrijednost monografije u samoosvještavanju bosanske stvaralačke autohtonosti u njenom božanskom ilhamu- nadahnuću i izvorištu poimanja i ispoljavanja Božanstva. Prijevodom na engleski monografija je namijenjena evropskom i svjetskom osvještavanju bosanskomuslimanske materijalne i duhovne kulture. Bosne i Hercegovine kao civilizacijski i duhovno kultiviranoga prostora konfrontiranja, spajanja, srastanja i toleriranja islamskog, kršćanskog i judejskoga svjetonazora, njihovih vrijednosti u bogatstvu razlika. Monografija očituje dosad nevidjeno i nespoznato islamsko materijalno i duhovno stvaralaštvo bosanskog čovjeka kroz stoljeća. Nadahnuto, prosviješćeno el ruhom, osviješćeno svetošću Božije čestice u Bosancu, ilhamom u Allahu. Otkrivamo u ovom materijalno-duhovnom nasljedju da je ljubav prema uzvišenom Bogu neodvojivo srasla sa ljubavi prema čovjeku. Da je ta spoznaja humanum ove monografije. Time ova monografija učvršćuje iman, vjerovanje u jednog Boga svih ljudi. Osporava islamski fundamentalizam i hrišćanski europocentrizam, predrasude kršćana o muslimanima, stereotipe muslimana o samima sebi.
Europocentrizam sa osobno-društvenim narcizmom i kulturalnim egoizmom, uzrokovanim kroz višestoljetne osmansko-tursko-bosanske zajedničke ratove protiv kršćanske Europe, sa posljedicom predrasuda i stereotipa u prosječno obrazovanom Europljaninu o Bosni i Hercegovini, takodje je bitna vrijednost ove monografije. U monografiji je naime markirano da je arhtiktonsko-graditeljsko i duhovno nasljedje stvarano ne samo bosanskim umom, znojem i rukama stvarano, već da je gradjeno i ratnim kolaboraterstvom islamiziranih Bosanaca sa Osmanskim Carstvom. Uz bitnu povijesnu razliku u primjeni (post)ratno-osvajačkog europskog kršćanskog prava kroz načelo cuius regio, eius religio, čija teritorija, njegova je (i) religija. Primjena ovog načela bila je zabranjena u Kuranu – izvorištu osmansko-turskog islamskoga društveno-pravnog sistema. U takvom je stvarnosno medjuisključivom kršćanskom i islamskom ratnom pravu moguće razumjeti (što ne znači i etički opravdati) psihološki i društveni izvor višestoljetne i aktualne indiferentnosti evropskih politikantskih elita za iskustvo Bosne, života u bogatstvu različitosti. (Aida Abadžić Hodžić, 20). Kuranom zabranjena primjena evropskog kršćanskog ratnoga prava čija teritorija, njegova je religija, u Osmanskom Carstvu i u Bosanskom pašaluku, rezultirala je političkom neravnopravnosti hrišćana u odnosu na vladajuće elite bosanskih muslimana kao suvladatelje sa Osmanlijama. Nepravedni i neravnopravni politički status hrišćana u upravljanju društvom, izveden iz islamskog prava, opravdavan je oslobadjanjem hrišćana od obaveze ratovanja. Politička neravnopravnost hrišćana u vlasti u odnosu na južnoslavenske muslimane, u srpskoj i u hrvatskoj povijesti, u usmenoj tradiciji, najsnažnije u junačkoj pjesmi, stoljećima je doživljavana i označavana robovanjem pod Turcima. Politička neravnopravnost hrišćana nosivi je psihološki i socijalni uzrok hrišćanske višestoljetne solidarnosti i jedinstvenoga odiozuma zapadnoeuropskih, srpskih i hrvatskih političkih elita prema južnoslavenskim muslimanima. Sa posljedicom političko-etničkog poistovjećivanja južnoslavenskih muslimana sa Turcima u srpskoj i u hrvatskoj historiografiji, u usmenoj i u književnoj tradiciji. U naslovljenoj monografiji hrišćanska solidarnost sa odiozumom prema južnoslavenskim muslimanima argumentirana je evropskim rješavanjem takozvanog istočnog pitanja. Da se zaustavljanjem „muslimanske opasnosti“ na Balkanu, ustvari, brani Evropa, stoji mentalitet istočnoga pitanja koji Europu izjednačava sa Pax Christiana („hrišćanskim svijetom“ (…) Jedno od glavnih obilježja procesa nastanka balkanskih država bilo je definiranje nacije religijskim kriterijem i shvatanja države kao političkog orudja u rukama tako definirane nacije. U takvim okolnostima, za „druge“ je ostavljano malo životnog prostora, posebno za muslimane. Kroz sve vrijeme historijskog rješavanja „istočnog pitanja“ na Balkanu, balkanske nacionalne države poistovećivale su, u manjoj ili u većoj mjeri, muslimansko stanovništvo s osmanskim državnim strukturama, odnosno Turcima. Zbog toga je svako radjanje balkanske hrišćanske države bilo praćeno masovnim progonom muslimana. (…) Historijska sudbina muslimana Balkana nakon 1923, pa sve do kraja 20.og stoljeća, odvija se u znaku „istočnog pitanja“ odnosno mentalitetnog ključa kršćanskih nacionalnih elita prema kojem se islam prikazuje kao strana religija na evropskom tlu. (Hikmet Karčić, 76, 77).
Evropsko rješavanje istočnog pitanja ostvarivano je višestoljetnom ratnom primjenom komentiranog antibožanskoga klerikalnog načela cuius regio, eius religio, i toposa antemurale christianitatis. Theološko-božijim legitimiranjem političkih elita zapadnog kršćanstva da svoju religiju i vrijednosti zaštiti od ortodoksnog ruskog hrišćanstva i osmansko-turskog islama. To načelo i taj topos ostvarivani su stoljećima etničkim čišćenjem južnoslavenskih muslimana na Balkanu. Najsurovije izmedju 1992-1995 kroz zajedničku srpsku i hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Porukom ratnog zločinca Ratka Mladića u Srebrenici 1995 da smo se konačno osvetili Turcima. Porukom koja obistinjuje historijsku i aktualnu zapadnoevropsku indeferentnost u odnosu na srpsko i hrvatsko ostvarivanje istočnog pitanja negiranjem bosanske državnosti. Unatoč življenju južnoslavenskih muslimana u islamu koji zagovara totalitet čovjekove egzistencije (…) i višestoljetni život pripadnika različitih religija na tlu Evrope. (…) Pluralizam je u islamu ontološka i empirijska činjenica. Vjerska i kulturna raznolikost ljudi je Božija volja, a vjernici moraju naučiti kako da žive u pluralističkom društvu i pluralističkom svijetu. (…) Bog je veličanstveniji od toga da bude sveden na pojedinačnu religiju. „Ma gdje se okrenete, tamo je zacijelo lice Božije“ (El Bekare, 115). Kulturno jedinstvo je jedinstvo razlika, a jedinstvo bez razlika je drugo ime za totalitarizam. (Meho Šljivo 96, 152,153. Uporedi: Islam u pluraku 150-176).
3.
Monografija očituje dosad nevidjeno bogatstvo bosanskomuslimanskog civilizacijsko-duhovnog nasljedja. Njegovo estetičko jedinstvo u islamsko-bosanskom ilhamu i osjećanju lijepoga. (Uporedi poglavlje Bog je lijep, 324-374). U umjetničkim tvorevinama osviješćenim Božijim el ruhom, česticom Boga u bosanskom čovjeku. Ovo božansko jedinstvo materijalnog i duhovnoga nasljedja u monografiji odčitavamo od bešike do motike, od rodjenja do „uzemljenja“ bosanskog čovjeka. Iz svih naprijed navedenih razloga, uzdam se da će El kalem, izvršni izdavač, objaviti skraćeno antologijsko izdanje ove monografije na arapskom, perzijskom, turskom i južnoslavenskim jezicima. Da će objaviti jeftinije bosansko-srpsko-hrvatsko jezičko izdanje usljed činjenice da je za mnoge Balkance kupiti ovo divot izdanje financijski nedostižno. Plediram na antologijska i skraćena izdanja usljed činjenice da je Bosna i Hercegovina u domenu islamske umjetnosti sebi nepoznanica, svijetu nepoznanica. Zbog činjenice da je čovjek bosanski, geografski i povijesno, pravno i politički – evropski musliman. Musliman koji generacijama u islamsku svijest i savjest ugradjuje pravoslavno-srpske, katoličko-hrvatske i jevrejske vjerske općeljudske vrijednosti.
Paralelno na bosansko-hrvatsko-srpskom i engleskom jeziku na 783 stranice, monografija konsekventno razdvaja općeljudske vrijednosti u islamu od pravno i politički nepravednih uzroka i posljedica turskoga kolonijalizma. Ispoljenim u monopolu muslimana na političku vlast. Takvo razdvajanje suprotstavljeno je politikantskoj ideologiji velikosrpske i velikohrvatske historiografije o Bosanskom pašaluku u vrijeme osmansko-turskog kolonijalizma (1463-1878). To je razdvajanje suprotstavljeno povijesnom i aktualnom europocentrizmu, velikosrpskoj i velikohrvatskoj antimuslimansko-bosanskoj državnosti. Monografija je prožeta kritikom klerikalnog i političkoga nacionalizma kao ideologijske poluge stvaranja europskih i balkanskih nacionalnih država. Stvaranjem naroda kroz indoktrinaciju vodećih političkih elita. Sa fundamentalnom poantom monografije u razdvajanju univerzalnih vrijednosti islama od politikantske zloupotrebe općeljudskog osjećanja narodnosne pripadnosti. U markiranju jednake vrijednosti islamsko-arapskog i kršćanskog nadahnuća Bogom, arapskog, bosanskog ili latinskog jezičkog idioma. Ona je jedina zemlja u Evropi u kojoj su suživot i zajednički život muslimana, kršćana i jevreja isprepleteni stoljećima, krajolik svjetskih kultura Sredozemlja koji je Evropa stoljećima ignorirala i koji je globalizirani svijet lišio prava na obranu i prepustio pokušaju brutalnog zločinačkog uništenja. (Hilmo Neimarlija, 14).
Sa muslimanima Bosne i Hercegovine kultura islama živi na evropskom tlu više od pet stoljeća. (…) Tako Evropa iz svoje dominantne unilateralne perspektive, u svojoj percepciji Bosne, nikad nije pokazivala sluh, a da ne kažemo neku fascinaciju za Bosnu kao povezujući, otvoreni pluralni svijet različitih svjetskih religijskih tradicija. (Aida Abadžić Hodžić 16, 24, 25).
Sa konačnom porukom u monografiji da istinski (bosanski) musliman u sebi nosi planetarnu savjest samoodgovornosti prema svakom čovjeku. Pored osjećanja pripadanja čovječanstvu, (bosanski) musliman, kao i svaki drugi čovjek, u sebi nosi samoosjećanje vjerske, narodnosne, državotvorne pripadnosti. Sa posljedicom konfrontacije osobne i društvene pripadnosti u dvama osjećanjima pripadanja. Ovu konfrontaciju u pravilu produciraju politikantske i klerikalne elite kroz indoktrinaciju općeljudskog makijevalističko-ničeanskoga ega ili nagona za (nad)moć. Kroz politikantsku zloupotrebu ega i osjećanja pripadanja čovjeka svom porijeklu, vjeri, kulturi, državi. Ova ontološka kritika, saznanje politikantskog pervertiranja altruizma u nacionalistički egoizam, kroz manipulaciju općeljudskoga osjećanja pripadanja, čini bitnu vrijednost monografije.
